Poslovni broj: Usž-261/2024-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČA, [adresa], kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marcotulli&Partneri d.o.o., Rijeka, Strossmayerova 16, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi isplate naknade zbog tjelesnog oštećenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1298/2023-7 od 22. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1298/2023-7 od 22. studenog 2023.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II-141-06/23- 01/03100760882, urbroj: 341-99-05/3-23-56 od 2. svibnja 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, klasa: UP/I-141-06/22-01/03100760882, urbroj: 341-14-05/3-22-20943 od 29. studenog 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II-141-06/23-01/03100760882, urbroj: 341-99- 05/3-23-56 od 2. svibnja 2023. (točka I. izreke) i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, klasa: UP/I-141-06/22- 01/03100760882, urbroj: 341-14-05/3-22-20943 od 29. studenog 2022. (točka II. izreke), te je naloženo prvostupanjskom tijelu da o zahtjevu tužitelja od 8. srpnja 2020. odluči polazeći od toga da do neisplate naknade zbog tjelesnog oštećenja priznate rješenjem od 29. prosinca 1987. nije došlo zbog okolnosti koje je izazvao tužitelj, u svojstvu korisnika primanja, te da je postojala dužnost javnopravnih tijela mirovinskog osiguranja da po službenoj dužnosti izvrše pravomoćna izvršna rješenja donesena o toj upravnoj stvari (točka III. izreke).
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 29. studenog 2022. Tim rješenjem tužitelju je počev od 8. srpnja 2019. uspostavljena isplata naknade zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 249,12 kuna mjesečno.
3. Protiv presude prvostupanjskog suda tuženik je podnio žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da je tužitelju pravilno obračunato pravo na naknadu i isplata određena sukladno odredbi članka 95. stavka 7. Zakona o mirovinskom osiguranju, najviše za dvanaest mjeseci računajući od dana kada su Zavodu dostavljeni traženi podaci, isprave ili obavijesti. Ističe da je tužitelj od primitka rješenja od 29. prosinca 1987. upoznat sa činjenicom da mu pripada pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje. Navodi da je kasnijim rješenjima iz 2009. i 2010. godine, donesenim povodom ponovnih zahtjeva tužitelja za priznavanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđeno da novčana naknada za tjelesno oštećenje ostaje u nepromijenjenom iznosu. Smatra životno nelogičnim da tužitelj od 1987. godine do podnošenja predmetnog zahtjeva nije tražio uspostavu isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje koje mu pripada, a koja mu nije isplaćivana iz razloga koje je zbog proteka vremena nemoguće utvrditi. Predlaže usvojiti žalbu.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da se ista ne može ocijeniti zakonitom.
7. Presudom prvostupanjskog suda poništena su rješenja upravnih tijela, s obrazloženjem da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 95. stavka 7. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19., u daljnjem tekstu: ZOMO), jer iz sadržaja spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj kao korisnik dospjelih primanja naknade zbog tjelesnog oštećenja, izazvao okolnosti zbog kojih mu nije isplaćivana utvrđena naknada. Pri tome prvostupanjski sud obrazlaže da tužitelj nije zatražio uspostavu isplate primanja koja nisu u isplati, već je zatražio isplatu svih svota naknade od dana od kada mu naknada pripada, budući da mu nije isplaćivana pripadajuća naknada po izvršnim rješenjima, zbog čega je naloženo prvostupanjskom tijelu da o predmetnom zahtjevu odluči polazeći od toga da do neisplate naknade za tjelesno oštećenje priznate rješenjem od 29. prosinca 1987. nije došlo krivnjom tužitelja, a koja izvršna i pravomoćna rješenja je prvostupanjsko tijelo bilo u obvezi izvršiti po službenoj dužnosti.
8. Odredbom članka 95. stavka 7. ZOMO-a propisano je da se dospjela primanja iz stavka 4. istog članka, koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, mogu naknadno isplatiti najviše za dvanaest mjeseci unatrag računajući od dana kada su Zavodu dostavljeni traženi podaci, isprave ili obavijesti.
9. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelju izvršnim rješenjem od 29. prosinca 1987., priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 40% počev od 1. studenog 1986., te je povodom novih zahtjeva tužitelja rješenjima od 26. ožujka 2009. i 30. lipnja 2010. utvrđeno i dalje postojanje tjelesnog oštećenja od 40% uz novčanu naknadu u nepromijenjenom iznosu. Tužitelj je predmetnim zahtjevom od 8. srpnja 2020. zatražio isplatu dospjelih, a neisplaćenih iznosa novčane naknade. Spisu predmeta ne prileži dokaz da je tužitelju utvrđeno pravo na pripadajuću naknadu isplaćivano, a iz sadržaja potvrde upravnog tijela proizlazi da utvrđena naknada za tjelesno oštećenje tužitelju nije ručno isplaćivana.
10. Imajući u vidu naprijed navedeno, prema mišljenju ovog Suda rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 29. studenog 2022., kojim je o zahtjevu tužitelja za isplatu dospjelih a neisplaćenih iznosa novčane naknade, odlučeno primjenom instituta uspostave isplate sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 95. stavka 7. ZOMO -a, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Naime, prvostupanjsko upravno tijelo je postupajući po zahtjevu tužitelja za isplatu neisplaćenih novčanih naknada, primijenilo jedini odgovarajući pravni temelj po kojem se o konkretnom zahtjevu moglo odlučiti u upravnom postupku, s obzirom na to da se o zahtjevu za isplatu, kao imovinsko- pravnom zahtjevu ne odlučuje u upravnom postupku, već stranka isplatu dospjelih, a neisplaćenih iznosa naknade može potraživati u postupku pred redovnim sudom u slučaju da javnopravno tijelo to ne učini ex offo.
11. Slijedom navedenog, ovaj Sud nalazi osnovanim navode tuženika, te je primjenom odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 16. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić-Babić
