Poslovni broj: Usž-2099/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja NB LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Marin Curić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Cerovski, Curić & Rakitničan j.t.d., Zagreb, Ilica 98, protiv tuženika Hrvatskog zavoda zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3 , OIB: 02958272670, radi jednokratne novčane potpore za novorođeno dijete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-6167/2023-13 od 26. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-6167/2023-13 od 26. ožujka 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda ,točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-09/23-01/14, URBROJ: 338-01-06-05-23-02 od 31. listopada 2023. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 31. listopada 2023. odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-09/23-01/43, URBROJ: 338-21-02-01-23-04 od 11. srpnja 2023., kojim se tužitelju ne priznaje pravo na jednokratnu novčanu potporu za novorođeno dijete UE, rođenu **.**.2022.
3. Tužitelj u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude navodi da presudu pobija u cijelosti i u odnosu na odbijen tužbeni zahtjev i u odnosu na odbijen trošak upravnog spora radi pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da sud navodi i obrazlaže članak 21. stavak 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (dalje: Zakon) prema kojem osobe kojima je odobren status azila u Republici Hrvatskoj ostvaruju prava na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj u istom opsegu kao i osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što ne znači da ostvaruje sva ostala prava iz sustava zdravstvene skrbi u istom opsegu. Navodi da prvostupanjski sud navedeni zaključak potkrepljuje i člankom 42. stavkom 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine“, 85/08., 110/08., 34/11., 54/13., 152/14., 59/17., 37/20., 85/22.) koji se primjenjuje na ovu upravnu stvar, a kojim su prema stavu prvostupanjskog suda taksativno navedeni uvjeti pod kojima osoba može ostvariti pravo na jednokratnu novčanu potporu za novorođeno dijete, između ostalih da je dijete zdravstveno osigurano po propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju. Ističe da sud obrazlaže da dijete za koje zahtijeva potporu nije bilo osigurano po propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, već zdravstvenu zaštitu ostvaruje prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (Zakon). Smatra, imajući na umu Zakon, da je zakonodavac jasno razlučio obvezno osiguranje i zdravstvenu zaštitu stranaca, zdravstvena zaštita je uži pojam od obveznog zdravstvenog osiguranja, pri čemu se sukladno članku 16. toga Zakona odnosi na strance koji nisu obvezni zdravstveno se osigurati prema tom Zakonu. Upire na članke 8. i 17. toga Zakona. Ističe članak 8. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama prema kojem prava prema tom Zakonu mogu ostvariti i stranci sa statusom azilanta. Poziva se na članak 42. stavak 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama te navodi da njegova kćer nije zbog pravnog statusa mogla biti zdravstveno osigurana. Ističe da je tuženik u ranijim slučajevima u istim ili sličnim okolnostima postupao u skladu s namjerom zakonodavca i odobravao zahtjeve azilanta za jednokratnu novčanu potporu koja je predmet i ovog postupka, pa je nejasno zašto je u ovom predmetu odstupio od prakse. Zaključuje da su on i njegova kćer ostvarili pravo na zatraženu jednokratnu novčanu potporu imajući na umu članak 8. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama. Predlaže poništiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev. Potražuje trošak ovog spora.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je suglasan s presudom prvostupanjskog suda.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/24. i 39/26.- odluka Ustavnog suda RH – dalje: ZUS) Sud žalbene razloge smatra neosnovanima.
7. Prema podacima spisa i obrazloženja presude prvostupanjskog suda tužitelj je 19. prosinca 2022. podnio zahtjev za korištenje prava na jednokratnu novčanu potporu za novorođeno dijete UE. U postupku je utvrđeno da je dijete U rođena **.**.2022. od oca LE i majke HE, dijete ima sirijsko državljanstvo, a otac ima dozvolu boravka u Republici Hrvatskoj od 14. rujna 2016. po osnovi odobrenog azila, da dijete također ima status azilanta i da nije zdravstveno osigurana po propisima iz obveznog zdravstvenog osiguranja, već zdravstvenu zaštitu ostvaruje sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ 80/13., 15/18., 26/21. i 49/22. –dalje: Zakon). Prvostupanjski sud citira članak 21. stavak 1. Zakona i članak 42. stavak 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama i zaključuje da dijete U nije osigurana po propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju, već sukladno navedenom Zakonu, a članak 21. stavak 1. Zakona propisuje da osobe kojima je odobren status azila u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj u istom opsegu kao i osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranju, ali to ne znači da ostvaruju sva prava iz sustava zdravstvene skrbi u istom opsegu te je tužbeni zahtjev odbio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim.
8. Tuženik je u osporenom rješenju citirao članak 7. stavak 6., članke 8. te 41. i 42. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine“ 85/08.,110/08., 34/11., 54/13.,152/14., 59/17., 37/20., i 85/22.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva i članak 64. stavak 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ 70/15. i 127/17.) te članak 21. stavak 1. Zakona i polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku zaključio da, imajući na umu članak 42. stavak 3. podstavak 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, novorođeno dijete U nije zdravstveno osigurana prema propisima o zdravstvenom osiguranju i tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na jednokratnu novčanu potporu za novorođeno dijete.
9. Prema članku 42. stavku 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, korisnici iz stavka 1. i 2. ovoga članka mogu podnijeti zahtjev i ostvariti pravo na jednokratnu novčanu potporu iz članka 41. ovoga Zakona pod uvjetom da je dijete; upisano u maticu rođenih; prijavljeno kao član njihovog kućanstva; zdravstveno osigurano po propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.
10. U obrazloženju osporenog rješenja tuženik je detaljno analizirao žalbene navode u upravnom postupku (koji su u bitnome isti i u ovoj žalbi) te naveo da sukladno Zakonu azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom i članovi njihove obitelji nemaju status osigurane osobe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, već samo ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu u jednakom opsegu kao i osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju i to na način da se troškovi nastali pružanjem usluga za zdravstvenu zaštitu takvim kategorijama stranaca podmiruju iz Državnog proračuna, ali te osobe nemaju status osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Ponavlja da dijete U nema priznat status osiguranika odnosno osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju odnosno nije zdravstveno osigurana po propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju kako to propisuje članak 42. stavak 3. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama pa se tužitelju ne može priznati pravo na jednokratnu novčanu potporu za novorođeno dijete.
11. Imajući na umu mjerodavne zakonske odredbe te sve u postupku utvrđeno žalbeni navodi nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari.
12. Kako je žalba odbijena, to tužitelj nema pravo na troškove žalbenog postupka (članak 147. stavak 1. ZUS-a).
13. Slijedom navedenog trebalo je, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 10. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
