Poslovni broj: Usž-3393/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja [obrt], sa sjedištem u [adresa], vlasnice ČZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Biserka Radolović, odvjetnica iz Pule, Dinka Vitezića 12 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Rijeka, Riva Boduli 9, OIB: 18683136487, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Rovinjska 2a, OIB: 93993757343, radi koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-771/2024-10 od 18. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-771/2024-10 od 18. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-471-01/24-07/23, urbroj: 513-02- 6002/11-24-1 od 18. travnja 2024., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 18. travnja 2024. tužitelju je utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 2. lipnja 2023. do 28. srpnja 2023. u ukupnom iznosu od 1.191,16 eura i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 15.272,07 eura, naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 29. srpnja 2023. do 29. rujna 2023. u ukupnom iznosu od 1.977,35 eura i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za to razdoblje u iznosu od 17.051,40 eura.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – Ustavna odluka – dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužitelj prije svega ističe da tuženik nije nadležan za donošenje osporenog rješenja, osobito u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi. Uslijed rješavanja pitanje iz sudske nadležnosti tužitelj smatra da je osporeno rješenje ništavo. Navodi druge razloge koji se tiču načina obračuna i naknade s obilježjem naknade za koncesiju i visinu ostvarene imovinske koristi, koju je, smatra, trebalo umanjiti za iznos uloženih sredstava u obavljanje nezakonite djelatnosti, tj. imovinsku korist utvrditi prema ostvarenoj dobiti, a ne na temelju zbrajanja primitaka. Tužitelj upućuje na primjenu mjerodavnih odredaba propisa, Zakona o koncesijama, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, zaključujući da ne uređuju pitanje povrata stečenog bez pravne osnove (tj. bez koncesije) na pomorskom dobru, a upućuje i na upravnosudsku praksu i ustaljeno postupanje upravnih tijela, iz kojih proizlazi da se imovinska korist utvrđuje prema ostvarenoj dobiti, tj. da se od prihoda oduzimaju pripadajući rashodi (troškovi, izdaci). Dodaje da sud ne daje osvrt na iste tužbene razloge te tužitelja dovodi u nejednak položaj u odnosu na druge subjekte kojima je, u istovjetnim situacijama, Carinska uprava od primitaka oduzimala pripadajuće rashode, na koji način postupa protivno ustavnom načelu razmjernosti, jer tužitelju utvrđuje prekomjeran teret.

Zaključno, tužitelj smatra da se u odnosu na institut stjecanja bez osnove trebaju primijeniti odgovarajuća pravila iz Zakona o obveznim odnosima (članak 1111 -1120), koja propisuju da se kod obračuna imovinske koristi moraju uzeti u obzir i pripadajući troškovi, a na što upućuje i sudska praksa. Tužitelj ukazuje i na stajališta koja je zauzeo Europski sud za ljudska prava u vezi zabrane izricanja upravnih i poreznih mjera koje, uz izrečene kazne, u naravi predstavljaju dvostruko (višestruko) kažnjavanje (K iiveri protiv Finske, Milošević protiv Hrvatske). Pobijana presuda donesena je na temelju pogrešno primijenjenog materijalnog prava, a i da je izostalo valjano i relevantno obrazloženje, jer je sud odbio provesti predložene dokaze radi utvrđenja visine imovinske koristi, ali nije jasno obrazložio na temelju kojih dokaza i na koji način je utvrdio visinu imovinske koristi. Tužitelj prigovara i načinu na koji je naložena uplata zatezne kamate, a koje ne teku pri izvršnosti osporenog rješenja, a sud niti taj prigovor nije razmotrio.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ostaje kod razloga iznesenih u osporenom rješenju, uz osvrt na sve žalbene navode pojedinačno. Zaključuje da su žalbeni navodi neosnovani, a pobijana presuda na zakonu utemeljena pa predlaže da se žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da nisu osnovani razlozi kojima se presuda pobija, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tuženik kod tužitelja proveo porezni nadzor za pobliže navedeno razdoblje, o čemu je sastavljen zapisnik klasa: 471-01/24-07/16, urbroj: 513-02-6002/11-24-13 od 29. ožujka 2024., protiv kojeg nije podnesen prigovor. Tijekom provedenog nadzora je utvrđeno da tužiteljica, vlasnica ugostiteljskog obrta [obrt], sa sjedištem u [adresa], koristi dio pomorskog dobra na način da obavlja ugostiteljsku djelatnost u kiosku površine 24 m² i na terasi površine 90 m², bez koncesije, koja je istekla 31. svibnja 2023., a tome ni ne prigovara. S te osnove je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije i oduzimanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije te način uplate utvrđenog iznosa i uplata zatezne kamate.

8. U žalbenom stadiju postupka sporno je pitanje je li osporenim rješenjem pravilno utvrđena obveza plaćanja naknade s obilježjima naknade za koncesiju i oduzimanje nezakonito ostvarene imovinske koristi za navedeno razdoblje, uz pripadajuće zatezne kamate, a vezano za korištenje pomorskog dobra – lučkog područja Luke Umag, koje obveze su utvrđene primjenom odredbi članka 89. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", 69/17. i 107/20. – dalje: ZK).

9. Prvostupanjski sud je naveo mjerodavne odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19. – dalje: ZPDML) iz kojih proizlazi nadležnost tuženika za provođenje nadzora nad provedbom ZK-a. Jasno je naveo razloge i obrazložio osnovu te način obračuna predmetne naknade, kao i načina obračuna visine oduzete imovinske koristi. Sa time u vezi upućuje i na primjenu odredbe članka 181. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", 83/2023.).

10. Stoga valja reći da je u konkretnom slučaju tuženik s osnove prim ijenjenih mjerodavnih odredbi propisa postupao kao inspekcijsko tijelo i osporenim rješenjem naložio podmirenje duga s osnove javnih davanja, a ne o potraživanju na ime stjecanja bez pravne osnove na pomorskom dobru, a koje bi se moglo ostvariti podnošenjem tužbe u sudskom postupku.

11. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da je u konkretnom slučaju tuženik primjenom članka 89. stavka 7. ZK-a, pravilno naveo da će se oduzeti i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti u visini primitaka tj. ostvarenog prihoda s osnove nezakonitog obavljanja djelatnosti, bez umanjivanja za bilo kakve izdatke (rashode), koji su nedvojbeno uloženi u nezakonito obavljanje djelatnosti. Takvo stajalište u vezi načina oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi s osnove obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, izraženo je u upravnosudskoj praksi u nizu odluka. Dodaje se da je osporenim rješenjem naložena uplata daljnjih kamata na iznos utvrđenih obveza na način naveden u točki III. izreke rješenja u skladu s odredbom članka 89. stavka 4. ZK-a, članka 3. Zakona o kamatama ("Narodne novine", 94/04. i 35/05.) te članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.). Stoga je neosnovan navod tužitelja da je osporenim rješenjem naloženo plaćanje kamata na već obračunate kamate, jer se daljnji obračun kamata odnosi na utvrđenu obvezu naknade s obilježjem naknade za koncesiju do njihove isplate, a ne i na kamate obračunate do datuma donošenja osporenog rješenja.

12. Konačno, valja reći da načelna stajališta iz prakse Europskog suda za ljudska prava na koja tužitelj upire u žalbi nisu primjenjiva u ovoj situaciji, jer utvrđena naknada i oduzimanje imovinske koristi nemaju obilježje kazne, već se radi o podmirenju duga s osnove javnih davanja. Stoga nije riječ o dvostrukom kažnjavanju na koje se odnose iznesena stajališta, tj. ne radi o istovrsnoj situaciji kao u predmetima koje tužitelj navodi u žalbi. U vezi navoda da je opisano postupanje protivno načelu razmjernosti, jer se tužiteljici nalaže prekomjeran teret, valja reći da se radi o zakonom propisanoj obvezi, a u okolnostima konkretnog slučaja da ishod postupka za tužitelja nije bio neizvjestan. Utvrđene obveze su u skladu s ciljem i svrhom koju je zakonodavac namjeravao postići donošenjem primijenjenih propisa.

13. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da obrazloženje pobijane presude sadrži valjane, dostatne i relevantne razloge, tj. da su bitne činjenice pravilno utvrđene i presuda donesena uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava. Stoga nije bilo osnove za provođenje daljnjeg dokaznog postupka na način kako to tužitelj ponovo ističe u žalbi. Također valja reći da tužitelj niti ne osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tj. podataka na temelju kojih je doneseno osporeno rješenje, a niti je podnio prigovor protiv zapisnika o provedenom nadzoru, kojim su utvrđene navedene nezakonitosti.

14. Stoga, utvrdivši da tužitelj žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, ovaj je Sud na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

15. Odluka o trošku je donesena na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović