Poslovni broj: Usž-532/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća Gordane Marušić – Babić, i Hrvoja Miladina, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja NA, državljanina Indije, smještenog u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, zastupanog po opunomoćeniku Dinku Kulašu, odvjetniku iz Dugog Sela, Bjelovarska 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi ograničenja kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5023/2024-6 od 14. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 5023/2024-6 od 14. siječnja 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, klasa: UP/I- 216-03/24- 06/20571, ur.broj:511-01-213-24-2 od 2. prosinca 2024.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Dinku Kulašu, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 937,50 eura, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, klasa: UP/I-216-03/24- 06/20571, ur.broj: 511-01-213- 24-2 od 2. prosinca 2024. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći (točka II. izreke presude) i zahtjev za naknadu troška (točka III. izreke presude).

2. Navedenim rješenjem tuženika tužitelju je, kao tražitelju međunarodne zaštite, određeno ograničenje kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, (točka 1. izreke rješenja), na razdoblje od tri mjeseca (točka 2. izreke rješenja).

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv pobijane presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je duži vremenski period boravio i radio u Republici Hrvatskoj, te je 7. listopada 2024. dobio otkaz kod poslodavca kod kojeg je radio, iz kojeg razloga mu je ukinuta dozvola za boravak i rad. Ističe da je nesporno da je u prekršajnom postupku kažnjen zbog nedostatka opreme vozila kojim je upravljao, a koje nije bilo u njegovom vlasništvu, no da navedeno nije relevantno za predmetni spor. Ističe da ranije nije imao potrebu zatražiti međunarodnu zaštitu, te da je to njegovo pravo, a ne obveza. Navodi da je u međuvremenu uspio pronaći novog poslodavca i bio u postupku dobivanja nove radne dozvole, a nakon što je zatečen u ilegalnom boravku, podnio je zahtjev za međunarodnu zaštitu, jer se u zemlju podrijetla ne može vratiti iz razloga koje je naveo u tom zahtjevu. Ističe da je sud neosnovano odbio njegov prijedlog za saslušanje u sporu, te da postoji niz netočnih činjenica koje sud navodi u obrazloženju presude jer nije točno da je odbio dati adresu policijskim službenicima, niti navesti gdje mu je putovnica. Smatra pogrešnom odluku suda o zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć, jer je sud pogrešno zaključio da time što radi kao taksist ima dovoljno imovine za podmirenje troškova sudskog postupka. Takva odluka suda nema podlogu u dokazima i utemeljena je na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da ima pravo na besplatnu pravnu pomoć sukladno Pravilniku o besplatnoj pravnoj pomoći i Uredbi EU 2024/1348 o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu . Traži trošak žalbenog postupka za sastav žalbe na presudu u visini od 750,00 eura uvećano za 187,50 eura za PDV.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod svih navoda danih tijekom postupka, te smatra da je pobijana presuda zakonita. Navodi da besplatna pravna pomoć sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 70/15 do 33/23, dalje: Zakon) obuhvaća samo pomoć u sastavljanju tužbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i oslobođenje od plaćanja troškova upravnog spora.

Predlaže Sudu da žalbu odbije.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24 i 39/26 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZUS), Sud žalbene razloge smatra osnovanima.

7. Članak 54. stavak 2. točka 7. Zakona propisuje da se tražitelju međunarodne zaštite može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima. Prema stavku 6. istog članka mjera smještaja u prihvatni centar za strance može se izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

8. Osporenim rješenjem tuženika od 2. prosinca 2024. tužitelju je, kao tražitelju međunarodne zaštite, ograničena sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, na razdoblje od tri mjeseca, pozivom na odredbu članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona, uz obrazloženje da je 2. prosinca 2024. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, premda mu je 14. studenoga 2024. ukinuta dozvola za boravak i rad na temelju članka 94. stavka 1. točke 8. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 130/20 do 151/22) i doneseno rješenje o protjerivanju od 21. studenoga 2024., te je radi prisilnog udaljenja na temelju rješenja od 21. studenoga 2024., smješten u Prihvatni centar za strance, s time da ukupno vrijeme zadržavanja ne može biti duže od tri mjeseca. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj 20. studenoga 2024. počinio prekršaje iz članka 196. stavka 3., članka 163. stavka 1., članka 236. stavka 1 i članka 282. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08 do 133/23, ZSPC), te je kažnjen novčanom kaznom presudom Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: Pp-1095/2024-4 od 21. studenoga 2024.

9. Prvostupanjski sud u upravnom sporu nije provodio dokaze i nije sam utvrđivao činjenice, već je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku te očitovanja stranaka ocijenio da je tuženik pravilno osporenim rješenjem od 2. prosinca 2024. ograničio slobodu kretanja jer je tužitelj, nakon što je doneseno rješenje o protjerivanju, 2. prosinca 2024. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, iz kojeg razloga se može zaključiti da ima namjeru odgoditi i otežati izvršenje rješenja o protjerivanju.

10. Međutim, ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nisu dani jasni razlozi i svrha ograničenja kretanja, sukladno odredbama članka 54. stavka 2. točke 7. i članka 54. stavka 5. i 6. Zakona.

11. Prema Direktivi 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu predviđa da (SL L 180/96, 29. 6. 2013. - Direktiva o prihvatu), kada se pokaže potrebnim, i na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja, države članice mogu zadržati podnositelja zahtjeva, ako se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere . Dakle, krajnja mjera ograničenja kretanja (što izrečena mjera u konkretnom slučaju jest) može biti određena samo kada je to neophodno, na temelju okolnosti pojedinog slučaja, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, pri čemu trajanje mora biti što je kraće moguće te ako se ne mogu primijeniti druge, manje prisilne mjere, što u postupku treba biti pažljivo razmotreno.

12. Povreda u pogledu zakonitosti zadržavanja, među ostalim i u pogledu obveze poštovanja materijalnih i postupovnih pravila nacionalnog prava, može, u krajnjoj mjeri, dovesti do povrede prava iz članka 5. Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.), (Europski sud za ljudska prava primjerice u odluci Saadi protiv Ujedinjenog kraljevstva zahtjev br.13229/03 od 29. siječnja 2008. ili B.A. protiv Cipra zahtjev br. 24607/20 od 2. listopada 2024.).

13. Premda je protiv tužitelja bio pokrenut prekršajni postupak jer je 20. studenoga 2024. počinio prekršaje iz članka 196. stavka 3., članka 163. stavka 1., članka 236. stavka 1 i članka 282. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08 do 133/23, ZSPC), presudom Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: Pp-1095/2024-4 od 21. studenoga 2024. kažnjen je novčanom kaznom samo za počinjenje prekršaja iz članka 236. stavka 1., u vezi s člankom 236. stavka 7. i 9. ZSPC- a, te članka 6. u vezi s člankom 66. stavka 1. točke 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (radi oštećenja na vozilu-metilice brisača, nedostatka vatrogasnog aparata, nedostatka kutije prve pomoći i police osiguranja). Također, tužitelj duže vremena legalno boravi u Republici Hrvatskoj (od 2022. godine) te je u razmaku od mjesec dana nakon što mu je prestao radni odnos (7. listopada 2024.) i ukinuta dozvola za boravak (14. studenoga 2024.), u izjavi od 21. studenoga 2024., naveo da stanuje kod prijatelja i da je u pronalasku novog posla, te da će poslodavac „EGZA PROJECT“ ishodovati dozvolu za boravak i rad.

14. Slijedom iznijetog, s obzirom da su u konkretnom slučaju, u obrazloženju osporenog rješenja te u upravnom sporu izostali odlučni razlozi za izricanje mjere smještaja, ne može se ocijeniti niti svrhovitost i razmjernost izrečene mjere. Iz ovih razloga ovaj Sud ne može utvrditi da je osporeno rješenje zakonito.

15. Ovaj Sud smatra da je time što je odbijen zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, povrijeđeno pravo tužitelja na besplatnu pravnu pomoć sukladno odredbama Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj. 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Prvostupanjski sud navodi da je do dana podnošenja zahtjeva tužitelj radio kao taksist, pa da ima sredstva za podmirenje troškova postupka. Članak 8. točka 11. Pravilnika propisuje da upravni sud neće odobriti korisniku pravo na besplatnu pravnu pomoć ako na temelju zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć, dokaza o imovnom stanju korisnika iz stavka 10. ovoga članka, kao i na temelju dokaza pribavljenih u upravnom sporu utvrdi da korisnik raspolaže dostatnim novčanim sredstvima ili stvarima veće vrijednosti. Prema podacima spisa predmeta ne proizlazi da je tužiteljevo imovno stanje takvo da raspolaže dostatnim novčanim sredstvima ili stvarima veće vrijednosti. Navedeno proizlazi i iz naprijed navedene presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: Pp - 1095/2024-4 od 21. studenoga 2024. prema kojoj je u cijelosti oslobođen obveze naknade prekršajnog postupka. Stoga je ovaj Sud tužitelju odobrio besplatnu pravnu pomoć, te kako je besplatnu pravnu pomoć pružio odvjetnik Dinko Kulaš, naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura ( 500, 00 eura za sastavljanje tužbe i 500, 00 eura pristupa na ročište 13. siječnja 2025. uvećano za PDV) sukladno članku 9. stavku 2. Pravilnika i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), umanjeno za 50%. Stoga je odlučeno kao pod točkama III. i IV. izreke ove presude.

16. Budući da je tužitelj uspio u odnosu na žalbu izjavljenu protiv presude, na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23), trebalo je usvojiti i njegov zahtjev za naknadu troška za sastav te žalbe u zatraženom iznosu uvećano za 25% PDV-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 135. stavka 2. ZUS -a, a odgovarajućom primjenom članka 117. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska