Poslovni broj: Usž-3537/2025-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaha Bassegli Gozze, predsjednika vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ČĆ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Nikola Pleša, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 4, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5214/2024-5 od 10. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5214/2024-5 od 10. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/576, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 3. srpnja 2023. te rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I- 551-06/22-013/739, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-6 od 17. svibnja 2023., dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv citiranog prvostupanjskog rješenja od 17. svibnja 2023. kojim je zamijenjeno rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551- 06/16-013/528, URBROJ: 251-10-01-16-3 od 7. listopada 2016. na način kako je određeno izrekom tog rješenja, te je točkom II. izreke odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka.

3. Tužiteljica pravodobno podnesenom žalbom osporava presudu prvostupanjskog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U okviru žalbe postavila je zahtjev za pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta donesenog od strane Gradske skupštine Grada Zagreba i to članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 25/22., dalje: Odluka/22) i članka 10. stavka 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18., 20/21., dalje: Odluka/18), a koji zahtjev u nastavku žalbe detaljno obrazlaže. Osim toga, podnijela je zahtjev za izuzeće sutkinja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske dr.sc. OĆ, ČĆH, OĆH, KĆH, mr.sc. MĆH, KĆ te ŽĆH. U nastavku žalbe, u opširno obrazloženim žalbenim navodima, u bitnom prigovara da sud prilikom donošenja osporene presude nije vrednovao i u obzir uzeo sve činjenice i prigovore koje je isticala tijekom prvostupanjskog upravnog spora, a radi čega da presuda nije valjano obrazložena. Ukazuje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava koje smatra mjerodavnim u odnosu na pravo na pravično suđenje, koje da joj je povrijeđeno u konkretnom slučaju. Navodi da joj nije omogućeno izjasniti se o činjeničnim i pravnim pitanjima u ovom sporu jer tuženik nije spis dostavio putem e-komunikacije, nego običnom poštom, a prije održavanja ročišta sud je nije obavijestio da je zaprimio spis tuženika i pozvao je da izvrši uvid u njega. Ističe da je sud odbio njezin prijedlog za podnošenje zahtjeva za ocjenu zakonitosti odredaba članka 6. i 10. Odluke, a da se ovdje radi o nezakonitom općem aktu koji kao takav ne može biti valjana pravna osnova za donošenje zakonite presude. Smatra da nisu postojali uvjeti za donošenje prvostupanjskog rješenja jer je protekao rok propisan odredbom članka 6. Odluke/22 jer se ne radi o instruktivnom roku kako da pogrešno smatra prvostupanjski sud, pa da je stoga postupanje javnopravnih tijela nezakonito što u nastavku detaljno obrazlaže. Ističe da se radi o odluci, općem aktu koji ima retroaktivno djelovanje, što nije dopušteno. Smatra da pravomoćan i zakonit pojedinačni upravni akt na temelju kojeg je stekla pravo i dalje egzistira što ujedno dovodi do nezakonitosti osporenih akata jer da ne mogu istodobno egzistirati dva pojedinačna upravna akta koja isti pravni odnos uređuju na različit način. Ukazuje na odredbu članka 13. Zakona o općem upravnom postupku pa kako Odluka/22 nije zakon nego podzakonski opći akt, to ista ne sadrži niti procesna pravila kojima bi bio propisan postupak usklađivanja pravomoćnog upravnog akta. Navodi da je tijekom postupka isticala prigovor povrede prava vlasništva, prava na mirno uživanje vlasništva te da to miješanje nije bilo predviđano zakonom i da isto nije zakonito, odnosno ono nije bilo u skladu s javnim interesom i nije bilo nužno i razmjerno, a što sve detaljno obrazlaže u žalbi. S tim u vezi, smatra da otklanjanje navedenog prigovora nije valjano isključivo pozivanjem na stajališta iz odluka donesenih u objektivnom sporu, već da je trebalo u obzir uzeti individualne okolnosti konkretnog slučaja te joj omogućiti da se izjasni o svim bitnim činjenicama i okolnostima kao i provesti njene predložene dokaze, a što da je u konkretnom slučaju izostalo čime joj je povrijeđeno pravo na zakonom ustanovljeni sud te načelo kontradiktornosti. Smatra prvostupanjsko rješenje nezakonitim i zbog upute o pravnom lijeku jer joj je tom uputom uskraćeno zakonom i Statutom zajamčeno pravo na pravni lijek, a što je posljedično utjecalo i na zakonitost drugostupanjskog rješenja zbog pogrešne upute o pravnom lijeku. Sporno je pitanje pravnog lijeka protiv prvostupanjske odluke kojom je odlučeno o upravnoj stvari tužiteljice koja za sobom povlači i pitanje nadležnosti. Ponavlja da je u upravnom postupku prvostupanjsko rješenje donijela službena osoba koja je trebala biti izuzeta od rješavanja u konkretnoj stvari, pri čemu ukazuje na odredbu članka 122. Statuta Grada Zagreba, na Pravilnik o unutarnjem radu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom te na Načela o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada u gradskim upravnim tijelima. Naglašava da je u upravnom postupku uz prigovor podnesen i zahtjev za izuzeće Gradonačelnika o kojem da nikada nije riješeno. Smatra da joj je u upravnom postupku trebalo omogućiti sudjelovanje te da nije postojala ovlast prvostupanjskog tijela za neposredno rješavanje sukladno odredbi članka 49. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje, ističe da je tijekom prvostupanjskog spora osporavala potpis Gradonačelnika na rješenju tuženika te u tom smislu predlagala provođenje dokaza koje je prvostupanjski sud odbio. Ističe da sud nije riješio o svim tužbenim zahtjevima zbog čega smatra da odluku treba dopuniti. Opširno obrazlaže i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena. S obzirom da je trebalo usvojiti njezin tužbeni zahtjev, osporava i odluku o trošku upravnog spora. Predlaže da sud provede postupak ocjene zakonitosti pobijanih odredaba Odluke/22 i Odluke/18, ukine pobijane odredbe tih općih akata te usvoji žalbu i poništi pobijanu odluku te usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova spora. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prvenstveno se ističe da se u subjektivnom upravnom sporu ne može ponovno ispitivati zakonitost općeg akta koji je prethodno u objektivnom upravnom sporu ocijenjen zakonitim, navodeći kao razlog osporavanja upravnog akta, koji je rezultat primjene tog općeg akta upravo one iste razloge koji su prethodno odbijeni u objektivnom upravnom sporu.

7. Nadalje, u odnosu na zahtjev tužiteljice za izuzeće u žalbi poimence navedenih sutkinja, ukazuje se da je rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda, poslovni broj: 29 Su-502/2025-28 od 12. siječnja 2026. i broj: 29 Su-502/2025-31 od 14. siječnja 2026. taj zahtjev odbijen, dok je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj:

Su IV-32/2026-3 od 27. siječnja 2026. odbijen zahtjev za izuzeće predsjednice ovog Suda.

8. Ocjenjujući osporenu presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je osporena prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

9. Pri tome je sud, suprotno žalbenom navodu, odluku donio temeljem ocjene pravno relevantnih procesnih i materijalnih prigovora tužiteljice istaknutih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Naime, sud nije dužan obrazlagati i otklanjati svaki navod tužiteljice koji uključuju i njeno tumačenje pravnih propisa, već isključivo one pravno relevantne, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Stoga je i obrazloženje osporene presude u cijelosti sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS- a.

10. Nadalje, tužiteljica neosnovano prigovara povredi prava na pravično suđenje budući da je prvostupanjski sud održao raspravu, omogućio strankama pristup sudu, svoju odluku donio u razumnom roku, poštujući načela i procesna pravila upravnog spora. Stoga žalbeni prigovori o povredi prava na pravično suđenje kao bitnog elementa prava na pošteno suđenje, nisu osnovani, jer su upravna tijela, kao i prvostupanjski sud, razmotrili i ocijenili sve činjenice i okolnosti relevantne u konkretnom slučaju kako je već prethodno navedeno, a koje bi mogle utjecati na povredu tog načela i povredu prava na pošteno suđenje u svim aspektima bitnim za ocjenu je li došlo do povrede navedenih prava i načela. Osim toga, time što je prvostupanjski sud zakazao i održao raspravu, omogućio je tužiteljici da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje konkretne upravne stvari, a kojim pravom se tužiteljica nesporno i koristila, slijedom čega ovaj Sud ne nalazi povredu načela kontradiktornosti na koju ukazuje tužiteljica.

11. U odnosu na prigovor tužiteljice da sud nije proveo njene predložene dokaze, naglašava se da sud sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a niti nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, kao ni u pogledu dokaza kojima se one mogu utvrditi. Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio predložene dokaze tužiteljice jer se i po ocjeni ovog Suda, pravilna i zakonita odluka u konkretnom slučaju mogla donijeti temeljem podataka iz sudskog spisa te spisa tuženika, a koje dokaze je prvostupanjski sud i proveo, dok izvođenje predloženih dokaza ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, imajući na umu podatke spisa predmeta.

12. Glede prigovora tužiteljice da tuženik nije dostavio spis putem e-komunikacije niti je tužiteljici dostavljen spis, ovaj Sud ističe da je tuženik odgovor na tužbu dostavio putem e-komunikacije, dok je spis dostavio u fizičkom obliku, odnosno u obliku u kojem je spis vođen sukladno odredbi članka 48. stavka 4. ZUS-a. Suprotno mišljenju tužiteljice, prvostupanjski sud je nije onemogućio u raspravljanju time što joj nije dostavio na očitovanje "spis predmeta tuženika". Naime, prvostupanjski sud joj je sukladno odredbi članka 6. stavka 1. ZUS-a dostavio odgovor na tužbu na očitovanje, a na koji odgovor se očitovala podneskom od 17. listopada 2023. Tužiteljica je svakodobno mogla izvršit uvid u spis tuženika tijekom trajanja spora sukladno odredbi članka 113. ZUS-a, a što je u konkretnom slučaju propustila učiniti.

13. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tijela prvog stupnja od 17. svibnja 2023. izmijenjena točka II. i III. izreke rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/16-013/528, URBROJ: 251-10-01-16-3 od 7. listopada 2016. temeljem odredbe članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 25/22., dalje: Odluka/22) na način kako je to propisano odredbom članka 3. i 4. navedene Odluke/22 kojom su izmijenjene odredbe članka 5. i 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18. i 20/21.) sve detaljno navedeno u izreci i obrazloženju rješenja prvog stupnja. Osporenim rješenjem tuženika prigovor tužiteljice podnesen protiv rješenja tijela prvog stupnja je odbijen.

14. Ovaj Sud ukazuje da je naprijed navedena Odluka/22, temeljem koje je doneseno rješenje tijela prvog stupnja te tuženika, bila predmetom ocjene zakonitosti te su presudom Suda, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22, a koju presudu je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje, poslovni broj: U-III- 1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.), a koja odluka je objavljena u službenom glasilu Republike Hrvatske, dok su presude ovog Suda, donesene u objektivnom sporu, dostupne na javnoj internetskoj stranici ovog Suda i obvezne su za sve sukladno odredbi članka 10. stavku 2. ZUS-a.

15. U odnosu na prigovor tužiteljice da pobijani akt nije donesen u roku propisanom Odlukom/22, naglašava se da je rok propisan odredbom članka 6. Odluke/22 procesni instruktivni rok istekom kojeg ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22. Osim toga, rješenjem ovog Suda poslovni broj: Usoz-143/22-15 od 12. prosinca 2022. obustavljeno je izvršenje naprijed navedene Odluke/22, koja obustava izvršenja nastupa danom donošenja rješenja i traje do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti tog općeg akta, koji je, kao što je već navedeno, ocjenjen zakonitim presudom Suda poslovni broj. Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023., pa za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno tijelo nije niti smjelo postupati po istoj. Na navedene okolnosti pravilno ukazuje i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude otklanjajući istovrsni prigovor tužiteljice.

16. Nadalje, prigovor tužiteljice da se pravomoćni akti kojima je stranka stekla određeno pravo mogu poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo putem izvanrednih pravnih lijekova u slučajevima propisanim zakonom, a da Odluka/22 nije zakon te se na njoj ne može temeljiti pobijano rješenje, nije osnovan. Naime, odredbom članka 130. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) propisano je da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može ukinuti u cijelosti ili djelomično, između ostalog, ako je to dopušteno zakonom. Međutim, navedeno treba tumačiti na način da se to odnosi samo na situaciju u kojoj je riječ o pravima stečenim na temelju zakona. Pravo uređeno zakonom i stečeno primjenom zakona, po prirodi stvari nije dopušteno ukinuti pravnim aktom niže pravne snage od zakona, već samo zakonom. Ako je riječ o pravu stečenom isključivo na temelju nekog drugog propisa, odnosno općeg akta u konkretnom slučaju, rješenje se smije ukinuti ako je to dopušteno propisom odnosno općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Protivno bi bilo svakoj logici da zakonodavac smije mijenjati ili ukidati prava koja dodjeljuje zakonom, a da lokalni "zakonodavac" nema isto pravo u području i svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom).

16.1. S tim u vezi, ukazuje se da je u usporedivoj situaciji u pravomoćnim presudama ovog Suda poslovni broj: Usž-4322/2022 od 22. ožujka 2023. i Usž-3384/2022 od 15. ožujka 2023. ocjenjena zakonitim intervencija u pravomoćnim aktom priznato pravo. Riječ je o primjeni Odluke o novčanoj pomoći za opremu novorođenog djeteta ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 17/17.) na temelju koje je priznato i prestalo pravo na novčanu pomoć za opremu novorođenog djeteta čime je suštinski (u situaciji u kojoj je pravo priznato na temelju općeg akta, bez zakonske osnove) opći akt "izjednačen" sa zakonom.

17. Naglašava se da u situaciji u kojoj neko pravo (a u ovom slučaju ne pravo, nego novčana pomoć) priznato općim aktom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave bez da je za to postojala zakonska obveza, kao u konkretnom slučaju, priznavanje takvog prava odnosno davanje neke druge beneficije isključivo je izraz volje jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da prizna pravo , odnosno dodijeli beneficiju. U takvoj situaciji općenormativni akt kojim se priznaje pravo , odnosno daje beneficija treba smatrati "zakonom", a što vrijedi i za sve izmjene i dopune kao i ukidanje takvog općeg akta. Takav općenormativni akt u svemu je usporediv sa zakonom (sadrži apstraktne i generalne norme), osim po donositelju. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 2. stavka 1. ZUP-a upravna stvar određena i kao stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava na temelju općeg akta.

18. Glede prigovora tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva kao i načelo razmjernosti, ističe se da je već u presudi ovog Suda poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 4. srpnja 2022. Sud utvrdio da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valja imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi, odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim, odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskog skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovog Suda poslovni broj: Usoz - 143/2022-91 od 27. veljače 2023., Sud nije našao da bi donošenjem nove Odluke/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelje odgojitelje s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti, te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene odluke (točke 35., 51. do 56.). Stoga ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore povrede prava vlasništva zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. S tim u vezi, ukazuje se tužiteljici da se prvostupanjski sud otklanjanjući navedene prigovore u prvostupanjskoj presudi osnovano poziva na stajališta ovog Suda zauzeta u odlukama donesenim u objektivnom sporu budući da su iste u smislu odredbe članka 10. stavak 2. ZUS-a obvezne za sve kako je već ranije istaknuto.

19. U odnosu na prigovor tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na pravni lijek , pitanje pravne prirode prigovora i s tim u vezi daljnje pravne zaštite , riješeno je odlukom ovog Suda poslovni broj: Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023. u kojoj je Sud izrazio stajalište da pravni lijek iz odredbe članka 10. Odluke/18 ne onemogućuje sudsku zaštitu jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Osim toga, nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće je izjaviti žalbu ovom Sudu čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Stoga, da je u konkretnom slučaju, zakonom propisana mogućnost pokretanja upravnog spora protiv pojedinačnog upravnog akta, osigurana sudska kontrola takvih pojedinačnih upravnih akata, zbog čega zahtjev i prijedlog nisu osnovani (točka 17. i 20.). Stoga, imajući na umu združene učinke navedene odredbe s odredbama ZUS-a, time što je člankom 10. Odluke/18 propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta o kojem odlučuje Gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije. Naglašava se da je rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- III-654/2024 od 25. veljače 2026. odbačena ustavna tužba podnesena u povodu presude i rješenja naprijed navedene odluke ovog Suda poslovn i broj: Usoz-254/2023- 7 od 19. prosinca 2023.

20. U pogledu zahtjeva tužiteljice za izuzeće Gradonačelnika u situaciji kad je propisom, u konkretnom slučaju općim aktom koji je ocjenjen zakonitim naprijed navedenim odlukama ovog Suda, određena osoba nadležna za rješavanje prigovora nema pravne mogućnosti njenog izuzeća, već je pravna zaštita osigurana pokretanjem upravnog spora protiv te odluke. Iako je prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude zauzeo načelno stajalište oko izuzeća Gradonačelnika, ovaj Sud smatra da je trebalo izričito naglasiti da u konkretnom slučaju nema pravne mogućnosti izuzeća Gradonačelnika, no taj propust sada otklanja ovaj Sud.

21. Također, neosnovano tužiteljica smatra da drugostupanjsko rješenje ne sadrži potpis budući je u konkretnom slučaju kao osoba koja je donijela rješenje naznačen Gradonačelnik Grada Zagreba koji je isto i potpisao , a što je u skladu s odredbom članka 98. ZUP-a koja definira sadržaj rješenja, te u vezi s Odlukom/18 kojom je Gradonačelnik izričito ovlašten za rješavanje o ovom sui generis prigovoru.

22. U odnosu na prigovor tužiteljice da je prvostupanjsko rješenje donijela osoba koja je trebala biti izuzeta od rješavanja, iz zahtjeva za izuzećem proizlazi da istim u bitnom osporava nadležnost prvostupanjskog tijela za postupanje, a time i ovlasti službene osobe tog tijela za donošenje rješenja, a što nisu razlozi propisani odredbom članka 24. ZUP-a.

23. Nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u konkretnom slučaju ni prigovor tužiteljice da joj nije omogućeno izjašnjavanje u upravnom postupku, jer se ovdje radi o odluci koja se donosi temeljem službenih podataka kojima raspolaže javnopravno tijelo, odnosno podataka iz službene evidencije, a koja se, sukladno odredbi članka 49. točka 1. ZUP-a može donijeti bez provedbe ispitnog postupka (neposrednim rješavanjem).

24. Glede prigovora tužiteljice da sud nije riješio o svim njenim tužbenim zahtjevima, ističe se da je prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi (npr. odluka, poslovni broj: Usž-2022/2015, Usž-599/2015 i dr.) zauzeto stajalište da sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva te nije vezan procesnopravnim kvalifikacijama tužbenog zahtjeva. Naime, ovlast, odnosno obveze upravnog suda prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu propisane su kogentnim odredbama članka 116. i 117. ZUS-a.

25. Zaključno, u odnosu na prigovor tužiteljice da je u konkretnom predmetu došlo do povrede načela zabrane retroaktivne primjene propisa, upućuje se na obrazloženje ovog Suda poslovni broj: Usoz-8/2022 od 5. srpnja 2022. u kojoj odluci se Sud detaljno očitovao i navedeni prigovor otklonio (točke 104. do 124.).

26. Imajući na umu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, dok se odluka o trošku upravnog spora sadržana u točki II. izreke temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 12. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vlaho Bassegli Gozze