Poslovni broj: Usž-188/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, kao zapisničarke u upravnom sporu tužiteljice ŠV iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Saša Pufler, odvjetnica u Osijeku, Šetalište kardinala Franje Šepera 8d, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb, radi prava na uslugu osobne asistencije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-824/2024-22 od 26. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj Us I-824/2024-22 od 26. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II 551-05/24- 04/09, URBROJ: 524-11-02/7-24-2 od 24. travnja 2024. (točka I. izreke) i rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Đakovo, KLASA: UP/I-551-03/23- 15/2, URBROJ: 139-022-02-11-23-9 od 29. prosinca 2023., te je predmet vraćen na ponovni postupak, uz obvezu prvostupanjskog tijela postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke (točka II. izreke).

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Đakovo, KLASA: UP/I - 551-03/23-15/2, URBROJ: 139-022-02-11-23-9 od 29. prosinca 2023.

3. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je priznato pravo na uslugu osobne asistencije koju pruža osobni asistent od 88 sati usluge mjesečno, počevši od dana 1. siječnja 2024. (točka I. izreke). Određeno je da će uslugu osobne asistencije korisniku pružati Udruga za pomoć osobama s teškoćama u razvoju „Neven“, Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 4 (točka II. izreke) te da cijenu usluge osobne asistencije snosi Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1 (točka III. izreke). Osim toga, određeno je da je korisnik dužan odmah, a najkasnije u roku od osam (8) dana od dana nastanka obavijestiti Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Đakovo o svakoj promjeni koja utječe na daljnje korištenje prava na uslugu osobne asistencije, kao i da žalba ne odgađa njegovo izvršenje (točke IV. i V. izreke rješenja).

4. Tuženik je podnio žalbu protiv pobijane presude navodeći da je sud preekstenzivno tumačio odredbu članka 34. Zakona o osobnoj asistenciji („Narodne novine“ 71/23) te da nije sporno da tužiteljica nije samac, budući da su ona i otac članovi istog kućanstva. Smatra da godine života oca ili njegovo osobno zdravstveno stanje nije relevantno kod jasne zakonske odredbe o tome tko ima pravo na osobnu asistenciju i u kojem obimu. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu te sam riješi upravnu stvar.

5. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu navela da je, u međuvremenu, Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo sporne odredbe Zakona o asistenciji. Predlaže odbiti žalbu te smatra da je presuda suda prvog stupnja zakonita.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, u granicama razloga iznesenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24 i 39/26 Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske dalje ZUS), ovaj Sud nije utvrdio postojanje razloga zbog kojih se presuda žalbom pobija.

8. Prvostupanjski sud je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku te sporu, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, slijedom čega je poništio osporavano i prvostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz obvezu da postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

9. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila produkt arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje,

10. Sud prvog stupnja je, ocjenjujući zakonitost rješenja kojim je tužiteljici priznato pravo na uslugu osobne asistencije koju pruža osobni asistent od 88 sati usluge mjesečno, počevši od dana 1. siječnja 2024., sam utvrđivao činjenice te je odluku donio kao sud pune jurisdikcije. U sporu je proveo dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost težine tjelesnog oštećenja tužiteljice u odnosu na koje se, primjenom odredbe članka 34. Zakona o asistenciji (koju odredbu sud citira) priznaje pravo na uslugu osobnog asistenta. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prim.dr.sc. Marije Zavalić, spec. medicine rada. Vještakinja je utvrdila da Barthelov indeks tužiteljice iznosi 20, te je uz nalaz i mišljenje dostavila izračun Barthelovog indeksa zajedno s Uputama za procjenu funkcionalne samostalnosti Barthelovim indeksom. Stoga je sud ocijenio da su u upravnom postupku odlučne stručno-medicinske činjenice pogrešno utvrđene, te je na osnovu nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje utvrdio da Barthelov indeks tužiteljice iznosi 20. Sud nadalje obrazlaže da, imajući na umu okolnosti predmetnog slučaja, sagledane u cjelini, s argumentom zdravog razuma (pozivajući se pritom i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III 5989/2013 od 9. veljače 2016.) te s odredbom članka 34. stavka 2. alineje 1. Zakona o osobnoj asistenciji, tužiteljici treba priznati uslugu osobne asistencije koju pruža osobni asistent u trajanju do 352 sati mjesečno kao samcu s tjelesnim oštećenjem 4. stupnja koji ima Barthel indeks 0-20, sve s obzirom na to da otac tužiteljice, s kojim živi u zajedničkom kućanstvu ima 83 godine te znantne i ozbiljne zdravstvene probleme zbog kojih nije u mogućnosti pomagati tužiteljici u vrijeme koje nije priznato rješenjem prvog stupnja od 1. siječnja 2024.

11. Tuženik u žalbi ne osporava utvrđeno činjenično stanje. Osporava primjenu materijalnog prava, konkretno, članak 34. stavak 2. alineju 1. Zakona osobnoj asistenciji, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja (kao i u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja) i koji je određivao da pravo na uslugu osobne asistencije koju pruža osobni asistent u trajanju do 352 sata mjesečno može ostvariti samac s tjelesnim oštećenjem 4. stupnja koji ima Barthel indeks 0 – 20. Međutim, kako to osnovano ukazuje tužiteljica u odgovoru na žalbu, Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj U I-3330/2023 i U-I-1398/2024 od 16. prosinca 2025. ukinuo članak 34. stavak 1. u dijelu teksta odredbe koji glasi »u rasponu od 44 do 352 sata mjesečno, odnosno 10 do 80 sati tjedno«; stavak 2. alineja 1. u dijelu koji glasi »u trajanju do 352 sata mjesečno«; alineja 2. u dijelu koji glasi »u trajanju do 176 sati mjesečno«; alineja 3. u dijelu koji glasi »u trajanju do 88 sati mjesečno«; te stavci 3., 4., 5. i 6.

11.1. U svojoj odluci, u bitnim utvrđenjima relevantnim za ovaj upravni spor, Ustavni sud navodi „….. Odredbom članka 34. Zakona o asistenciji raspodjeljuje se ukupni fond sati pružanja usluge osobne asistencije koji država financira javnim proračunskim sredstvima. Ukupni fond nije fiksan. Ovisi o tome u kojoj mjeri osobe s invaliditetom zadovoljavaju tri kriterija raspodjele:

1) kriteriji težine (stupnja) invaliditeta;

2) kriteriji osobne sposobnosti obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti (Barthel indeks (BI)) i

3) kriteriji obiteljskog statusa…..

U skladu s člankom 34. stavkom 2. alinejom 1. Zakona o osobnoj asistenciji, maksimalan broj sati podrške osobne asistencije mogu ostvariti isključivo pojedinci koji imaju najteži četvrti stupanj tjelesnog invaliditeta s vrlo niskom sposobnosti obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti (O-25 BI), a da pri tome nemaju obiteljsku podršku jer su samci. U načelu radi se o građanima i građankama s oblicima invaliditeta koji ih čine ovisnima o konstantnoj podršci drugih i to radi očuvanja osnovnog zdravstvenog stanja, temeljne higijene i minimalnih uvjeta dostojanstvenog življenja…..U skladu s člankom 34. stavkom 2. alinejom 2. Zakona o osobnoj asistenciji, osobama s istom najvišom razinom invaliditeta, ali koji nisu samci, dostupno je maksimalno 176 sati podrške osobne asistencije mjesečno. Isti maksimum sati podrške mjesečno dostupan je samcima četvrtog stupnja tjelesnog invaliditeta s nižom sposobnošću obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti (21 – 35 BI), te samcima s mentalnim ograničenjima četvrtog stupnja. Iznimno od članka 34. stavka 2. alineja 1. i 2. Zakona o osobnoj asistenciji, a skladu sa člankom 34. stavkom 4. Zakona o osobnoj asistenc iji, osobe s invaliditetom najviših razina invaliditeta imat će pristup najnižoj razini dostupnosti usluge 88 sati mjesečno ako im roditelj ili drugi član obitelji zajedničkog kućanstva ima priznato pravo na status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja za potrebu skrbi o toj osobi na temelju zakona kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi …. ili ako nisu samci…….

… Ustavni sud u svojoj ocjeni članka 34. Zakona o osobnoj asistenciji vodio se činjenicom da Ustav jamči temeljno dostojanstvo svake osobe. Jamstvo je apsolutnog karaktera, odnosno ne postoji ustavnopravno prihvatljiv način njegova ograničenja…..Ustavni sud ističe da pravo na podršku koja je neophodna za namirenje temeljnih zdravstvenih i životnih potreba povezanih s konkretnim invaliditetom nije socijalna povlastica koju država osigurava svojom socijalnom politikom, već je to Ustavom zajamčeno pojedinačno pravo osobe koja se s tim invaliditetom životno suočava. Država nema slobodu procjene hoće li osigurati tu vrstu nužne podrške. To je njena ustavna dužnost. Ova vrsta podrške proizlazi iz objektivnih potreba osoba s invaliditetom čije podmirenje je nužno za očuvanje osnovnog ljudskog dostojanstva. Ona nema »rok trajanja« ili »radno vrijeme«. ……Usko vezano uz činjenicu da nisu dozvoljene nikakve iznimke od ograničene dostupnosti usluge osobne asistencije, postavljene člankom 34. Zakon o osobnoj asistenciji, Ustavni sud … primjećuje da Zakonom o osobnoj asistenciji, nije osiguran objektivan, individualiziran postupak ocjene svih relevantnih okolnosti na temelju kojih je moguće odrediti puni i stvarni opseg potrebe za podrškom svake konkretne osobe. U okviru ovog dijela ocjene Ustavni sud je krenuo vodeći se već istaknutim ustavnopravnim određenjem pojma »invaliditet« koje je, uostalom, prepoznato i člankom 5. Zakona o osobnoj asistenciji. Iz činjenice da invaliditet nije moguće svesti tek na medicinsku činjenicu dugotrajnoga tjelesnog, mentalnog, intelektualnog ili osjetilnog oštećenja, već je rezultat međudjelovanja takvih bioloških oštećenja s različitim socijalnim preprekama koje za osobe s invaliditetom proizlaze iz ustaljenih obrazaca društvenog života, proizlazi da ocjenu potreba koje za konkretnu osobu proizlaze iz činjenice njezinog invaliditeta nije moguće ograničiti na općenite pretpostavke o potrebama svih osoba određene medicinske kategorije…….Ocjena potrebe za uslugom osobne asistencije stoga pretpostavlja objektivnu i stvarno individualiziranu ocjenu svih relevantnih okolnosti u svakom pojedinačnom slučaju u kojem konkretni pojedinac, kao osoba s određenim invaliditetom, treba pomoć u obavljanju životnih aktivnosti bilo da žive samostalno ili u kućanstvu, te podršku pri uključivanju u društvo. Takva ocjena mora uključivati stručnu i objektivnu procjenu ne samo njegovih potreba s obzirom na stupanj invaliditeta i uz njega vezano zdravstveno stanje, već i svih materijalnih, odnosno socijalnih okolnosti u okviru kojih ta osoba živi u svom kućanstvu...“

12. Slijedom pravnih stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj Sud ne nalazi da je sud prvog stupnja preekstenzivno tumačio odredbu članka 34. Zakona o osobnoj asistenciji. Sud prvog stupnja je, koristeći ovlasti suda pune jurisdikcije, poništio rješenja javnopravnih tijela i vratio predmet na ponovni postupak uz izraženi pravni stav o potrebi sagledavanja stručne i objektivne procjene ne samo tužiteljičinih potreba s obzirom na stupanj invaliditeta i uz njega vezano zdravstveno stanje (Barthel indeks), već i svih materijalnih, odnosno socijalnih okolnosti u okviru kojih tužiteljica živi u svom kućanstvu (životna dob te zdravstveno stanje oca) koji obvezuje tijelo prvog stupnja u ponovnom postupku, a koji pravni stav suštinski odgovara stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske u naprijed citiranoj odluci.

13. Stoga će tijelo prvog stupnja, u ponovnom postupku, a u izvršenju pobijane presude Upravnog suda u Osijeku, voditi računa o tome da je, u međuvremenu, donesena Uredba o izmjenama Zakona o osobnoj asistenciji („Narodne novine“ 157/25) kojom je članak 34. u cijelosti izmijenjen, a koja u članku 8. propisuje da će se postupci za priznavanje prava na uslugu osobne asistencije koju pruža osobni asistent, započeti na temelju Zakona o osobnoj asistenciji (»Narodne novine«, broj 71/23.), dovršiti prema odredbama te Uredbe.

14. Slijedom svega naprijed iznijetog, a temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 11. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić