Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5718/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Josipi Milković, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-16/2021-35 od 20. lipnja 2024., dana 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-16/2021-35 od 20. lipnja 2024. godine u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.300,00 eura od 30. srpnja 2020. pa do 19. lipnja 2024. i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate na iznos od 1.300,00 eura od 30. srpnja 2020. pa do 19. lipnja 2024.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-16/2021-35 od 20. lipnja 2024. u t. I. i III. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 1.300,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2024. pa do isplate (t. I. izreke), a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen (t. II. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.236,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2024. pa do isplate.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da se tužba smatra povučenom za iznos od 763,16 eura.

2.1. Protiv prvostupanjske presude, stranke podnose žalbu. Tužitelj pobija presudu u dijelu t. II. izreke, odnosno u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana 30. srpnja 2020. pa do 19. lipnja 2024. i to zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužitelja kao osnovanu, preinači presudu u pobijanom dijelu na način da naloži tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 1.300,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2020. pa do isplate. Potražuje i naknadu troškova za sastav žalbe te sudske pristojbe na žalbu.

2.2. Tuženik pobija t. I. i III. presude i to zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. ZPP, a pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu odluku i predmet vrati na ponovni postupak. Potražuje i naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3.1. Žalba tužitelja je osnovana.

3.2. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete nastale uslijed štetnog događaja od 21. veljače 2019., kada je tuženik, za vrijeme radnog vremena i na radnom mjestu, uzeo pekarsku gajbu za kruh i pecivo te njome zamahnuo prema tužitelju, pri čemu ga je pogodio u glavu i ozlijedio.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tuženik jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Također utvrđeno je da nije počinjena ni neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ova j sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz spisa proizlazi sljedeće:

- da je 21. veljače 2019. oko 5:00 sati, za vrijeme radnog vremena i na radnom mjestu u proizvodnom pogonu tvrtke Mlin i pekara d.o.o., [adresa], na adresi u [adresa], tuženik uzeo pekarsku gajbu te njome zamahnuo prema tužitelju, pogodivši ga u glavu i nanijevši mu tjelesnu ozljedu,

- da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: K - 216/2019 od 7. srpnja 2020. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela tjelesnom ozljedom iz čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona (list 10-11 spisa),

- da je tužitelj nakon štetnog događaja, zbog obilnog krvarenja iz rane na čelu, zaprimljen u bolnicu gdje mu je dijagnosticirana ozljeda vlf, rana je kirurški obrađena i zatvorena metalnim kopčama, a nakon zacjeljivanja ostao mu je vidljiv ožiljak na čelu,

- da se tužitelj dana 29. srpnja 2020. obratio tuženiku s prijedlogom za mirno rješenje spora radi naknade štete, na koji tuženik nije odgovorio (list 12-13 spisa),

- da je tuženik u postupku osporavao odgovornost i visinu štete te isticao kako je do događaja došlo nakon što ga je tužitelj, kao poslovođa smjene, verbalno napao i vrijeđao zbog pogreške u otpremi, zbog čega se, bojeći se fizičkog napada, udaljavao od njega, a potom ga udario pekarskom gajbom. Također smatra da je sam tužitelj priznao svoj doprinos nastanku događaja u poruci koju mu je naknadno poslao te osporava postojanje naruženja i drugih oblika neimovinske štete ,

- da je tužitelj osporio navode tuženika o verbalnom napadu te dodao da predmetni događaj nije bio izolirani incident budući da je tuženik nekoliko mjeseci kasnije sudjelovao i u sukobu s drugim zaposlenikom;

- da je u postupku provedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Davoru Duvančiću, specijalistu ortopedske kirurgije i traumatologije, koji je utvrdio postojanje saniranog ožiljka na čelu dužine oko 5 cm te zaključio da je tužitelj zadobio laku tjelesnu ozljedu zbog koje je trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od jednog sata, srednjeg intenziteta kumulativno tri dana te slabog intenziteta i povremene bolove tijekom jednog mjeseca, kao i strah jakog intenziteta u trajanju od 30 minuta, srednjeg intenziteta tijekom dva dana te slabog intenziteta tijekom osam dana. Vještak je utvrdio i postojanje lakog stupnja unakaženja (C stupanj), dok trajnih posljedica s ortopedsko- traumatološkog aspekta nema (list 39-42 spisa),

- da je tuženik osporio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na postojanje unakaženja te predložio da sud neposrednim opažanjem utvrdi postoji li ožiljak i kolika je njegova vidljivost,

- da je nakon provedenog vještačenja tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka te umjesto prvotno zatraženih 20.000,00 kn (2.654,46 EUR) potražuje iznos od 1.891,30 EUR, dok se tuženik nije protivio smanjenju zahtjeva, ali je predložio donošenje odluke o troškovima postupka u odnosu na djelomično povučeni dio tužbe (list 50-51 spisa),

- da je svjedok očevidac ĐU iskazao kako je između stranaka najprije došlo do verbalnog sukoba zbog pogrešno otpremljene robe, nakon čega je tuženik plastičnom gajbom udario tužitelja u glavu, pri čemu verbalni sukob nije bio takve naravi da bi opravdavao fizički napad. Naveo je i da nema saznanja da bi tužitelj prije udarca vrijeđao tuženika ili se prema njemu ponašao grubo (list 124-125 spisa),

- da je tužitelj u svom iskazu naveo kako je od tuženika tražio da ispravi pogrešku u otpremi robe, nakon čega ga je tuženik nazvao „balavcem“ i udario rubom plastične gajbe za kruh. Također je pojasnio da je u poruci upućenoj tuženiku naveo da je „prvi pogriješio“ misleći pritom na činjenicu da je išao za tuženikom i više puta ponavljao zahtjev da obavi posao (list 125-126 spisa),

- da je tuženik priznao kako je pogrešno poslao robu te da ga je tužitelj zbog toga upozoravao, ali tvrdi da ga je pritom vrijeđao i pratio, zbog čega je u jednom trenutku uzeo praznu košaru za kruh i udario ga u glavu, za što je kasnije i kazneno osuđen (list 126-127 spisa).

7.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je primjenom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) zaključio da težina povrede prava osobnosti i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete. Slijedom toga, tužitelju je dosuđena naknada neimovinske štete u ukupnom iznosu od 1.300,00 eura, i to 600,00 eura na ime pretrpljenih fizičkih bolova, 300,00 eura na ime pretrpljenog straha te 400,00 eura na ime duševnih boli zbog naruženja.

7.2. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivanje tuženika na institut dopuštene samopomoći iz čl. 1053. ZOO-a te da se u konkretnom slučaju ne radi ni o nužnoj obrani iz čl. 1052. ZOO-a. Naime, zaključio je da je tuženik, ukoliko je smatrao da je izložen verbalnom napadu, zaštitu svojih prava mogao ostvarivati obraćanjem poslodavcu odnosno nadređenoj osobi, a ne fizičkim napadom na tužitelja. Pritom je sud naveo da u postupku nije utvrđeno da bi tužitelj vrijeđao tuženika na način kako to tuženik tvrdi, a čak i kada bi takvo verbalno vrijeđanje postojalo, ono ne bi moglo opravdati fizički napad niti predstavljati doprinos oštećenika nastanku štete u smislu čl. 1092. st. 1. ZOO-a.

7.3. U odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora od tuženika potraživao iznos od 1.327,23 eura, koji je bio znatno manje od onoga koji je tužitelj utužio i kako je uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja. Stoga je zaključio da je visina tražbine određena tek donošenjem presude, slijedom čega tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

7.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donio je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

8.1. U odnosu na žalbu tužitelja, kojom pobija odluku u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, ovaj sud nalazi da su žalbeni navodi osnovani.

8.2. Naime, prvostupanjski sud pogrešno je zaključio da tužitelju pravo na zatezne kamate pripada tek od dana donošenja presude, polazeći od toga da je visina neimovinske štete konačno utvrđena tek tijekom postupka , nakon provedenog medicinskog vještačenja.

8.3. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tražbina naknade neimovinske štete dospijeva kada su posljedice štetnog događaja poznate, odnosno kada je zdravstveno stanje oštećenika stabilizirano te kada je moguće utvrditi opseg svih okolnosti relevantnih za određivanje pravične novčane naknade. Završetak liječenja i stabilizacija zdravstvenog stanja stoga predstavljaju trenutak od kojeg je moguće sagledati sve posljedice povrede prava osobnosti i postaviti određeni odštetni zahtjev (Rev -980/2015, Revr- 49/2016 i dr.).

8.4. U konkretnom slučaju iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka proizlazi da je posljednja liječnička kontrola obavljena 1. ožujka 2019., kada je konstatirano uredno zacjeljenje rane i uklanjanje metalnih kopči, pri čemu nakon tog datuma nema daljnje medicinske dokumentacije niti podataka o nastavku liječenja. Stoga je najkasnije tada nastupila stabilizacija zdravstvenog stanja tužitelja, slijedom čega je od tog trenutka opseg neimovinske štete bio poznat i odrediv.

8.5. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, za dospjelost tražbine nije odlučno je li oštećenik unaprijed točno procijenio iznos pravične novčane naknade koja će mu konačno biti dosuđena, već jesu li u trenutku postavljanja zahtjeva bile poznate okolnosti na temelju kojih se opseg štete mogao utvrditi. Naime, prema objektivnom konceptu štete, neimovinska šteta nastaje samom povredom prava osobnosti, dok se njezin konačni opseg utvrđuje završetkom liječenja i stabilizacijom zdravstvenog stanja oštećenika. Stoga okolnost da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživao iznos koji se razlikuje od iznosa kasnije postavljenog tužbenog zahtjeva ne utječe na dospjelost njegove tražbine.

8.6. Osim toga, tužitelj je zahtjevom za mirno rješenje spora potraživao iznos od 1.327,23 eura, dok mu je pobijanom presudom dosuđen iznos od 1.300,00 eura. Iz navedenog proizlazi da bi priznavanjem zateznih kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženik bio obvezan platiti kamate na iznos koji nije veći od onoga koji je od njega bio zahtijevan prije pokretanja postupka. Stoga ni ta okolnost ne može opravdati zaključak prvostupanjskog suda da zatezne kamate tužitelju pripadaju tek od dana donošenja presude.

8.7. Odredbom čl. 1103. ZOO-a propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Upravo navedena odredba jasno isključuje vezivanje dospjelosti za trenutak sudske odluke u situacijama kada su posljedice štetnog događaja već ranije nastupile i bile objektivno odredivе.

8.8. Stoga, budući da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 29. srpnja 2020., dakle više od godinu dana nakon završetka liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja, te da je šteta tužitelju nastala samom povredom prava osobnosti, osnovan je njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

8.9. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

9.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ističe doprinos tužitelja nastanku štete, prije svega valja navesti da je, sukladno čl. 7. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Stoga je teret dokazivanja okolnosti koje bi upućivale na doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja bio na tuženiku.

9.2. Nadalje, iz sudske prakse na koju se poziva sam tuženik proizlazi da se doprinos oštećenika ne može pretpostavljati, već mora biti konkretno i nedvojbeno utvrđen na temelju provedenih dokaza. Tako je u citiranim predmetima doprinos utvrđen bilo postojanjem pravomoćne kaznene presude kojom je utvrđena protupravna radnja tužitelja, bilo da je u postupku dokazano da je tužiteljica vrijeđala i psovala tuženicu, odnosno da je tužitelj odbijao vratiti novac te pritom vrijeđao i psovao tuženika. Dakle, u svim slučajevima na koje se tuženik poziva postojale su konkretno utvrđene činjenice koje su sudu omogućile zaključak o doprinosu oštećenika nastanku štetnog događaja.

9.3. U konkretnom predmetu takvih utvrđenja nema. Tuženik svoje tvrdnje o doprinosu tužitelja nije dokazao niti jednim dokazom. Pritom se prvenstveno poziva na CD snimku događaja, međutim iz navedene snimke nije moguće utvrditi sadržaj komunikacije između stranaka jer se ne čuje što one govore. Slijedom toga, iz snimke nije moguće zaključiti da je između stranaka postojao verbalni sukob intenziteta ili sadržaja kakav opisuje tuženik.

9.4. Jednako tako, iz snimke ne proizlazi da je tužitelj u bilo kojem trenutku prijetio tuženiku, pokušao ga fizički napasti ili poduzeo bilo kakvu radnju koja bi objektivno upućivala na neposrednu opasnost za tuženika. Sama činjenica da je tužitelj bio više tjelesne građe ili visine od tuženika ne predstavlja dokaz prijetnje niti dokaz postojanja doprinosa, osobito kada nije utvrđeno nikakvo konkretno ponašanje tužitelja kojim bi izazvao, potaknuo ili na drugi način pridonio eskalaciji verbalnog sukoba u fizički obračun.

9.5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iskaz saslušanog svjedoka, koji je kao neposredni očevidac bio prisutan tijekom cijelog događaja, također ne potvrđuje njegovu verziju događaja. Svjedok je doduše naveo da je između stranaka došlo do verbalnog „rječkanja“, međutim istodobno je jasno iskazao da se nije radilo o sukobu takvog intenziteta niti sadržaja koji bi mogao objasniti ili opravdati fizički napad te da mu nije poznat razlog zbog kojeg je tuženik primijenio fizičku silu prema tužitelju , a pri ocjeni vjerodostojnosti navedenog iskaza osobito je značajno da se radi o neposrednom očevidcu događaja te da iz njegovog iskaza ne proizlaze okolnosti koje bi upućivale na njegovu pristranost ili interes za ishod postupka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio njegov iskaz kao vjerodostojan.

9.6. Neovisno o navedenom, čak i kada bi se prihvatila tvrdnja tuženika da je između stranaka prethodno došlo do verbalnog sukoba, takva okolnost sama po sebi ne bi mogla utjecati na ocjenu njegove odgovornosti. Naime, verbalno neslaganje, povišeni tonovi ili međusobno „rječkanje“ ne predstavljaju opravdanje za primjenu fizičke sile prema drugoj osobi niti automatski upućuju na postojanje doprinosa oštećenika nastanku štete.

9.7. Slijedom navedenoga, u ovom postupku nije dokazano postojanje bilo kakvog ponašanja tužitelja koje bi predstavljalo doprinos nastanku štetnog događaja. Budući da se doprinos oštećenika ne može temeljiti na pretpostavkama, nagađanjima ili jednostranim tvrdnjama tuženika, već isključivo na utvrđenim i dokazanim činjenicama, žalbeni navodi tuženika o postojanju doprinosa nisu osnovani.

9.8. Jednako tako, poruka koju je tužitelj nakon događaja uputio tuženiku, a u kojoj navodi da je „prvi pogriješio“, ne može se tumačiti kao priznanje vlastitog doprinosa nastanku štete niti kao opravdanje postupanja tuženika. Sadržaj navedene poruke, promatran u cjelini, upućuje upravo na suprotno, budući da tužitelj istodobno izražava stav da se tuženik nije smio ponašati na način na koji je postupio. Stoga se iz navedene komunikacije ne mogu izvoditi zaključci koje tuženik nastoji prikazati u žalbi.

9.9. Nadalje, okolnost da je tuženik i nakon predmetnog događaja sudjelovao u sličnom incidentu s drugim zaposlenikom, nakon čega je došlo do prestanka njegova radnog odnosa, sama po sebi ne predstavlja odlučnu činjenicu za ocjenu odgovornosti za konkretni štetni događaj. Međutim, riječ je o okolnosti koju nije moguće potpuno zanemariti pri ocjeni vjerodostojnosti njegove verzije događaja, budući da može predstavljati indiciju o obrascu njegova postupanja u konfliktnim situacijama.

9.10. Slijedom svega navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu dokazane okolnosti koje bi upućivale na doprinos tužitelja nastanku štete, niti su ostvarene pretpostavke za primjenu instituta dopuštene samopomoći ili nužne obrane, zbog čega ne postoji osnova za oslobođenje ili umanjenje odgovornosti tuženika za predmetni štetni događaj.

10.1. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik pobija odluku o troškovima postupka, valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-312/2023-2 od 27. svibnja 2025. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem tuženik, u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe odnosno smanjenja tužbenog zahtjeva, ima pravo na naknadu troškova na temelju čl. 158. st. 1. ZPP-a samo ako bi mu razlika između prvotno postavljenog i naknadno smanjenog tužbenog zahtjeva, polazeći od prava na nagradu prema odgovarajućim tarifnim razredima iz Tbr. 7. Tarife, davala pravo na naknadu troška. Ako se oba iznosa nalaze unutar istog tarifnog razreda, djelomično povlačenje tužbe ne proizvodi posljedice u pogledu prava na naknadu troškova.

10.2. U konkretnom slučaju tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 20.000,00 kn odnosno 2.654,46 eura, dok je nakon smanjenja tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 1.891,30 eura. Prema Tbr. 7. t. 1. tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23; dalje: Tarifa/23), oba navedena iznosa ulaze u isti tarifni razred, odnosno razred za predmete u kojima je vrijednost predmeta spora između 1.327,01 eura i 13.272,00 eura. Stoga smanjenje tužbenog zahtjeva nije imalo za posljedicu primjenu drugog tarifnog razreda, pa tuženiku po toj osnovi nije nastalo pravo na naknadu troškova iz čl. 158. st. 1. ZPP -a.

10.3. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod t. II. izreke.

11. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP jer je s istom uspio u razmjerno neznatnom dijelu, slijedom čega je odlučeno kao pod t. III. izreke ove odluke.

12. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom valjalo ga je po čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti sa zahtjevom za naknadom troškova žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod t. IV. izreke.

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić