Poslovni broj: Usž-1908/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić – Babić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A&Y Construction d.o.o., sa sjedištem u Sisku, Ivana Kukuljevića Sakcinskog 15, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko- goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za državljanstvo i strance, Rijeka, Žrtava fašizma 3, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5048/2025-4 od 19. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.

r i j e š i o  je

I. Odbija se žalba i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5048/2025-4 od 19. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5048/2025- 4 od 19. veljače 2026. odbijen je prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

1.1. Rješenjem tuženika od 25. studenog 2025. koje se pobija tužbom, odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za AĆ, državljanina Albanije (točka 1. izreke), kojem je naloženo dragovoljno napustiti EGP u roku od 15 dana računajući od dana izvršnosti rješenje kojim mu prestaje zakonit boravak (točka 2. izreke),i koji je dužan prilikom napuštanja EGP-a to rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu RH nakon napuštanja EGP-a (točka 3. izreke), a ako na izvrši rješenje državljanina treće zemlje udaljit će se prisilno iz EGP-a. (točka 4. izreke).

2. Tužitelj je izjavio žalbu protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu od 19. veljače 2026., iz svih žalbenih razloga. Prigovara kako rješenje nije obrazloženo te da ukazuje na potpunu apsurdnost sadašnjeg sustava upravnih dozvola za boravak i rad, kao i na faktičnu nemogućnost ostvarivanja učinkovite sudske zaštite protiv rješenja tuženika. U opširnoj žalbi ističe da se posljedice izvršenja nezakonitog rješenja – uključujući prekid rada, gubitak radne snage, ugovorne penale, nemogućnost izvršenja započetih projekata i druge teško popravljive štete – nikako ne mogu smatrati običnom nadoknadivom materijalnom štetom te ističe kako je u tužbi detaljno obrazložio svoje poslovne okolnosti iz kojih proizlazi da bi izvršenje osporavanog rješenja prije okončanja upravnog spora prouzročilo teško popravljivu, a u pojedinim segmentima i nenadoknadivu štetu. Navodi da je veliki poduzetnik koji zapošljava 180 radnika i ostvaruje godišnji promet od približno 15.000.000,00 EUR od kojeg ukupno zaposlenih su 160 su strani radnici, pri čemu se poslovanje tužitelja u cijelosti oslanja na stranu radnu snagu zbog izrazitog manjka domaćih radnika u građevinskom sektoru, osobito u deficitarnim zanimanjima. Navodi i da je izvođač radova na više od deset projekata diljem Republike Hrvatske, pri čemu su vrijednosti pojedinih projekata, odnosno građevina koje se grade, često više od 10.000.000,00 EUR u realizaciju kojih projekata su uključeni investitori, banke, podizvođači, kupci stanova te niz drugih gospodarskih subjekata čije se poslovanje i ugovorne obveze neposredno oslanjaju na pravodobno i uredno izvršenje obveza tužitelja. Navodi kako bi onemogućavanje rada stranih radnika – kao izravna posljedica osporavanog rješenja – dovelo do prekida izvođenja radova, probijanja ugovornih rokova, gubitka poslovnih partnera, zastoja u investicijama te potencijalnih ugovornih penala, što sve skupa čini ne samo značajnu materijalnu štetu nego i štetu koja se ne može u cijelosti naknaditi ni eventualnim naknadnim poništenjem rješenja tuženika. Ponavlja kako je u tužbi iscrpno obrazložio da njegovo uvrštavanje na tzv. „Crnu listu“ nije zakonito te osporava razloge na temelju kojih je takva mjera donesena, a posljedice koje mjere traju 6 godina što je iznimno dug i za poslovanje razoran period.

2.1. Najvažnijim smatra okolnost što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da postupak stavljanja poslodavca na „Crnu listu“ nije podvrgnut nikakvoj stvarnoj sudskoj kontroli usprkos tome što proizvodi stvarne i teške posljedice i za poduzetnike i za strane radnike. Ističe da je uz tužbu dostavio dokumentaciju iz koje proizlazi da je nastavak gradnje nužno vezan uz radnu snagu te smatra da je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja bez konkretne analize činjeničnog stanja, te se nije osvrnuo na navode iz tužbe na 18 stranica, uz koje je dostavio ugovore o građenju, dokaze o vrijednosti projekata i čitav niz dokumenata. Poziva se na rješenja Upravnog suda u Splitu, kojima je taj sud prihvatio prijedlog za osiguranje te izdao privremenu mjeru do pravomoćnog okončanja upravnog spora ili drukčije odluke suda da tužitelja – predlagatelja osiguranja briše s Popisa poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora zapisnikom utvrđeno postojanje neprijavljenog rada. Smatra da ova rješenja predstavljaju primjer učinkovite zaštite poslodavca suočenog s neposrednom i ozbiljnom prijetnjom da će strani radnici u kratkom roku ostati bez važećih dozvola za boravak i rad, čime bi bili dovedeni u situaciju nezaposlenosti i nereguliranog boravka. Posebno ističe da se građevinska djelatnost u Republici Hrvatskoj faktično temelji na stranoj radnoj snazi te da bez nje, izvođenje građevinskih radova nije moguće. Predlaže usvojiti žalbu uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24, 39/26 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud ne nalazi da postoje razlozi na koje tužitelj ukazuje u žalbi.

6. Prvostupanjski sud, je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja kojim se odgađa izvršenje osporene odluke do donošenja presude u ovom upravnom sporu, jer nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 42. stavka 2. ZUS-a. Nadalje, sud obrazlaže kako tužitelj predlaže donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe, navodeći da će mu nastati šteta, a bez je dostavio konkretne dokaze u čemu se sastoji šteta, koja bi nastala izvršenjem osporavanog rješenja. Osim toga, prvostupanjski sud ukazuje kako je suprotno onome što navodi tužitelj, u javnom interesu da u Republici Hrvatskoj borave i rade osobe koje za to imaju valjanu dozvolu.

7. Ovaj Sud prihvaća stav suda prvog stupnja da kumulativno propisani uvjeti iz članka 42. ZUS-a moraju biti ispunjeni, kako bi upravni sud mogao odrediti da tužba ima odgodni učinak. Naime, nije dovoljno dokazivati da bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla nadoknaditi, već je potrebno i da odgoda nije protivna javnom interesu (uz uvjet da nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke). Stoga se kod odlučivanja o odgodnom učinku tužbe sagledava korelacija tužitelja i izvršenja konkretnog, tom tužbom osporenog rješenja.

8. Polazeći od navedenog, odlučno je što tužitelj (poslodavac), u tužbi i žalbi opisuje štetu koja mu je nastala (ili bi mogla nastati) kao posljedica toga što je uvršten na tzv. „Crnu listu“ u inspekcijskom upravnom postupku, koji postupak te činjenična utvrđenja iz istoga nisu predmet konkretnog upravnog postupka izdavanja dozvole za boravak i rad državljaninu Albanije, uz popratna određenja o napuštanju EGP-a. Nadalje, treba poći i od javnog interesa reguliranja zakonitog boravka i rada stranaca u Republici Hrvatskoj.

9. Stoga je i ovaj Sud stava da se nisu ispunili svi zakonom propisani uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe u konkretnom upravnom sporu.

10. Privatni interes tužitelja da upravo strani državljanin u odnosu na kojeg je pokrenut upravni postupak dobije dozvolu za boravak i rad, u konkretnom slučaju, ne preteže nad javnim interesom reguliranja zakonitog ulaska, boravka i rada stranaca u Republici Hrvatskoj, u kojem području država ima široku slobodu procjene.

11. Nije od utjecaja na drugačiju odluku ovog Suda ni pozivanje tužitelja na rješenja prvostupanjskih sudova kojima je određeno izdavanje privremene mjere. Naime, u tim predmetima radi se o osporavanju zakonitosti postupanja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske uslijed uvrštavanja tog tužitelja na javno dostupnu tzv. „Crnu listu“, a ne na upravni postupak izdavanja odobrenja za boravak i rad jednog državljana treće zemlje, primjenom Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25). Pritom valja ukazati da je privremena mjera institut koji je različit od instituta odgodnog učinka tužbe, te su različite pretpostavke (članak 42. stavak 3. ZUS-a) za njezino izdavanje i učinci koje proizvodi u odnosu na, u ovom predmetu, zatraženi odgodni učinak tužbe.

12. S obzirom na navedeno, navodi žalbe ocjenjuju se neosnovanima, a osporeno rješenje prvostupanjskog suda pravilnim i zakonitim.

13. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

14. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. u vezi s člankom 128. ZUS-a, odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 11. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat – Paliska