Poslovni broj: Usž-2077/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić – Babić, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d., Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Orehovec, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, radi unosa stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 286/2026-11 od 11. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-286/2026-11 od 11. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/I-371-01/24-13/1141, URBROJ: 531-14-3-25-2 od 28. ožujka 2025., te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

1.1. Rješenjem tuženika odbačen je zahtjev tužitelja za unos stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci (dalje: Registar stanova) u odnosu na stan upisan u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], ZK odjela Ivanić Grad, Općinskog suda u Velikoj Gorici, u vlasništvu ovdje tužitelja, a u kojem status zaštićenog najmoprimca ima SL.

2. Tužitelj je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. Navodi kako se ne može složiti sa shvaćanjem tuženika u odnosu na primjenu materijalnog prava, jer smatra kako je pogrešno tumačenje da se zakonske odredbe ne odnose na predmetni stan te da intencija zakonodavca nije bila isključenje stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, a koji nisu iskoristili mogućnost otkupa. Ponavlja tužbene navode u odnosu na tumačenje stanarskog prava te iznosi stav kako iz presude ESLJP-a ne proizlazi da bi se ista trebala primjenjivati samo na određenu kategoriju najmodavaca. Smatra da je riječ o strukturnom problemu sustava zaštićenog najma te da je restriktivno tumačenje prema kojem se pravne posljedice presude ESLJP-a odnose samo na određenu skupinu najmodavaca, protivno smislu iste presude. Navodi kako u stvarnosti tužitelj trpi ograničenje vlasništva u većoj mjeri od drugih najmodavaca jer ne ostvaruje razliku u visini najamnine tržišne najamnine koju bi ostvario te je ograničen i u pogledu drugih mjera koje predviđa Program mjera donesen na temelju Zakona. Smatra kako je riječ o diskriminatornom tumačenju, protivno stajalištima ESLJP-a. Ne može prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda kako Program mjera, kao podzakonski propis, nije u suprotnosti za Zakonom. Upravo suprotno, smatra kako Program mjera neutemeljeno ograničava primjenu Zakona, te dovodi do različitog tretmana najmodavaca, odnosno vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Smatra kako se ovakvim tumačenjem stvara pravna praznina te posebno apsurdnim drži dio Programa mjera koji predviđa donošenje novog Zakona o najmu stanova, koji unatoč proteku vremena, nije ni blizu donošenja. Ukazuje kako je podnio ustavnu tužbu u istovrsnom predmetu, te smatra da isto predstavlja prethodno pitanje za rješenje ovog spora, radi čega predlaže prekinuti ovaj spor. Predlaže poništiti osporavanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora i žalbenog postupka.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24 i 39/26, Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U obrazloženju presude izložene su sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, navedeni odlučni razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva.

7. Iz podataka spisa Sud nalazi da je zahtjev tužitelja za unos stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu, u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odbačen uz obrazloženje, u bitnom, da se radi o stanu na kojem je prema posebnom propisu izvršena pretvorba vlasništva, a u kojem zaštićeni na jmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa iako su imali tu mogućnost. Stoga je tuženik stava da predmetni stan, kao takav, sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Programa mjera izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr. (dalje: Program mjera), ne ulazi u područje primjene Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: Zakon Statileo).

8. Tužitelj dovodi u pitanje, tijekom spora i ponovljeno u žalbi, utvrđenje tuženika da nema osnova za primjenu citiranih odredbi Zakona u odnosu na upis stana u vlasništvu tužitelja u Registar stanova. Dakle, sporna je primjena prava, odnosno, potpada li predmetni stan u područje primjene Zakona Statileo i treba li ga upisati u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, kako je to tužitelj u svom zahtjevu i zatražio.

9. Po razmatranju svih žalbenih prigovora, ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda i izražen pravni stav o tome da se u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske radi o bitno različitoj pravnoj situaciji i bitno različitom odnosu najmoprimca i najmodavca u odnosu na ovdje predmetni stan na kojem je tužitelj prema posebnom propisu stekao pravo vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, a u kojem živi zaštićeni najmoprimac koji nije iskoristio pravo otkupa, iako je imao tu mogućnost.

10. Naime, tuženik osnovano navodi da se skupina predmeta Statileo odnosi na pravne i činjenične situacije u kojima je država dodjeljivala stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu, bez suglasnosti i protivno volji vlasnika, a u kojima stanari nisu mogli ostvariti pravo otkupa.

11. S druge strane, u konkretnoj situaciji radi se o stanu u kojem su stanari mogli, no nisu ostvarili pravo otkupa, pa se, i po stavu ovoga Suda radi o bitnoj razlici zbog koje ovaj predmet ne ulazi u doseg primjene Zakona Statileo.

12. U tom smislu, i odredba članka 4. stavka 3. Programa mjera (akta Vlade Republike Hrvatske donesenog u izvršenju presuda ESLJP-a) propisuje da se Program mjera ne primjenjuje na stanove nad kojima je, prema posebnim propisima, izvršena pretvorba vlasništva, a zaštićeni najmoprimci u tim stanovima nisu iskoristili pravo otkupa, iako su imali tu mogućnost.

13. U obrazloženju donesenih mjera navodi se da će status zaštićenih najmoprimaca u stanovima na kojima je prema posebnim propisima izvršena pretvorba vlasništva, a u kojima zaštićeni najmoprimci nisu iskoristili pravo otkupa iako su imali tu mogućnost i dalje će biti uređen Zakonom o najmu stanova, do donošenja novog Zakona.

14. Kako se u konkretnom predmetu radi upravo o takvoj činjeničnoj situaciji, zahtjev tužitelja za upis predmetnog stana u Registar stanova pravilno je odbačen, jer za to ne postoje zakonske pretpostavke.

15. Slijedom iznijetog, sagledavajući Zakon Statileo u svjetlu presude ESLJP, imajući na umu da je Program mjera donesen na temelju zakonske ovlasti iz odredbe članka 7. stavaka 3. i 4. tog Zakona i ovaj Sud je stava da su tuženik i sud prvog stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nema zakonskih pretpostavki za upis predmetnog stana u Registar stanova.

16. Ne može se cijeniti osnovanim prigovor tužitelja da takva primjena propisa, koji su usvojeni upravo radi poštivanja i provedbe niza istovrsnih presuda Europskog suda za ljudska prava, predstavlja zadiranje u vlasnička prava tužitelja, odnosno da je diskriminatorna prema tužitelju, jer je zakonodavac citiranim propisima osigurao odgovarajući mehanizam zaštite u odnosu na zaštićene najmoprimce koji nisu iskoristili pravo otkupa, a imali su tu mogućnost.

17. Stoga se nisu mogli ocijeniti osnovanim žalbeni prigovori, koji su zapravo ponovljeni prigovori koje je tužitelj već iznosio u tužbi i na koje navode je sud prvog stupnja dostatno i valjano odgovorio.

18. Kako je riječ o pravnom pitanju o kojem je već odlučeno u istovrsnim predmetima ovog suda, ne može se cijeniti osnovanim navode tužitelja da postoji prethodno pitanje o kojem ovisi odluka suda u ovom predmetu, niti s tim u vezi prijedlog tužitelja za prekidom ovog spora do odluke po ustavnoj tužbi tužitelja.

19. Budući da tužitelj nije uspio u sporu, osnovano je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

20. Tužitelj nije uspio niti sa žalbom u ovom sporu, slijedom čega Sud nije našao osnovanim zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora, te je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a navedeni zahtjev valjalo odbiti (točka II. izreke presude).

21. Stoga je temeljem članka 135. stavka 1. i 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska