Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-677/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-709/2022-23 od 15. studenog 2024., dana 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-709/2022-23 od 15. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 339,77 eura uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5. ožujka 2019. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana trošak parničnog postupka u iznosu od 826,54 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.“

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između ugovorene, zaštićene i tržišne najamnine, a u odnosu na stan koji se nalazi u [adresa].

5. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti te prema čl. 467. st. 1. ZPP presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava pa se posljedično žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neodlučnim.

6. U postupku prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u svezi čl. 467. st. 1. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer izreka presude ne proturječi niti sama sebi niti razlozima presude, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa] (stan na 2. katu i potkrovlju- zk. izvadak za ZU [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) u spornom razdoblju (ožujak 2019.) odnosno suvlasnica zgrade u [adresa] (koja zgrada nije etažirana), da je tužiteljica s NL sklopila Ugovor o najmu u odnosu na predmetni stan sa zaštićenom najamninom 2000. godine (tužiteljica kao najmodavac te NL kao zaštićeni najmoprimac tog stana) te je utvrđena zaštićena najamnina, da stan tužiteljice ima površinu 52,10 m[2] , da prosječna mjesečna najamnina za odgovarajući stambeni prostor iznosi 506,93 eura, a ista umanjena za iznos zaštićene najamnine daje iznos od 488,26 eura te da je NL iselio iz stana u kolovozu 2019.

8. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučujući u okviru tužbenog zahtjeva naložio tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos od 339,77 eura tj. kada je odlučio kao u točki I. pobijane prvostupanjske presude.

9. Odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18 - dalje: ZNS) je propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (čl. 13. ZNS) Isto tako, odredbom čl. 7. ZNS propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

9.1. Nadalje prema odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

9.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija). Takvim miješanjem tuženika, nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

9.3. Upravo ovakvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u t. 117 presude sud utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme, te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma.

9.4. Odluke ESLJP u Strassbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluc i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. („Narodne novine“, broj 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava.

9.5. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

10. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao najmodavac bio dužan utvrđivati imovinske prilike najmoprimca jer da imovinske prilike utječu na okolnost ima li pravo zaštićeni najmoprimac na zaštićenu najamninu. To stoga, što vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca .

11. U odnosu na prigovor da je prvostupanjski sud propustio obračunati eventualni iznos poreza na dohodak od imovine sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak, valja reći sljedeće. Prema članku 8. stavak 2. točka 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj, 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) porez na dohodak se ne plaća na odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću. Prema mišljenju ovog suda ne radi se o dohotku, već o naknadi štete koja odgovara razlici između tržišne i zaštićene najamnine, slijedom čega nije niti potrebno obračunavati porez.

12. Na žalbene navode koji se odnose na visinu utvrđene tržišne najamnine (da nije utvrđeno stanje stana i sl.) valja reći da ti žalbeni navodi predstavljaju činjenične prigovore, a ovdje se radi, kao što je već navedeno, o sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP).

13. Također valja reći da žalitelj neosnovano ističe da postoji doprinos tužiteljice jer je trebala raskinuti Ugovor o najmu kao i to da je tužiteljica znala da zaštićeni najmoprimac ima u vlasništvu stan, da je upitno stjecanje stanarskog prava zaštićenog najmoprimca kao i kada je prestao i na koji način Ugovor o najmu. Isti žalbeni navodi dijelom se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja te su neodlučni obzirom se ovdje radi o sporu male vrijednosti, a osim toga valja za dodati da ne postoji doprinos tužiteljice (u tome što je možda trebala raskinuti postojeći Ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem) jer bi eventualna takva obveza tužiteljice kao najmodavca predstavljala prevaljivanje tereta na stranu tužiteljice, a u odnosu na konkretnu situaciju.

14. Sukladno svemu iznesenom proizlazi da je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu.

15. Uz to treba reći da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obvezao tuženika tužiteljici na utuženi iznos platiti zateznu kamatu počev od 5. ožujka 2019. obzirom se utuženi iznos odnosi na izmaklu korist u visini razlike mjesečne tržišne i zaštićene najamnine za ožujak 2019. te je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o stopi zatezne kamate u točki I. izreke sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO).

16. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

17. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 15. lipnja 2026.

Sudac:

Sanja Joka Umićević