REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1944/2026-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Mirjane Čačić, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice BA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 3807/24-9, od 27. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3807/24-9, od 27. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za podršku djeci i obiteljima, Odsjeka za obiteljske potpore, KLASA: UP/I-551-06/24-014/285, URBROJ: 251-09-14-3/003-24-3 od 2. srpnja 2024. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), određeno je da tužiteljici, kao roditelju mlt. MA, rođene **.**.2017., prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s 30. lipnja 2024.

1.1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/24- 014/244, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 23. kolovoza 2024., odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv Prvostupanjskog rješenja, kao i njen zahtjev za naknadom troškova upravnog postupka.

1.2. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje naprijed navedenog osporenog rješenja, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.

2. Tužiteljica u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), ističući kako je korisnica socijalnih prava koje je stekla na zahtjev temeljem pojedinačnog pravomoćnog upravnog akta gradskog ureda Grada Zagreba, sve temeljem Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 16/16. i 19/16. - u daljnjem tekstu Odluka/16). Navodi da se predmetna novčana pomoć obračunava i isplaćuje kao oblik drugog dohotka u jednakom iznosu novčane pomoći, s time da su korisnicima mjere uplaćeni i doprinosi za mirovinsko te zdravstveno osiguranje, a razdoblje korištenja novčane pomoći uračunato je u mirovinski staž, čime smatra da je ostvarivala čak četiri različita prava temeljem pravomoćnog upravnog akta. Iz ovog smatra da joj je povrijeđeno pravo vlasništva i legitimno očekivanje te pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, a sve to uslijed propusta primjene načela razmjernosti i zabrane retroaktivnosti i diskriminacije po osnovi dobi mld. djeteta tužitelja. Ovom dodaje i da su počinjenje višestruke povrede Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. - u daljnjem tekstu ZUP), koje se odnose na nadležnost za donošenje pobijanih akata, a imajući na umu Statut Grada Zagreba, kao i Pravilnik o unutarnjem redu prvostupanjskog upravnog ureda. Presudu smatra neobrazloženom posebno u odnosu na razloge odbijanja njenih prigovora koje je iznijela u upravnom sporu u odnosu na povredu prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a ujedno zajamčenih i Europskom socijalnom poveljom kao i člankom 62. Ustava Republike Hrvatske. Isto tako mišljenja je kako prvostupanjski upravni Sud nije dostatno cijenio niti prigovor da je iznesena povreda članka 8. Konvencije tim veća ako se ima u vidu diskriminacija po dobi kojoj je posljedica uskrata daljnje naknade, dok osobe u usporedivoj situaciji i dalje svaki mjesec dobivaju naknadu isključivo ovisno o dobi djeteta. Tužitelj ica ukazuje i kako je Sud u cijelosti propustio ocijeniti i njen prigovor da je uz pravo na novčanu pomoć, ujedno imala i plaćene doprinose za obvezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje pa se sukladno praksi ESLJP-a ujedno radi i o pravu vlasništva, odnosno pravu koje je obuhvaćeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije, a o čemu je ESLJP-a izrazio pravno shvaćanje u presudi donesenoj u predmetu Vesne Hasani protiv Hrvatske. Zaključuje da je Sud sve prigovore koje je nedvojbeno morao riješiti s obzirom na njihov značaj te odluku o tomu obrazložiti, potpuno zanemario, čime je suđenje sveo na čisto formalistički proces. Ističe i kako je pobijana presuda nezakonita jer joj nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Obrazlažući svoj stav i pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5442/2023, ali i na dopis Pravobraniteljice za djecu KLASA: DPR-028-01/23-02/0001, URBROJ: 134-23-1 od 31. ožujka 2023., ističe kako ju je Sud odbio saslušati kao stranku u sporu, čime je postupio protivno nizu odredbi ZUS-a, budući je svojom odlukom pogrešno i nezakonito uskratio mogućnost stranci da iskazuje o važnim činjenicama, čime joj je uskratio pravo na pristup sudu i pravično suđenje. Smatra da je Sud propustio vrjednovati i kako su , uz Odluku, na ovaj slučaj primjenjive i odredbe Statuta, kao i Zakona o lokalnoj i područnoj regionalnoj samoupravi, a koji propisi isto pravno pitanje - pravni lijek na pojedinačne (upravne) akte gradskih upravnih ureda Grada Zagreba, kada rješavaju u izvršavanju općih akata predstavničkih tijela, propisuju različito. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-1574/2016 od 30. siječnja 2018., kao i na pravna shvaćanja ESLJP-a o obvezi vremenske određenosti ovlaštenja javnopravnog tijela, u odlukama koje su naznačene kao relevantne za ocjenu zakonitosti primjene Odluke od strane ESLJP u predmetu GOLOMEJIĆ (zahtjev br. 9461/24) protiv Hrvatske ističe i kako je Sud protivno načelu zakonitosti pogrešno ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke procesni rok koji je instruktivan, iako je mišljenja da je valjano argumentira la kako je uspostavljeni rok prekluzivan. Proizvoljnim drži stav suda po kojem je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno, odnosno bez izjašnjenja stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa te uspostavlja pitanje iz kojeg razloga je prvostupanjski upravni sud uopće provodio raspravu. Iz ovog zaključuje da je prvostupanjski upravni sud počinio bitnu povredu članka 114. stavka 3. ZUS-a, jer je presudu donio temeljem dokaza za koje nije prethodno u sporu dao mogućnost izjašnjavanja. Konačno navodi da je posljedično navedenim nepravilnostima nezakonita i točka II. izreke presude, jer je prvostupanjski upravni sud umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi joj zatražene troškove spora istog odbio te posljedično tome nezakonito odbio i njen zahtjev za naknadom troškova spora. Predlaže Sudu da usvoji njenu žalbu te poništiti pobijanu presudu u cijelosti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da primijeni članak 135. stavak 2. ZUS te presudom riješi stvar na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev te pri tome obveže tuženika da joj naknadi troškove upravnog spora, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga propisanih člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud ne nalazi postojanje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6. S tim u vezi sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. ZUS-a propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

7. Cijeneći citirana zakonska određenja i podvodeći ih pod činjenične okolnosti ovog spora, Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužiteljica poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima sadržanim u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, primjenom izrijekom navedenih odredaba ZUP-a i Odluke/22, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.

8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-1855/2025-2 od 20. svibnja 2025., Usž-1128/2025-4 od 4. lipnja 2025., Usž-4416/2024-2 od 12. ožujka 2025., Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.

9. Vezano za neprovođenje dokaza predloženih od strane tužiteljice, te činjenice da nije određeno njeno saslušanje, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po jednoj od stranaka samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, odnosno izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u postupku.

10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.

11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner