Poslovni broj: Usž-579/2023-7
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Kuća Edo d.o.o., sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tomisav Sopjanac, odvjetnik iz Dubrovnika, Vukovarska 36, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave prometne inspekcije, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa, Zagreb, Prisavlje 14, radi privremenog isključenja vozila iz prometa, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i točke 2. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 Us I- 190/16-17 od 19. veljače 2018., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 Us I-190/16-17 od 19. veljače 2018. i točka 2. rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 Us I-190/16-17 od 19. veljače 2018.
Obrazloženje
1. Pobijanom odlukom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/I-340-02/16-21/26, URBROJ: 530-07-1-2-1-16-1 AV od 13. svibnja 2016. te je riješeno da se odbacuje tužba u dijelu u kojem je tužitelj zatražio da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos štete u iznosu od 17.000,00 kuna , 7% od izgubljene dobiti kao imovinsku štetu i 10.000,00 kuna s naslova neimovinske štete zbog narušavanja ugleda (točka 1. izreke rješenja) i naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 12.500,00 kuna (točka 2. izreke rješenja).
2. Rješenjem tuženika od 13. svibnja 2016., zbog počinjenja prekršaja propisanog člankom 29. stavkom 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, 82/13.), na rok od sedam dana isključeno je iz prometa osobno motorno vozilo tužitelja, registarskih oznaka [registarska oznaka] (točke 1. i 2. izreke); tužitelju je privremeno oduzeta prometna dozvola za navedeno vozilo i registarske pločice, s time da tužitelj iste može podići 20. svibnja 2016. kod inspektora cestovnog prometa HC - Ispostava Dubrovnik (točka 3. izreke). Točkom 4. izreke odlučeno je da ako tužitelj u roku od osam dana od dana određenog točkom 3. izreke ne podigne prometnu dozvolu i registarske pločice iste će biti dostavljene tijelu koje ih je izdalo, a točkom 5. izreke odlučeno je da će se vozilo do isteka roka isključenja nalaziti na parkingu tužitelja u [adresa].
3. Odlučujući o žalbi tuženika protiv odluke prvostupanjskog suda od 19. veljače 2018. Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio je presudu, poslovni broj: Usž- 2464/18-2 od 4. rujna 2019., kojom je poništio pobijanu presudu Upravnog suda u Splitu (točka I. izreke) i odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika o isključenju vozila iz prometa (točka II. izreke). Točkom III. izreke poništena je točka 2. izreke pobijanog rješenja, a točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
4. Protiv presude ovog Suda, poslovni broj: Usž-2464/18-2 od 4. rujna 2019., tužitelj je podnio ustavnu tužbu koja je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1418/2020 od 8. veljače 2023. usvojena (točka I. izreke); ukinuta je presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2464/18-2 od 4. rujna 2019. (točka II. izreke) i predmet je vraćen Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak (točka III. izreke).
5. Odlučujući o žalbi tuženika u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske navedene u odlomku 4. ove presude ovaj je sud izvršio uvid u spis tuženika i suda prvog stupnja.
6. Uvidom u žalbu tuženika utvrđeno je da tuženik pobija zakonitost presude i točke 2. izreke rješenja prvostupanjskog suda, poslovni broj: 3 UsI-190/16-17 od 19. veljače 2018. zbog svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da prvostupanjski sud nije na nedvojben način utvrdio sve relevantne činjenice, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Ističe da je u upravnom postupku dokazano da je tužitelj s predmetnim vozilom i putnicima zatečen u obavljanju prijevoza putnika u međunarodnom cestovnom prometu bez licencije za međunarodni cestovni prijevoz. Činjenica da vozilo nije neposredno zatečeno na graničnom prijelazu nije od odlučnog značaja. Iz ostalih provedenih dokaza, osobito evidencije prelazaka državne granice iz sustava Ministarstva unutarnjih postova Republike Hrvatske proizlazi da je predmetno vozilo istog dana prevozilo iste putnike u okviru istog organiziranog prijevoza prema [adresa]. Navodi da je navedeno vozilo prešlo državnu granicu na graničnom prijelazu [adresa] čime je ostvareno bitno obilježje međunarodnog prijevoza putnika. Dakle, iako je vozilo bilo označeno kao „povremeni prijevoz“ prijevoznik je obavljao međunarodni prijevoz putnika ([adresa] – [adresa]). Prijevoz je bio organiziran posredstvom turističke agencije ELITE TRAVEL d.o.o., iz plana putovanja, razgovora s vozačem bilo je očito da se radilo o organiziranom međunarodnom prijevozu putnika. Vozač tijekom nadzora nije osporavao utvrđene činjenice niti je imao primjedbi na zapisnik. Iz priloženih dokaza proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. travnja 2016. do 1. ožujka 2018. tridesetijedan put obavio međunarodni prijevoz različitih skupina putnika, a navedeno je vozilo i na dan inspekcijskog nadzora 9. svibnja 2016. s putnicima koji su bili u vozilu tijekom nadzora prešlo [adresa] . Tuženik ističe da nije odlučno jesu li putnici u [adresa] trebali prijeći u drugo vozilo drugog prijevoznika jer je suštinski bitno da je predmetni prijevoz bio dio jedinstvene organizirane međunarodne ture. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud formalistički pristupio ocjeni dokaza zanemarujući stvarni sadržaj i svrhu prijevoza. Tuženik tvrdi da je jedan od dokaza tužitelja (nalog) antidatiran, retroaktivno sastavljen u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti.
6.1. Tuženik predlaže Sudu da poništi pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev. Osim toga osporava i zakonitost odluke u dijelu u kojem je obvezan na naknadu troškova spora, osobito u odnosu na podneske tužitelja od 29. studenoga i 20. prosinca 2017. u kojima se ponavljanu navodi tužbe odnosno predlažu dokazi koji su trebali biti predloženi već u tužbi.
7. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.
8. Žalba nije osnovana.
9. Odlučujući u upravnom sporu, u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1418/2020 od 8. veljače 2023., ovaj je Sud ispitao pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS) te utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.
10. Uvidom u spis, dokumentaciju koja prileži spisu tuženika i prvostupanjskog suda utvrđeno je da se ovaj spor može riješiti pravilnom ocjenom postojećih dokaza. Odlučne činjenice moguće je utvrditi na temelju dokumentacije u spisu i već pribavljenih pisanih dokaza, dok predloženi dokazi saslušanjem svjedoka ne bi mogli dovesti do drugačijeg utvrđenja odlučnih činjenica. Sud je pritom imao u vidu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III-1418/2020, te je ocijenio da su u ovom postupku strankama pružene jednake mogućnosti iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, a sud je sve predložene dokaze razmotrio i ocijenio u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza. Naime, iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru proizlazi da je tužitelj predmetnog dana obavljao prijevoz putnika u međunarodnom cestovnom prometu bez odgovarajuće licence. Iz iskaza svjedoka danih u prekršajnom postupku proizlazi da se isti odnose na organizaciju putovanja i namjeru daljnjeg prijevoza putnika, dok odlučna činjenica za ovaj spor jest je li u trenutku inspekcijskog nadzora već bio započet međunarodni prijevoz. Uvidom u spis utvrđeno je da su u prekršajnom postupka saslušani svjedoci, da su njihovi iskazi sadržani u spisu i ovaj ih Sud cijeni kao valjane dokaze. Ovaj Sud smatra da protek od gotovo deset godina objektivno umanjuje mogućnost kvalitetnog neposrednog dokazivanja.
11. U ponovljenom postupku odlučivanja o žalbi tuženika koja je, prema odluci Ustavnog suda uslijedila zbog neprovođenja i neocjenjivanje predloženih dokaza koji bi išli tužitelju u korist, ovaj je Sud izvršio uvid i ocijenio kompletnu dokaznu građu, uključujući iskaze svjedoka dane tijekom prekršajnog postupka. Napominje se da je uvidom u presudu Prekršajnog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 5. Pp G -552/16 od 13. prosinca 2017. utvrđeno da je tužitelj u prekršajnom postupku oslobođen optužbe da bi počinio prekršaj iz članka 109. stavka 1. točke 6. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, a putem sustava E-spisa izvršio uvid u presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gž-122/2018 od 17. veljače 2020. utvrđeno je da je navedena presuda potvrđena u postupku po žalbi ovdje tuženika. Iako prekršajni postupak formalno ne veže upravni sud pravomoćno okončan prekršajni postupak u korist tužitelja ne može se ignorirati prilikom odlučivanja. Imajući u vidu da je teret dokazivanja nezakonitog međunarodnog prijevoza bio na upravnom tijelu, ovaj Sud zaključuje da je prvostupanjski sud za svoju odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva dao valjane razloge koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća.
12. Vezano za žalbene navode u odnosu na činjenicu da je postojao određeni prekogranični prijevoz ovaj Sud smatra da ista sama po sebi nije dostatna za zaključak o obavljanju nedopuštenog međunarodnog linijskog prijevoza . Naime, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj obavljao međunarodni prijevoz putnika bez propisane licence, već da se radilo o zakonitom povremenom prijevozu putnika. Predmetno vozilo je zatečeno na području Republike Hrvatske, ne na graničnom prijelazu, slijedom čega sama činjenica mogućeg kasnijeg prelaska državne granice ne predstavlja dostatan dokaz da je u trenutku nadzora obavljan međunarodni cestovni prijevoz putnika. Evidenciju prelaska državne granice iz sustava MUP-a ne dokazuje da je prijevoz, koji je bio predmet inspekcijskog nadzora, predstavljao nezakoniti međunarodni prijevoz bez licence, već eventualno potvrđuje da je predmetno vozilo u određenom trenutku prešlo državnu granicu. Cijeneći dokaze provedene u prvostupanjskom upravnom postupku, iskaze svjedoka i priležeću dokumentaciju, proizlazi postojanje ugovornih odnosa tužitelja s drugim subjektom, trgovačkim društvom koje je imalo valjanu licenciju, a tuženik, na kojem je bio teret dokaza nije dokazao suprotno.
13. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. ZUS-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda i točka 2. rješenja prvostupanjskog suda.
U Zagrebu 12. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
