Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1042/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi poslovni broj P-1169/2023-12 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi poslovni broj P-1169/2023-12 od 17. siječnja 2025. pod toč. I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 13. travnja 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, odnosno Sberbank d.d., odnosno Volksbank d.d.) kao kreditora koja glasi: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke (toč.I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.293,68 eura sa zateznom kamatom, tekućom od 17. siječnja 2025. do isplate, prema stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. II. izreke). Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.293,68 eura do zatraženog iznosa od 1.772,07 eura, odnosno za iznos od 478,39 eura, sa zateznom kamatom, tekućom od 17. siječnja 2025. do isplate, prema stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. III. izreke).

2. Protiv navedene presude pod toč.I. i II. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 11.2 Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženikovog prednika i to u dijelu koji glasi: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“

5. Sud prvog stupnja ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, i prednik tuženika (Volksbank d.d.) kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 22.899,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora,

- da je čl. 11.2. ugovora propisano je kako je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora,

- da iz dopisa koji je tuženik uputio tužitelju 22. kolovoza 2022. proizlazi kako je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada u iznosu 1,10% na iznos odobrenog kredita što iznosi 1.133,72 HRK, zatim naknada za osiguranje kod osiguravajućeg društva Croatia osiguranje koja iznosi 1,95% na iznos glavnice odobrenog kredita uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom 2,411,68 HRK te trošak fiducije na vozilu 347,00 HRK, dok je izlazna naknada naplaćena u iznosu od 2.557,09 HRK,

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitel j nije mogao utjecati na njezin sadržaj,

-da prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, dok prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo,

-da navedena odredba iz čl. 11.2. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno da: “Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika,

-da je tužitelju kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti je li to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

6. Na temelju tih utvrđenja da stranke nisu vodile pregovore u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a na koje tuž itelj kao stranka odnosno prosječni potrošač nije mogao utjecati, pozivom na odredbe članke čl. 53.st.1. i 2., čl. 53.st.4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ br.19/22 i 59/23 dalje ZZP/22), odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. utvrđuje da je odredba sadržana u čl.11. 2. Ugovora o kreditu nepoštena te time i ništetna. Primjenjujući odredbe čl. 4., čl. 269., čl. 270.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, 145/23 i 155/23.- dalje: ZOO) prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao pod toč.I. izreke.

7. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti .

9. U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik jer pobijanu presudu, žalbenim navodima tuženika nije proturječna i istu je moguće ispitati.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ br. 96/03 - dalje ZZP/03) koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 82. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste (čl.87.st.1. ZZP/03). Jednako tako propisano je odredbama čl. 53. st.1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22 i 53/23) na koje se sud prvog stupnja pozvao u svojoj odluci, pa je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava o zahtjevu tužitelja valjalo jednako odlučiti.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je iskazom tužitelja utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju vozila za osobne svrhe, dakle u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/03.

13. Pri tome neodlučni su žalbeni prigovori tuženika da nije utvrđeno radi li se u konkretnom slučaju o „prosječnom potrošaču“, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. ZZP/03 - fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

14. Sukladno odredbi čl 81.st.4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe čl. 11.2. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da se u ovom konkretnom predmetu radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru koji je sastavio tuženik, uključujući i spornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade već upućuje na uvjete iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, dok iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je ta odredba razumljiva i jasna kao i određena ovdje tužitelju kao potrošaču.

16. Činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na uvjete tuženika sadržane u spornoj odredbi čl. 11.2. Ugovora, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o prijevremenoj otplati kredita) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

17.Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, iako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud Europske unije izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

19. Dakle, kako tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložio troškove koji bi nastali uslijed prijevremene otplate to proizlazi pravilan zaključak da u ovom postupku tuženik nije dokazao je li, i koje opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi ugovorena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti je tužitelj imao mogućnost izbora u smislu neprihvaćanja sporne odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi sklopio Ugovor o kreditu.

22. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi vezano za prijevremenu otplatu kredita - sporna odredba čl. 11.2 Ugovora o kreditu u smislu čl. 87.st.1 ZZP/03 i čl. 323.st. ZOO je nepoštena te time i ništetna, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

23. Konačno valja reći da je tužitelj postavio (deklaratorni) zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 11.2 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a ne i restitucijski zahtjev za isplatu s osnove navedene ništetne ugovorne odredbe pa sud prvog stupnja o prigovoru zastare zahtjeva za isplatu nije niti trebao odlučivati. Stoga u tom dijelu izneseni žalbeni navodi nisu odlučni za pravilnost pobijane odluke.

24. Žalbeni navodi tuženika koji se tiču ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu nisu razmatrani jer predmet ovog postupka nije ni bilo utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

25. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže već očito smatra da je s obzirom na pogrešnu odluku o glavnoj stvari pogrešna i odluka o parničnom trošku. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

26. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

27. Tuženik nije uspio sa žalbom pa trošak žalbenog postupka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović