REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-648/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja FREISTAAT BAYERN (Slobodna država Bavarska), OIB 38825333345, zastupanog po Landesamt für Finanzen (Pokrajinski ured za financije), Peutingerstr. 25, Augsburg, Savezna Republika Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik Sanja Rajter Savić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 6.383,89 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1058/2019 od 29. prosinca 2023., 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1058/2019 od 29. prosinca 2023. i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.383,89 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2016. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.469,68 EUR sa zateznim kamatama od 11. lipnja 2026. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima u roku osam dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 555,82 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-1058/2019 od 29. prosinca 2023. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.383,89 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2026. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima (točka I. izreke), te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.976,98 EUR sve u roku osam dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 533,00 EUR. U žalbi je, u bitnom, naveo da je prvostupanjski sud postupio nezakonito kada nije prihvatio prigovor apsolutne nenadležnosti jer je tužitelj naveo da je pokrajina koja izvršava državne ovlasti i ispunjava državne obveze, kao i kad nije prihvatio tuženikov prigovor da tužitelj nije aktivno legitimiran jer niti jedna pravna norma ne daje pravo poslodavcu da naknadu isplaćenih iznosa na ime radne nesposobnosti. Smatra da je prvostupanjski sud nezakonito postupio kada nije prihvatio tuženikov prigovor o nepostojanju uzročno-posljedične veze između predmetnog potraživanja i štetnog događaja te kada je zaključio da tužiteljeva interna dokumentacija ima karakter javnih isprava. Osporio je i tijek zateznih kamata te odmjerene troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi štetu koju je pretrpio isplatom naknade za bolovanje svojoj zaposlenici ZD za razdoblje nesposobnosti za rad od 27. svibnja do 21. srpnja 2016. Isplaćena naknada plaće za vrijeme nesposobnosti za rad iznosi ukupno 6.383,89 EUR. Tužiteljeva zaposlenica liječila se u Njemačkoj nakon što je pretrpjela ozljedu u prometnoj nesreći koja se dogodila 22. svibnja 2016. u mjestu Plitvička jezera u kojoj su sudjelovati osobni automobil tužiteljeve osiguranice i osobni automobil tuženikove osiguranice. Riječ je o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

7. Kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo Uredbu (EZ) broj 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160. i ispravci SL 2020., L 415, str. 88. i SL 2023./90199, L), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. (SL 2012., L 149, str. 4.) (dalje Uredba broj 883/2004) i članak 6. stavak 1. njemačkog Zakona o isplati plaće za rad neradnim danima i u slučaju bolesti.

8. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu istaknuvši one prigovore koje uglavnom ponavlja i u žalbi.

9. Prvostupanjski sud je najprije odbio prigovor nenadležnosti suda pozivom na Uredbu Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. broj 1215/12 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim sporovima, kao i prigovor nedostatka stranačke i parnične sposobnosti jer je prema njemačkim propisima tužitelj pravna osoba s domicilom u državi članici te da su trgovački sudovi nadležni za suđenje u sporovima u kojima je stranka pravna osoba.

10. Nakon ocjene izvedenih dokaza uvidom u isprave koje su stranke priložile i vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio da je osiguranik tuženika prouzročio prometnu nesreću u kojoj je ozlijeđena tužiteljeva zaposlenica, da je do ozljede došlo bez njenog doprinosa i da se od posljedica ozljede liječila u Njemačkoj, te da joj je tužitelj zbog nesposobnosti za rad isplatio naknadu plaće u utuženom iznosu. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio s obrazloženjem da nije nastupila zastara protekom trogodišnjeg roka iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) jer je tužitelj na vrijeme podnio tužbu nakon što je izvršio plaćanje svojoj zaposlenici.

11. Iako za odbijanje prigovora sudske nenadležnosti na temelju članka 16. ZPP-a, prvostupanjski sud nije dao valjane razloge, taj prigovor je pravilno odbijen kao neosnovan. Naime, točne su tvrdnje žalitelja da je sam tužitelj naveo kako mu je Ustavom Savezne Republike Njemačke, povjereno izvršavanje državnih ovlasti i ispunjavanje državnih obveza, ali to ne znači da je riječ o stranoj državi koja pokreće tužbu protiv pravne osobe čije je sjedište u [adresa] u obavljanju tih ovlasti. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari nastupa u svojstvu poslodavca u građanskopravnoj stvari, ne koristeći pri tome svoja javnopravna ovlaštenja, kao pravna osoba sa sjedištem u drugoj državi članici Europske unije. Takva osoba može biti stranka u parničnom postupku, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj.

12. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio tvrdnje tužitelja da u skladu s Uredbom broj 883/2004 ima pravo tražiti od tuženika da mu vrati ono što je on platio svojoj zaposlenici na ime naknade plaće za vrijeme nesposobnosti za rad koja je uzrokovana ranijom ozljedom, bez navođenja posebnih razloga i bez uvažavanja prigovora koje je tuženik isticao u prilog nemogućnosti primjene te Uredbe u ovoj pravnoj stvari.

13. Tuženik je, naime, tvrdio da se Uredba broj 883/2004 ne može primijeniti, prije svega zato što ona uređuje pitanja koordinacije socijalne sigurnosti, a ne pitanje naknade posredne štete koju poslodavac trpi zbog isplate naknade za bolovanje svojoj zaposlenici, te da tužitelj nema svojstvo nadležne ustanove, nego da su to samo ustanove koje se bave socijalnom sigurnosti.

14. S obzirom na to da je riječ o tumačenju propisa institucija Europske unije, ovaj sud je u skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije ([registarska oznaka] 202/49), u predmetu poslovni broj Pž-302/24, koji je pravno istovjetan s ovim predmetom, podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije tražeći odgovor na pitanje može li se tužitelj smatrati nadležnom ustanovom u smislu članaka 1. Uredbe broj 883/2004, te mogu li se pod pojmom davanja za slučaj bolesti iz članka 3. stavka 1. točka a) Uredbe broj 883/2004 smatrati i davanja za vrijeme nesposobnosti za rad koja je posljedica ozljede u drugoj državi članici, s tim da nije riječ o ozljedi na radu ili profesionalnoj bolesti i davanjima po toj osnovi (točka f.) i konačno pitanje primjene članka 85. stavka 1. Uredbe broj 883/2004 posebno s obzirom na okolnost da hrvatsko materijalno zakonodavstvo u području obveznog osiguranja u prometu ne poznaje institut naknade tzv. posredne štete, one koja je nastala trećoj osobi kao posljedica štete koju trpi oštećenik. Pravo na naknadu takve štete mora biti posebno propisano zakonom i za sada je to pravo propisano samo u korist zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja. S druge strane, pravo na davanja za slučaj bolesti zaposlenik ostvaruje od poslodavca ili Hrvatskog zavoda za osiguranje ovisno o duljini trajanja nesposobnosti za rad, neovisno o uzroku bolesti i poslodavac nema pravo regresa od štetnika ili njegovog osiguratelja.

15. Do donošenja odluke u navedenom predmetu, u ovom predmetu prekinut je postupak na temelju članka 213. stavka ZPP-a i nastavljen je nakon što je Sud Europske unije donio presudu povodom zahtjeva za prethodnu odluku u navedenom predmetu.

16. Iz izreke i obrazloženja presude Suda Europske unije poslovni broj C-357/24 od 26. ožujka 2026. proizlazi da (1) članak 1. točku (q) podtočku iv. Uredbe broj 883/2004 treba tumačiti tako da pojmom „nadležna ustanova” u smislu te odredbe može biti obuhvaćen poslodavac koji je na temelju sustava koji se odnosi na njegove obveze dužan osigurati isplatu davanja iz članka 3. stavka 1. te Uredbe, (2) članak 3. stavak 1. točku a) Uredbe broj 883/2004 treba tumačiti na način da pojmom „davanja za slučaj bolesti” iz te odredbe mogu biti obuhvaćena davanja u obliku nastavka isplate plaće, koja su isplaćena u jednoj državi članici za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tijekom bolovanja zbog nesreće koja se dogodila u drugoj državi članici, a koja nije ni ozljeda na radu ni profesionalna bolest i (3) članak 85. stavak 1. Uredbe broj 883/2004, treba tumačiti na način da poslodavac, kao ustanova odgovorna za pružanje davanja, ima pravo zahtijevati povrat davanja za slučaj bolesti isplaćenih svojem zaposleniku zbog ozljede nastale u drugoj državi članici od odgovorne treće osobe ili njezina osiguravatelja samo ako u državi članici u kojoj je ozljeda nastala postoji pravna osnova za zahtijevanje povrata takvih davanja ili davanja koja su s njima usporediva s obzirom na njihove predmete ili svrhe.

17. S obzirom na ovakvo tumačenje relevantnih odredaba Uredbe broj 883/2004, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan, jer tužitelj kao poslodavac ima položaj nadležne ustanove i davanja na ime naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad mogu se smatrati davanjima za slučaj bolesti, na koje bi se onda načelno mogla primijeniti i odredba članka 85. stavka 1. Uredbe broj 883/2004.

18. Iz činjeničnih navoda tužbe jasno je da je riječ o naknadi plaće koju je tužitelj isplaćivao svojoj zaposlenici za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, u razdoblju duljem od 42. dana. Kako u hrvatskom pravu ne postoji pravna osnova za zahtijevanje povrata takvih davanja ili davanja koja su s njima usporediva s obzirom na njihove predmete ili svrhe, subrogacija na koju se tužitelj poziva na temelju članka 85. stavka 1. Uredbe broj 883/2004 ne može dovesti do stvaranja dodatnih prava oštećenika koja hrvatsko pravo ne priznaje u odnosu na treću osobu odgovornu za naknadu štete uzrokovane nesrećom ili u odnosu na njezina osiguravatelja. Obrazloženje takvog stajališta osobito je sadržano u točkama 52. i 58. obrazloženja presude Suda Europske unije.

19. Prema tome, kako samo Sud Europske unije može tumačiti propise koje donese institucije Europske unije, uvažavajući to tumačenje, proizlazi da tužitelj, kao poslodavac, nema pravo zahtijevati od štetnika ili njegovog osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti povrat onoga što je isplatio svom zaposleniku za vrijeme dok je bio nesposoban za rad zbog liječenja povezanog s ozljedom koju je zadobio u prometnoj nezgodi u Republici Hrvatskoj ako je tu naknadu isplaćivao za vrijeme nesposobnosti za rad koje nije bilo dulje od 42 dana. Tužitelj bi takvo pravo imao samo u slučaju da je riječ o naknadi plaće zbog nesposobnosti za rad nakon 43. dana, o čemu se ovdje radi, ali ne od tuženika, kao osiguratelja štetnika, nego od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje na temelju članka 41. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13 i 137/13) koji je bio na snazi na dan štetnog događaja i pokretanja ovoga postupka.

20. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev neosnovan iz navedenih razloga, ovaj sud nije odlučivao o osnovanosti ostalih žalbenih navoda, kako materijalnopravnih (o nepostojanju uzročno-posljedične veze između tužiteljeve tražbine i štetnog događaja, doprinosu tužiteljevog zaposlenika, činjenici isplate naknade plaće, pravu na zatezne kamate i prigovoru zastare), tako i onih procesnopravnih (o primjeni pravila o teretu dokazivanja i karakteru isprava koje je tužitelj dostavio u prilog svojih tvrdnji). Iz istih razloga nije relevantno ni je li prvostupanjski sud odlučujući o tim prigovorima učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

21. Prema tome, zbog pogrešne primjene odredbe članka 85. stavka 1. Uredbe broj 883/2004 na utvrđene činjenice, primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a trebalo je prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

22. Preinačenjem prvostupanjske presude tuženik je u cijelosti uspio u ovoj parnici, pa mu je tužitelj u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP -a dužan nadoknaditi parnične troškove. Tuženiku su priznati troškovi na ime nagrade za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 199,00 EUR prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), za zastupanje na ročištu održanom 13. travnja 2022. u iznosu od 49,75 EUR prema Tbr. 9/5, za zastupanje na ročištima održanim 24. svibnja 2022. i 14. studenog 2023. u iznosu od 199,00 EUR za svako prema Tbr. 9/1, za sastavljene podneska od 31. ožujka 2023. u iznosu od 199,00 EUR prema Tbr. 8/1, za sastavljanje žalbe u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), što uvećano za porez na dodanu vrijednost iznosi ukupno 1.369,68 EUR, kao i izdataka za sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 110,00 EUR (zatražio 220,00 EUR) prema Tar. br. 3. točki 1. i Tar. br. 3. stavku 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23). Tuženiku nisu priznati troškovi za zastupanje na ročištu od 13. travnja 2022. u iznosu od 199,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife jer je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa tuženiku pripada nagrada za to ročište prema Tbr. 9. t. 5. Tarife kako mu je ovaj sud i dosudio. Nadalje, tuženiku nije priznata nagrada na zastupanje na ročištu od 12. rujna 2023. u iznosu od 199,00 EUR uvećano za PDV po 25% jer navedeno ročište nije održano jer je odgođeno rješenjem od 8. rujna 2023., te trošak sudske pristojbe na žalbu preko dosuđenog iznosa.

23. Na temelju navedenog naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 1.469,68 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 11. lipnja 2026.

Sudac

Ružica Omazić