Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4334/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Albinu Hotiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2133/2021-27 od 7. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2133/2021-27 od 7. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju, potvrđen i ovjeren od javne bilježnice Ljubice Čaklović, dana 17.04.2020. pod brojem OV -2478/2020, sklopljen između tuženika DN iz [adresa], kao zakonskog nasljednika i pokojne ĆN iz [adresa], smatra Ugovorom o darovanju, budući da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju pokojnice izvršavao izrazito kratko vrijeme te se nije ostvarila razmjernost u činidbama koja bi odgovarala vrijednosti nekretnine stečene u vlasništvo temeljem navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju (st. 1.), te da se pobija Ugovor o doživotnom uzdržavanju, potvrđen i ovjeren od javne bilježnice Ljubice Čaklović, dana 17.04.2020. sklopljen između tuženika DN, iz [adresa], kao zakonskog nasljednika i pokojne ĆN, iz [adresa], iz [adresa], koji se smatra Ugovorom o darovanju, zbog povrede prava na nužni dio tužitelja HN iz [adresa], te se nekretnina koja je predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju, tj. nekretnina upisana u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, knjiga položenih ugovora [adresa], [broj poduloška], opisana kao stambena zgrada [adresa], sagrađena na čest.br. 6028/3, u naravi stan br. 9 na I (prvom) katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana, lođe i balkona u ukupnoj površini od 74.43 čm, u 1/4 dijela vraća u imovinsku masu ostaviteljice ĆN iz [adresa] povodom koje se vodi ostavinski postupak po javnoj bilježnici Radojki Galić, iz Zagreba, Čikoševa 3, pod brojem O-1020/21 (st. 2), a isto tako da se utvrdi da tužitelju pripada pravo vlasništva nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, knjiga položenih ugovora Vrapče Novo, [broj poduloška], opisana kao stambena zgrada [adresa], sagrađena na čest.br. 6028/3, u naravi stan br. 9 na I (prvom) katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana, lođe i balkona u ukupnoj površini od 74.43 čm, do visine nužnog dijela, sukladno čl. 70. st. 2. ZN-a, a koji iznosi 1/4 dijela opisane nekretnine. (st. 3). Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 937,50 €, dok je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 612,50 €.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i II., kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92 , 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode tužitelja kao neosnovane u cijelosti te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 17.04.2020. sklopljen između tuženika DN kao zakonskog nasljednika i pokojne ĆN iz [adresa], smatra Ugovorom o darovanju te da se pobija Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 17.04.2020. zbog povrede prava na nužni dio tužitelja HN iz [adresa] i da se nekretnina koja je predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju, u 1/4 dijela vraća u imovinsku masu ostaviteljice ĆN iz [adresa] povodom koje se vodi ostavinski postupak.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Isto tako, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju provedenih dokaza utvrđeno;

- da su tužitelj i tuženik braća, zakonski nasljednici iza pok. ĆN, iz [adresa], umrle dana **.**.2021., iza koje se vodi ostavinski postupak po javnoj bilježnici Radojki Galić, Zagreb, Čikoševa 3, pod posl.br. O- 1020/21, koji je u prekidu;

- da je tuženik s pokojnom ĆN, majkom stranaka u postupku, dana 17. travnja 2020., sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju, potvrđen i ovjeren od javne bilježnice Ljubice Čaklović, dana 17. travnja 2020.;

- da iz uvida u predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju proizlazi da je ĆN prenijela u vlasništvo tuženiku nekretninu upisanu u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel, knjiga položenih ugovora [adresa], [broj poduloška], opisana kao stambena zgrada [adresa], sagrađena na čest.br. 6028/3, u naravi stan br. 9 na I (prvom) katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana, lođe i balkona u ukupnoj površini od 74.43 čm, s time da je stjecanje prava vlasništva odgođeno do trenutka smrti ĆN, a da se tuženik obvezao uzdržavati majku do njezine smrti pri čemu se obvezao osigurati pomoć u prehrani, pomagati pri pospremanju stana, po potrebi pranje rublja, kao i druge osobne potrebe te osigurati njegu u slučaju bolesti, liječenju i brigu u prostoru koji je predmet ugovora kao i pridonositi u plaćanju doma i odgovarajućih troškova u slučaju da se majka odluči otići u dom za starije osobe, a primanja joj neće omogućiti potpunu opskrbu i da će ju pokopati o svojem trošku prema mjesnom običaju. Isto tako, proizlazi da je navedeni ugovor javna bilježnica Ljubica Čaklović dana 17. travnja 2020. ispitala te je ispravu pročitala sudionicima pravnog posla i upozorila ih da isprava ima snagu javnobilježničkog akta kao, da je ĆN sposobna za rasuđivanje i nije od nikoga prisiljena na sklapanje ugovora kao i na posljedice ugovora;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da smatra da je ugovor lažan budući da je javni bilježnik došao u kuću k majci, a nije majka otišla kod javnog bilježnika sklopiti ugovor te da je tuženik mogao obmaniti majku i reći joj da je došao tko god je on htio, primjerice čovjek iz Elektre. Isto tako, na upit da li je tuženik nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, uzdržavao pokojnu ĆN, tuženik je iskazao da to ne zna i da to nitko ne može znati budući da on nije bio tamo;

- da iz iskaza tuženika proizlazi da u navedenom stanu živi od 1979., da je majka 2010./2011. oboljela, imala bolest bubrega te je morala ići na dijalize, a on je vodio brigu oko bolnice i liječenja majke da je znao davati majci injekcije neretermona, da je prilikom pripreme hrane više kuhao meso, manje ga pekao, manje solio hranu, kuhao više povrća, kako bi prilagodio prehranu majci, da je majka pokrenula inicijativu vezano za sklapanje ugovora, da je ona našla odvjetnika, da je u stan došla javna bilježnica jer da majka zbog epidemije korona virusa nije htjela ići u odvjetnički ured te je htjela da netko dođe doma. Isto tako, na upit zašto je majka sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa njim, tuženik je iskazao da je to zbog toga što je htjela njemu ostaviti stan i htjela je da se do kraja života brine o njoj, da je kuhao, prao rublje, usisavao, prao prozore, prao zavjese, prao kupaonu, prao toalet, mijenjao mami pelene, prematao rane poput ogrebotina, davao joj lijekove, da je imao imovinu s kojom je uzdržavao majku, da je plaćao režije, kupovao hranu, kupovao majci potrebnu robu poput spavaćice.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio iz iskaza tuženika te uvidom u Ugovor o doživotnom uzdržavanju da su tuženik i ĆN željeli sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju te nije moguće utvrđenje da bi se u konkretnom slučaju ugovor o doživotnom uzdržavanju smatrao ugovorom o darovanju, budući da ugovor o darovanju nekretnine bez prave predaje mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, a iz spisa nedvojbeno proizlazi da je ĆN nakon sklapanja ugovora i dalje stanovala u predmetnom stanu. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da budući da je pokojna ĆN sa tuženikom sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju, tužitelj ne može sa uspjehom zahtijevati vraćanje ¼ stana u ostavinsku masu, a posljedično tome budući da je tuženik časom smrti ĆN stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, neosnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da tužitelju pripada pravo vlasništva ¼ predmetnog stana.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da bi se Ugovor o doživotnom uzdržavanju smatrao ugovorom o darovanju, niti da bi mu bilo povrijeđeno pravo na nužni dio u ostavinskom postupku koji se vodi iza pokojne ĆN, a nije niti dokazao da bi bio vlasnik ¼ predmetnog stana, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev u cijelosti kao pod točkom I. izreke.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je na temelju tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

12. Odredba čl. 579. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) definira ugovor o doživotnom uzdržavanju uz prijenos imovine nakon smrti kao ugovor kojim se obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

13. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu utvrđene činjenice relevantne za ocjenu da predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju prikriva ugovor o darovanju jer ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da pok. ĆN i tuženik u stvari nisu željeli sklopiti upravo Ugovor o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg bi tuženik bio u obvezi doživotno uzdržati primateljicu uzdržavanja u ugovorenom sadržaju i pravo vlasništva na njezinoj nekretnini steći tek nakon njezine smrti već da su htjeli sklopiti ugovor o darovanju na temelju kojeg bi tuženik odmah i besplatno stekao njezinu nekretninu, a niti proizlazi da sada pokojna ĆN nije željela sklopiti Ugovor o doživotnom uzdržavanju kakav je sklopila sa tužen ikom kako to neosnovano tvrdi žalitelj, slijedom čega nema mjesta primjeni odredbe čl. 285. st. 1. ZOO-a budući je među strankama postignuta suglasna volja za sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

14. Predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju potvrđen je po javnoj bilježnici Ljubici Čaklović koja je došla u stan pok. ĆN te se u potvrdi te javne bilježnice navodi da je sudionicima pravnog posla pročitala ispravu i upozorila ih da predmetna privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta, a ujedno je utvrdila da je primateljica uzdržavanja sposobna za rasuđivanje i nije od nikoga prisiljena na njegovo sklapanje, kao i da ih je javna bilježnica upozorila na posljedice ugovora, sve u smislu Zakona o obveznim odnosima i Zakona o nasljeđivanju. Isto tako, proizlazi da sudionici izjavljuju da su nakon iznesenih upozorenja pročitani Ugovor o doživotnom uzdržavanju razumjeli u potpunosti i da predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju te ga vlastoručno potpisuju tako da te činjenice uz daljnju činjenicu da je pok. ĆN bila zdrava osoba koja je mogla izraziti svoju volju te u stanju shvatiti posljedice izražene volje, ukazuju da nije htjela sa tuženikom sklopiti ugovor o darovanju jer da je to htjela da bi to i učinila.

15. U odnosu na žalbene navode da je tužitelj ukazivao na činjenicu da predmetni ugovor nije dovoljno dugo trajao da bi se ispunila jednakost činidaba i da je za majku stranaka (primateljicu uzdržavanja) kao i za tuženika koji je s njom živio u trenutku sklapanja predmetnog ugovora postala izvjesna njezina skora smrt, valja reći da su neosnovani.

16. Naime, iz definicije ugovora o doživotnom uzdržavanju proizlazi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju naplatni pravni posao, pa se na njega primjenjuju odredbe ZOO o naplatnim pravnim poslovima uz ograničenja koja proistječu iz biti samog ugovora, ali je djelomično i ugovor sa aleatornim karakterom, pa u odnosu na dio koji se može smatrati ugovorom na sreću ne vrijede pravila jednakosti uzajamnih davanja, a priroda ugovornog odnosa po ovom ugovoru podrazumijeva aleatornost kao bitno obilježje ovog ugovora. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1269/2015-2 od 3. prosinca 2019.).

17. Isto tako, budući da se radi i o aleatornom ugovoru, glede kojeg u pravilu nema izvjesnosti o tome koliko će trajati davanje uzdržavanja, ali ni kada će uslijediti prijenos, to se ne može primjenjivati načelo jednake vrijednosti davanja kod naplatnih poslova, i upravo zbog tog obilježja čak i ako dođe do smrti primatelja kratko nakon sklapanja ugovora, a davatelj uzdržavanja je pošten (što je predmnjeva), ovaj ugovor je pravno valjan. Tuženik je zaključenjem ugovora preuzeo određene obveze, i sve obveze je kroz cijelo vrijeme trajanja tog ugovora izvršavao, pa čak i prije sklapanja predmetnog ugovora, a u okviru istog je također predviđeno da će se brinuti o primateljici uzdržavanja i to kroz cijelo vrijeme na način da i kada joj bude potrebno pa čak i da snosi troškove ukoliko primateljica uzdržavanja želi otići u dom, što je značilo, a vidljivo je i iz ostalog, da u to vrijeme nije bila predviđena njezina skora smrt.

18. Isto tako, neosnovano žalitelj ističe da iz iskaza tuženika ne proizlazi da je majka tuženika htjela da ju tuženik uzdržava već da proizlazi da mu je majka u trenutku kad je shvatila da je jako lošeg zdravstvenog stanja željela ostaviti stan. Naime, iz iskaza tuženika jasno i nedvojbeno proizlazi da je brinuo za majku i da mu je majka željela ostaviti stan te da je zato htjela da sklope predmetni ugovor jer je htjela njemu ostaviti stan i htjela je da se do kraja života brine o njoj, jer je kuhao, prao rublje, usisavao, prao prozore, prao zavjese, prao kupaonu, prao toalet, mijenjao mami pelene, prematao rane poput ogrebotina, davao joj lijekove, da je imao imovinu s kojom je uzdržavao majku, da je plaćao režije, kupovao hranu, kupovao potrebnu robu poput spavaćice, tako da su nejasni i nelogični navodi tužitelja da je majka tuženika darovala stan bez želje da si osigura da se tuženik brine o njoj.

19. Dakle, između pok. ĆN i tuženika je upravo ugovoreno ono što je izvršavano, postupanje i briga tuženika prema primateljici uzdržavanja pri čemu za valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bitno koliko davatelj uzdržavanja ima sredstava već je dovoljno da je obveza davanja uzdržavanja ovisna o promjenjivim potrebama primatelja, što je sve između stranaka točno ugovoreno i ne može se na taj način zaključivati da bi se radilo o fiktivnom pravnom poslu, kao što to i na pravilan način procjenjuje sud prvog stupnja.

20. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi da je ugovor sklopljen s ciljem da se osujeti pravo na nasljeđivanje nužnog dijela tužitelja jer volja ostaviteljice nije ukazivala na to da se o njoj tuženik brine, jer je to radio i prije već je volja tužiteljice za sklapanjem ovog ugovora bila usmjerena na to da mu kako sam tuženik navodi ostavi stan, budući da je upravo sama pok. primateljica uzdržavanja inzistirala na tome da se sklopi predmetni ugovor i to upravo zato da se tuženik nastavi brinuti o njom, a ona njemu da ostavi stan.

21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud propustio utvrditi sukladno čl. 322. ZOO da se u konkretnom radi o ništetnom ugovoru koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva jer da je predmetni ugovor sklopljen protivno svojoj svrsi i u potpunosti je iskorišten u svrhu onemogućavanja prava na nasljeđivanje nužnog dijela drugom djetetu ostaviteljice, ocijenjeni su kao neosnovani.

22. Naime, primarna pobuda primatelja uzdržavanja, ali i cilj samog ugovora o doživotnom uzdržavanju da primatelj uzdržavanja za sebe osigura potrebnu skrb, što je upravo pok. primateljica i htjela osigurati sklapanjem navedenog ugovora znajući pri tome da je bolesna i da joj treba pomoć, dok s druge strane davatelj tu skrb ugovara uz naplatu, dakle s ciljem da mu(nakon smrti) pripadne cijela ili dio imovine primatelja uzdržavanja. Na odluku o tome s kim će neka osoba sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju utječu brojni činitelji. Pravni učinak ugovora o doživotnom uzdržavanju je upravo takav da imovina primatelja uzdržavanja obuhvaćena ugovorom ne ulazi u ostavinsku masu primatelja uzdržavanja, odnosno takvim ugovorom se i nužni nasljednici lišavaju nužnog dijela koji bi im pripao po zakonu da nema ugovora. Ugovor o doživotnom uzdržavanju davatelji uzdržavanja upravo sklapaju s svrhom da steknu imovinu primatelja uzdržavanja, koja je predmet ugovora, a to je upravo i namjera primatelja uzdržavanja da si osigura potrebnu skrb i pomoć. Ta namjera davatelja uzdržavanja odnosno očekivani cilj, sam po sebi nije protivan prisilnim propisima ili moralu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2539/17-2 od 24. ožujka 2021.), a niti je u konkretnom slučaju dokazano da bi takav ugovor bio sklopljen s namjerom da se tužitelja liši prava na nužni dio. To pogotovo u situaciji kad je tužitelj znao da njegova pok. majka živi s tuženikom koji se za nju brine, a tužitelj ju ne posjećuje zbog zabrane pristupa kako sam navodi u svom iskazu.

23. U konkretnoj pravnoj situaciji (kada iz utvrđenih činjenica proizlazi i da je primateljica uzdržavanja bila uzdržavana po tuženiku prema svojim potrebama i zahtjevima u okviru obveza koje je davatelj uzdržavanja i preuzeo) pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u predmetnom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju bila izrečena prava volja stranaka te da Ugovor nije zaključen iz nedopuštene pobude.

24. Stoga su neosnovani navodi da predmetni ugovor ima sve pretpostavke potrebne za valjanost ugovora o darovanju jer da je cilj sklapanja ugovora bio ostaviti stan, besplatno dati za života tuženiku. Naime, kako je već navedeno, nelogično i proturječno izvedenim dokazima je da je primateljica uzdržavanja željela darovati stan, bez da si osigura brigu i njegu znajući da je bolesna.

25. U odnosu na daljnje žalbene navode tužitelja u kojima preocjenjuje dokaze te iznosi vlastitu ocjenu dokaza i viđenje pravne situacije, valja reći da na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

26. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se ne radi o ugovoru o darovanju koji ne bi imao nikakvog učinka među ugovornim stranama (čl. 285. ZOO), kao niti o ništetnom ugovoru, već se upravo radi o zaključenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju slijedom čega imovina primateljice uzdržavanja ne može niti ulaziti u njezinu ostavinsku imovinu, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, a posljedično tome, nije niti došlo do povrede prava na nužni dio tužitelja HN iz [adresa], a niti tužitelju pripada pravo vlasništva predmetne nekretnine do visine nužnog dijela, sukladno čl. 70. st. 2. ZN-a, a koji iznosi 1/4 dijela opisane nekretnine.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka je također pravilna i zakonita, donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP koju tužitelj niti ne pobija određenim žalbenim razlozima.

28. Slijedom svega navedenog, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

29. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

30. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić