Poslovni broj: Usž-1848/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja A&Y Construction d.o.o., Sisak, Ivana Kukuljevića Sakcinskog 15, OIB: 77746478118, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3, OIB: 36162371878, radi dozvole za boravak i rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5227/2025-5 od 11. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5227/2025-5 od 11. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u sporu koji se vodi kod tog suda u predmetu pod poslovnim brojem: Us I-5227/2025.

2. Predmetni spor pokrenut je tužbom podnesenom radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/I-216-02/25-09/145776, urbroj: 511-09-38-25-2 od 27. studenoga 2025., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za radnika DĐ, državljanina Uzbekistana, te je određeno da je navedeni radnik u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja dužan dragovoljno napustiti EGP (točka I. i II. izreke rješenja). Ujedno je u tužbi predložio da sud donese rješenje o odgodnom učinku tužbe.

3. Tužitelj je protiv citiranog rješenja prvostupanjskog suda izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome navodi da je prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe neosnovano odbijen, uz nedovoljno obrazloženje koje ukazuje na apsurdnost sadašnjeg sustava upravnih dozvola za boravak i rad, kao i na faktičnu nemogućnost ostvarivanja učinkovite sudske zaštite protiv rješenja tuženika. Smatra da sud nije razumio materiju niti stvarne okolnosti u kojima posluje hrvatski gospodarski sektor, a koji se u velikoj mjeri oslanja na stranu radnu snagu, te da se upravo zbog toga posljedice izvršenja nezakonitog rješenja, uključujući prekid rada, gubitak radne snage, nemogućnost izvršenja započetih projekata i druge teško popravljive štete – nikako ne mogu smatrati običnom nadoknadivom materijalnom štetom. Ističe da je u tužbi detaljno obrazložio svoje poslovne okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlazi da bi izvršenje osporavanog rješenja prije okončanja upravnog spora za njega prouzročilo teško popravljivu, a u pojedinim segmentima i nenadoknadivu štetu. Navodi da je veliki poduzetnik koji zapošljava 180 radnika, od čega je oko 160 stranih radnika, tako da se njegovo poslovanje, a kojim ostvaruje godišnji promet od približno 15.000.000,00 eura, u cijelosti oslanja na stranu radnu snagu zbog izrazitog manjka domaćih radnika u građevinskom sektoru, osobito u deficitarnim zanimanjima. Ističe da je izvođač radova na više od 10 projekata diljem Republike Hrvatske, te da bi onemogućavanje rada stranih radnika , kao izravna posljedica osporavanog rješenja tuženika, dovelo do prekida izvođenja radova, probijanja ugovornih rokova, gubitka poslovnih partnera, zastoja u investicijama te potencijalnih ugovornih penala, što sve skupa čini značajnu materijalnu štetu i štetu koja se ne može u cijelosti naknaditi niti eventualnim naknadnim poništenjem osporavanog rješenja. Poziva se na navode iznesene u tužbi o nezakonitosti n jegovog uvrštavanja na takozvanu „crnu listu“, jer odlučne činjenice nisu pravilno niti potpuno utvrđene, te u cijelosti osporava razloge na temelju kojih je takva mjera donesena, a zbog koje mu je onemogućen nastavak redovitog poslovanja na više razina i to u iznimno dugom razdoblju od šest godina. Najvažnijim smatra okolnost da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da postupak stavljanja poslodavca na „crnu listu“ nije podvrgnut nikakvoj stvarnoj sudskoj kontroli, jer se radi o mehanizmu koji u praksi djeluje automatski, bez mogućnosti preispitivanja zakonitosti samog upisa, a koji stvara pravno obvezujuće posljedice koje Ministarstvo unutarnjih poslova provodi bez diskrecije. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o šteti koja bi se teško mogla popraviti, te da je postupanjem suda povrijeđeno ustavno pravo na pristup sudu i na učinkovitu sudsku zaštitu, jer pobijano rješenje nije obrazložena sudska odluka u smislu standarda postavljenih u ustavnosudskoj praksi. Ističe da je sud prijedlog odbio bez konkretne analize činjeničnog stanja, razmatranja dostavljenih dokaza i odmjeravanja međusobnih interesa, te bez pozivanja na relevantne odredbe Zakona o strancima. Dodatno naglašava da opisani sustav u kojem se poslodavac upisuje na takozvanu „crnu listu“ na temelju zapisnika Državnog inspektorata, predstavlja ozbiljan i sustavan deficit pravne zaštite, te da su u ovakvim predmetima ugrožena temeljna procesna prava stranaka i narušava se povjerenje u djelotvornost državne uprave i sudske vlasti. Poziva se na rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2479/2025 iz listopada 2025. i poslovni broj: Us I-2243/2025-6 od 18. rujna 2025., kojima je taj sud prihvatio prijedlog za osiguranje i izdao privremenu mjeru do pravomoćnog okončanja upravnog spora, a koju praksu smatra ispravnom. Posebno ističe da je rješenjem, poslovni broj: Us I-1477/2025-14 od 7. siječnja 2026., u gotovo identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Upravni sud u Zagrebu prihvatio prijedlog za izdavanje privremene mjere i naložio brisanje poslodavca s popisa poslodavaca kod kojih je utvrđeno postojanje neprijavljenog rada. Smatra da javni interes ne može biti razlog za derogaciju temeljnih procesnih prava stranaka, te da određivanje odgodnog učinka ne bi nanijelo tuženiku nikakvu štetu. Predlaže da se pobijano rješenje preinači i odredi odgodni učinak tužbe, za koji su ispunjeni uvjeti propisani člankom 42. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura sa PDV-om.

4. Tuženik nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, odnosno da navodi žalbe ne utječu na donošenje drukčije odluke.

7. Prvostupanjski je sud odbio prijedlog tužitelja ocjenjujući da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti propisani člankom 42. stavkom 2. ZUS-a, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti koja bi se teško mogla popraviti, već se radi o eventualnoj materijalnoj šteti koja je u cijelosti nadoknadiva iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

8. Prema članku 42. stavku 2. ZUS-a, sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

9. Ovaj Sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da moraju kumulativno biti ispunjena sva tri uvjeta iz citirane odredbe ZUS-a kako bi se mogao odrediti odgodni učinak tužbe. Naime, nije dovoljno dokazivati da bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla nadoknaditi, već je potrebno i da odgoda nije protivna javnom interesu, a uz uvjet da nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke. Pri tome je kod odlučivanja o odgodnom učinku potrebno sagledati korelaciju razloga i okolnosti na kojima se temelji prijedlog i izvršenja konkretnog, tužbom osporavanog rješenja.

10. Polazeći od navedenog, u konkretnom slučaju je odlučno što tužitelj u tužbi, kao i u žalbi, svoj prijedlog temelji na šteti koja mu je nastala ili bi mogla nastati kao posljedica toga što je u inspekcijskom upravnom postupku uvršten na takozvanu „crnu listu“, a koji postupak i činjenična utvrđenja iz istoga nisu predmet konkretnog upravnog postupka izdavanja dozvole za boravak i rad državljaninu Uzbekistana, uz popratna određenja o napuštanju EGP-a. Normativno uređenje izdavanja dozvola za boravak i rad strancima i sustava koji tužitelj u žalbi opisuje, posebice u odnosu na postupak inspekcijskog nadzora i posljedice utvrđenog postojanja neprijavljenog rada prema važećim propisima, ne može biti predmet ocjene u ovom upravnom sporu, te navodi žalbe o nezakonitosti takvog postupanja, koje prema mišljenju tužitelja predstavlja deficit pravne zaštite, nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke.

11. S obzirom na navedeno, ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda izneseno u pobijanom rješenju, koje je dostatno obrazloženo jer su dani bitni razlozi za odbijanje prijedloga tužitelja. Napominje se da privatni interes tužitelja da upravo strani državljanin u odnosu na kojeg je pokrenut upravni postupak dobije dozvolu za boravak i rad, u konkretnom slučaju ne preteže nad javnim interesom reguliranja zakonitog ulaska, boravka i rada stranaca u Republici Hrvatskoj, u kojem području država ima široku slobodu procjene.

12. Također, odluke Upravnog suda u Splitu o prijedlogu za izdavanje privremene mjere, na koje se tužitelj u žalbi poziva, nisu od utjecaja na donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe u ovom postupku. U tim predmetima radi se o osporavanju zakonitosti postupanja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, a radi uvrštavanja tužitelja u navedenom upravnom sporu na javno dostupnu takozvanu „crnu listu“, a ne odnosi se na upravni postupak izdavanja odobrenja za boravak i rad državljana treće zemlje, primjenom Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22. i 151/22.). Navedenim rješenjima se osim toga ne određuje odgodni učinak tužbe, već se izdaje privremena mjera, a koji institut je različit od instituta odgodnog učinka tužbe, te se radi o bitno drugačijoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, koja nije primjenjiva u konkretnom predmetu.

13. S obzirom na navedeno, navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke. Stoga je, na temelju članka 135. stavka 1. u svezi članka 128. stavka 4. ZUS-a riješeno kao u točki I. izreke.

14. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska