Poslovni broj: Usž-1111/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja RN, državljanina Alžirske Narodne Demokratske Republike, smještenog u Prihvatnom centru za strance, Dugo Selo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije, Uprave za granicu, Prihvatnog centra za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-171/2026-5 od 5. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-171/2026-5 od 5. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije, Uprave za granicu, Prihvatnog centra za strance, KLASA: UP/I-034-02/25-01/42, URBROJ: 511-01-65-25-1 od 24. prosinca 2025. Točkom II. izreke presude tužitelju nije odobrena besplatna pravna pomoć u predmetnom upravnom sporu te je točkom III. izreke presude odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika, donesenim po službenoj dužnosti, tužitelju rođenom **.**.1997. u Alžiru, državljaninu Alžirske Narodne Demokratske Republike, produljen je smještaj u Prihvatnom centru za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (točka 1. izreke) i to na vrijeme do prisilnog udaljenja iz Republike Hrvatske, a najduže za još dva mjeseca, računajući od dana isteka prethodnog rješenja o produljenju smještaja (točka 2. izreke).
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio zakonitim produljenje smještaja jer u prihvatnom centru boravi već više od 11 mjeseci. Također ističe da je neopravdano prihvaćena sumnja tuženika u „davanje lažnih podataka“. Smatra da činjenica što je digitalni dokument (vozačka dozvola) dostavljen nakon devet mjeseci ne negira njegovu volju za suradnjom, već jedino ukazuje na poteškoće koje je imao u njegovom pribavljanju iz inozemstva dok je bio u prihvatilištu. Navodi da sud odluku temelji na „očekivanju odgovora“ Veleposlanstva Alžirske Narodne Demokratske Republike, dok istovremeno Služba za međunarodnu policijsku suradnju još nije zaprimila nikakve odgovore od tražene zemlje. Smatra da takvo stanje ukazuje na činjenicu nepostojanja razumne vjerojatnosti da će njegovo prisilno udaljenje biti izvršeno u dogledno vrijeme, a čime prestaje zakonska osnova za zadržavanje. Formalističkim smatra pristup suda kod neodobravanja besplatne pravne pomoći zbog toga što se njegov opunomoćenik ne nalazi na Listi pružatelja besplatne pravne pomoći državljanima trećih zemalja u postupku povratka. Ističe da mu se time onemogućava učinkovit pristup sudu i stručnom zastupanju u postupku koji zadire u temeljno ljudsko pravo na slobodu. Predlaže poništiti pobijanu presudu u cijelosti.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbene navode u cijelosti neosnovanima. Navodi da je člankom 215. stavkom 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25. – dalje: Zakon) propisano da se državljaninu treće zemlje smještaj u centru može produljiti za još najviše 12 mjeseci ako se opravdano očekuje dostava putnih isprava i drugih dokumenata potrebnih za prisilno udaljenje koji su zatraženi od nadležnih tijela druge države. Ističe da je suradnja tužitelja u potvrđivanju identiteta i ubrzavanju postupka pribavljanja putnog lista ostvarena tek nakon devet mjeseci, iako je u Centru cijelo vrijeme imao dostupnu telefonsku i elektroničku komunikaciju s vanjskim svijetom. Neosnovanim smatra i žalbene navode u vezi s „očekivanjem odgovora“ Veleposlanstva Alžirske Narodne Demokratske Republike jer je od Službe za operativnu međunarodnu policijsku suradnju zaprimio dopis kojim INTERPOL Alžirske Narodne Demokratske Republike konstatira da je tužitelj alžirskog državljanstva, a koji odgovor je odmah proslijeđen alžirskom veleposlanstvu i čeka se izdavanje putnog lista radi organizacije povratka u matičnu zemlju. Nejasnim i neosnovanim smatra navode koji se odnose na neodobravanje besplatne pravne pomoći jer je člankom 198. Zakona jasno propisano što besplatna pravna pomoć obuhvaća, a Pravilnikom o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku povratka („Narodne novine“, 132/21. – dalje: Pravilnik) propisani su uvjeti za odobravanje pravnog zastupanja pred upravnim sudom. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje o produljenju ograničenja slobode kretanja na zakonu osnovano. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, ispitavši pri tome sve činjenice konkretnog slučaja uz navođenje odredaba materijalnog prava koje je primijenio (članak 119. stavak 5. ZUS-a).
8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 3. prosinca 2024. zatečen na području Republike Hrvatske bez putne isprave, nakon što se tijekom vožnje automobilom izvan graničnog prijelaza, iz smjera Bosne i Hercegovine, odbio zaustaviti na traženje policijskih službenika te je uhićen nakon što je probio rampu. Nakon ukidanja istražnog zatvora smješten je 18. ožujka 2025. u Prihvatni centar za strance na temelju Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25. – dalje: ZMPZ), a nakon što je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbačen, smještaj je nastavljen na temelju Zakona o strancima. S obzirom na to da tužitelja nije bilo moguće odmah prisilno udaljiti, a poduzimale su se aktivnosti u svrhu osiguranja pribavljanja podataka, provjere i dostave dokumenata o njegovom identitetu, kao i putnog lista u suradnji s Veleposlanstvom Alžirske Narodne Demokratske Republike radi osiguranja izvršenja postupka prisilnog udaljenja doneseno je rješenje o daljnjem produljenju smještaja u prihvatnom centru najduže za još dva mjeseca na temelju članka 215. Zakona.
9. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i članka 215. u vezi s člankom 216. stavkom 2. Zakona, prvostupanjski sud je zaključio da je produljenje ograničenja slobode kretanja tužitelja, na način kako je to određeno osporenim rješenjem, potrebno radi provedbe postupka prisilnog udaljenja. Na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja opravdano se pretpostavlja da tužitelj želi izbjeći ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju u zemlju podrijetla, pri čemu ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju zakonitost osporenog rješenja tuženika.
10. S obzirom na to da Zakon daje nadležnom javnopravnom tijelu (tuženiku) mogućnost produljenja mjere ograničenja kretanja ako se opravdano očekuje dostava putnih i drugih dokumenata potrebnih za prisilno udaljenje koji su zatraženi od nadležnih tijela druge države, proizlazi da je prema svim okolnostima konkretnog slučaja izrečenu mjeru bilo moguće produljiti za postizanje cilja koji se želi postići, a imajući na umu da tužitelj tijekom postupka nije surađivao s tuženikom i postojala je sumnja u davanje lažnih podataka, dok je vozačka dozvola pribavljena tek nakon devet mjeseci od pokretanja postupka, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
11. Kako je tužitelj od 24. travnja 2025. smješten u prihvatni centar na temelju članka 214. Zakona, to proizlazi da donošenjem osporenog rješenja tuženika nije prekoračen maksimalan rok na koji se smještaj tužitelja mogao produljiti u skladu s člankom 215. Zakona.
12. Ovaj Sud, stoga, žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačiju odluku Suda. Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, koje žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju, prvostupanjski sud je zaključio da je osporeno rješenje doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava jer su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za produljenje smještaja tužitelja u prihvatni centar za strance.
13. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje, dok povrede ustavnih ili konvencijskih prava tužitelja ovaj Sud nije našao.
14. U odnosu na neodobravanje besplatne pravne pomoći tužitelju i odbijanje zahtjeva za naknadu troškova upravnog spora, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju primjenjuje Pravilnik prema kojem za odobrenje besplatne pravne pomoći treba podnijeti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć i izabrani opunomoćenik se treba nalaziti na Listi pružatelja besplatne pravne pomoći državljanima trećih zemalja u postupku povratka. Kako u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od navedenih uvjeta, pravilno tužitelju nije odobrena besplatna pravna pomoć te je o troškovima upravnog spora odlučeno u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a.
15. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 11. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
