Poslovni broj: Usž-809/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja GP RAŠ d.o.o., Viškovo, Gornji Jugi 3, OIB: 89878485512, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi uvrštavanja na Popis poslodavaca kod kojih je utvrđeno postojanje neprijavljenog rada, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2464/2025-4 od 8. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja GP RAŠ d.o.o., Viškovo i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2464/2025-4 od 8. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbačena je tužba, a točkom II. izreke rješenja odbijen je prijedlog tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
2. Protiv rješenja prvostupanjskog suda tužitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužba nedopuštena i da je, sukladno odredbi članka 45. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, trebao biti pozvan na ispravak tužbe te bi u tom slučaju dostavio prigovor i odluku tuženika o prigovoru. Smatra kako prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je podnošenje prigovora nužan uvjet za dopuštenost tužbe, jer iz Zakona o općem upravnom postupku, a i sudske prakse, ne proizlazi da je u svim slučajevima u postupanju javnopravnog tijela, osobito kada se radi o objavi podataka (kao što je uvrštavanje na predmetni Popis) prethodno izjavljivanje prigovora procesna pretpostavka za sudsku zaštitu. Također, ističe da se prvostupanjski sud uopće nije mogao upustiti u ispitivanje zakonitosti tužbe prije donošenja odluke o privremenoj mjeri, budući da je postupak osiguranja donošenjem privremene mjere hitni postupak koji ima primat u rješavanju u odnosu na sam upravni spor. Stoga je prvo morao odlučiti o prijedlogu za donošenje privremene mjere, odnosno utvrditi jesu li u konkretnoj situaciji ispunjene pretpostavke iz članka 42. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima. Ukazuje na sudsku praksu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2479/2025 iz listopada 2025. koji predmet je pravno i činjenično istovjetan u ovoj upravnoj stvari. Predlaže da ovaj Sud prihvati žalbu i poništi prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava tužbe i sastava žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik smatra da je prvostupanjski sud obrazložio svoju odluku kako u pogledu odbacivanja tužbe, tako i u pogledu odbacivanja zahtjeva za određivanjem privremene mjere, iako je pravno mišljenje tuženika da je razlog odbacivanju tužbe trebala biti činjenica što je tužitelj imao mogućnost korištenja pravnog lijeka protiv rješenja Državnog inspektorata kojim su primijenjene mjere iz članka 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada te iz članka 240. Zakona o strancima, dakle, u okviru upravnog postupka/spora te sudjelovanjem u pokrenutom prekršajnom postupku povodom optužnog prijedloga zbog utvrđenih prekršaja iz čak tri zakona. Međutim, tužitelj u svojoj žalbi i dalje inzistira na svojim pogrešnim pravnim shvaćanjima iznijetim u tužbi, osobito u dijelu da mu u okviru postupanja inspekcijskog tijela, koje je utvrdilo činjenicu neprijavljenog rada, nije bila osigurana pravna zaštita. Nadalje, ističe kako je pogrešno shvaćanje tužitelja da je samo zapisnik Državnog inspektorata bio temelj utvrđenju neprijavljenog rada. Naime, iz dokaza koji prileže ovom sudskom spisu, a osobito iz obavijesti tog tijela tuženiku od 14. studenoga 2025., razvidno je da je temeljem zapisnika Državni inspektorat poduzeo odgovarajuće mjere protiv tužitelja što je sve zajedno rezultiralo dostavljanjem obavijesti tuženiku koji je posljedično po istoj postupio javnim objavljivanjem podatka da je tužitelj jedan od poslodavaca kod kojih je utvrđen neprijavljeni rad. Tuženik navodi kako su temeljem zapisnika Državnog inspektorata podneseni optužni prijedlog zbog sumnje na prekršaj iz Zakona o strancima, Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o zdravstvenom osiguranju te donesena upravna rješenja temeljem Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada i Zakona o strancima. Stoga, nije u pravu tužitelj kada tvrdi da protiv zapisnika nije bio u mogućnosti izjaviti žalbu i da zbog toga nije mogao izjaviti pravni lijek. Naime, zapisnik je preduvjet gore navedenim rješenjima protiv kojih je tužitelj mogao izjaviti pravni lijek, a što očigledno nije iskoristio. U odnosu na rješenje o određivanju privremene mjere, tuženik ukazuje kako tužitelj nije u pravu kada tvrdi da je sud prvo morao odlučiti u privremenoj mjeri pa tek onda o meritumu spora, jer to ne proizlazi iz Zakona o upravnim sporovima. Tuženik, suprotno navodima tužitelja, ukazuje na brojnu i već ustaljenu sudsku praksu u istovjetnim predmetima u kojima su različiti mjesno nadležni upravni sudovi postupili na jednak način kao i Upravni sud u Rijeci u napadnutom rješenju. Slijedom navedenog, predlaže odbiti žalbu tužitelja i održati na snazi napadnuto rješenje.
4. Žalba nije osnovana, ali iz drugih razloga, a ne iz razloga navedenih u žalbi tužitelja.
5. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu radi ocjene zakonitosti postupanja tuženika koje se sastoji u uvrštavanju tužitelja na Popis poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora provedenog od strane Državnog inspektorata zapisnikom utvrđeno postojanje neprijavljenog rada. Prvostupanjski sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 46. stavka 1. točke 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24., 39/26. – dalje u tekstu: ZUS) ocijenivši da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora, jer protiv konkretnog postupanja tuženika nije iskorišten redovni pravni lijek – prigovor pa je tužba podnesena prijevremeno odnosno prije roka za odlučivanje o prigovoru i dodatnog dilatornog roka za pokretanje upravnog spora zbog šutnje uprave.
6. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbacio tužbu tužitelja, međutim, ovaj Sud ne prihvaća razloge niti obrazloženje prvostupanjskog suda za donošenje rješenja o odbačaju tužbe.
7. Naime, u ovom postupku sporno je jesu li ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora. Prije svega, ovaj Sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne radi o drugom postupanju iz područja upravnog prava kakvo ima u vidu odredba članka 156. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09., 110/21.) budući da tuženik samo ažurira evidenciju na temelju obavijesti Državnog inspektorata kojoj prethodi inspekcijski postupak i zapisnik/rješenje Državnog inspektorata. Naime, predmetno rješenje, kojim je utvrđen neprijavljen rad, donosi se u upravnom postupku i isto stranke mogu osporavati podnošenjem tužbe u upravnom sporu sukladno članku 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada ("Narodne novine", broj 151/22.).
8. Osim na podnošenje tužbe radi ocjene zakonitosti rješenja, kojim je utvrđen neprijavljeni rad, tužitelj je ovlašten u upravnom sporu radi ocjene zakonitosti tog rješenja zahtijevati i izdavanje privremene mjere. Dakle, u svakom slučaju nije bez pravne zaštite u odnosu na svoja traženja kako u pogledu meritornog odlučivanja, tako niti u pogledu izdavanja privremene mjere. Međutim, nije ovlašten svoja traženja vezana uz pojedini predmet, koji se rješava u upravnom postupku, razdvojeno ostvarivati tužbom radi ocjene zakonitosti upravnog akta i tužbom radi ocjene zakonitosti postupanja. Pored navedenog, tuženik, sukladno odredbi članka 12. stavak 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, uspostavlja i vodi popis poslodavaca kod kojih je zapisnikom iz članka 7. stavka 1. ovoga Zakona tijekom inspekcijskog nadzora utvrđeno postojanje neprijavljenoga rada, a prema članku 6. stavak 1. Pravilnika o objavi podataka o poslodavcima kod kojih je proveden nadzor u području prijavljivanja rada („Narodne novine“ broj 148/24.) tuženik upisuje podatke u evidencije iz članka 2. stavaka 1. i 2. ovoga Pravilnika i objavljuje na mrežnim stranicama ministarstva najkasnije u roku od osam dana od dana zaprimanja obavijesti iz članka 3. stavka 1. odnosno stavka 2. ovoga Pravilnika, pa se stoga radi o administrativnoj radnji upisa poslodavca na predmetni Popis.
9. Slijedom navedenog, ocjena je ovog Suda da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora u smislu članka 46. stavka 1. točke 7. ZUS-a, zbog čega je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a odlučeno kao u izreci.
10. Obzirom da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 10. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
