Poslovni broj: Usž-3440/2025-5
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članice vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužiteljice ĐIS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Nikola Pleša, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 4, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5187/2024-5 od 10. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5187/2024-5 od 10. srpnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/772, URBROJ: 251-02- 01/001-23-5 od 4. srpnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/22- 013/1499, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-8 od 17. svibnja 2023., kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova tog upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/22-013/4757, URBROJ: 251- 09-22-1/003-23-02, od 17. ožujka 2023., a kojim je zamijenjeno ranije rješenje prvostupanjskog tijela, na način opisan njegovom izrekom.
2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu, u okviru koje je podnijela i zahtjev za pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta donesenog od strane Gradske skupštine Grada Zagreba i to članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 25/22. - dalje u tekstu: Odluka/22) i članka 10. stavka 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 10/18., 20/21. i 25/22. - dalje u tekstu: Odluka/18), a koji zahtjev dalje u žalbi detaljnije obrazlaže. Ujedno podnosi i zahtjev za izuzeće svih sudaca Visokog upravnog suda RH koji su sudjelovali u postupcima ocjene zakonitosti Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, i to dr.sc. Sanje Otočan, Senke Orlić-Zaninović, Gordane Marušić-Babić, Ljiljane Karlovčan-Đurović, mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice suda i Blanše Turić, uz obrazloženje da bi se imenovani suci mogli naći u situaciji da preispituju vlastite odluke i ranije iznesene stavove, a takva situacija predstavlja okolnost koja dovodi u sumnju njihovu nepristranost pa u datim okolnostima sudsko vijeće čiji bi oni bili članovi, ali i sama predsjednica suda, ne bi nudili dovoljno jamstva da isključe svaku legitimnu sumnju u poštivanje njihove nepristranosti, čime bi došlo do povrede prava tužiteljice da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči u njezinoj stvari, odnosno do povrede odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske te članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Podnosi zahtjev za izuzeće i sutkinje Željke Zrilić Ježek jer je kao sutkinja Upravnog suda u Zagrebu u prvostupanjskim upravnim sporovima koji se odnose na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja već odlučivala o pitanjima koja su predmet i koja su blisko povezana s pitanjima ovog postupka, u pogledu kojih je zauzela svoje stajalište na način da je sve prigovore koji su iste vrste kao i prigovori tužiteljice u ovom sporu ocijenila neosnovanim i odbila tužbene zahtjeve pozivajući se na argumentaciju koju je Visoki upravni sud Republike Hrvatske iznio u postupcima ocjene zakonitosti općeg akta koji se u konkretnom slučaju primjenjuje.
2.1. Dalje u žalbi tužiteljica osporava zakonitost pobijane presude zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o trošku. U iscrpno obrazloženim žalbenim navodima, u bitnom, tužiteljica upire na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u odnosu na pravo na pravično suđenje, koje drži povrijeđenim. Smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nisu postojali uvjeti za donošenje prvostupanjskog rješenja jer je protekao rok (uvjet) propisan člankom 6. Odluke/22 te da je stoga postupanje javnopravnih tijela nezakonito, što nastavno detaljnije pojašnjava. Ponavlja da je u upravnom postupku prvostupanjsko rješenje donijela službena osoba koja se trebala izuzeti od rješavanja u konkretnoj upravnoj stvari, pri čemu ukazuje na Odluku o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela, na članak 122. Statuta Grada Zagreba, na Pravilnik o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom te Načela o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada u gradskim upravnim tijelima, a iz kojih propisa se vidi hijerarhija odnosa unutar Grada Zagreba, kao i to da pročelnici niti službenici unutar gradskih upravnih tijela nisu samostalni u obavljanju svojih poslova, već su vezani za upute gradonačelnika. Naglašava da je u upravnom postupku uz prigovor podnesen i zahtjev za izuzeće gradonačelnika, o kojem nikad nije odlučeno, i koju činjenicu tuženik tijekom spora nije niti osporavao. Mišljenja je da mogućnost i obveza izuzeća gradonačelnika prvenstveno proizlazi iz članka 24. stavak 3. toč. 4. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), iako tom odredbom nije izričito uređeno izuzeće čelnika drugostupanjskog tijela, ali tužiteljica drži da podnormiranost navedenog instituta ne može dovesti do toga da se stranku u upravnom postupku onemogući u isticanju zahtjeva za izuzeće službene osobe koja vodi konkretan drugostupanjski upravni postupak. S tim u vezi tužiteljica ukazuje na pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u izrijekom navedenim odlukama. Navodi da je tijekom postupka isticala prigovor povrede prava vlasništva, smatrajući da je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u njezino pravo na mirno uživanje vlasništva te da to miješanje nije bilo predviđeno zakonom i zakonito, da ono nije bilo u skladu s javnim interesom i da nije bilo nužno i razmjerno, a što sve nastavno obrazlaže detaljnijim razlozima. Iznoseći opširno i druge razloge zbog koji smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, poglavito zbog nedostatnog obrazloženja, povrede prava na pravni lijek, povrede prava na pravično suđenje, o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari, osporava potpis na pobijanom upravnom aktu, ističe prigovor neprovođenja predloženih dokaza, tužiteljica smatra da posljedično nije bilo mjesta ni odbijanju njezinog zahtjeva za naknadu troškova spora. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu provesti postupak ocjene zakonitosti pobijanih odredaba Odluke/22 i Odluke/18, ukinuti pobijane odredbe tih općih akata, potom poništiti osporenu presudu te rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, uz nalog tuženiku da joj nadoknadi zatražene troškove upravnog spora, uvećane za trošak sastava ove žalbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, podredno, usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku da joj nadoknadi iskazani trošak sastava ove žalbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga propisanih člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24. – dalje u tekstu ZUS), Sud ne nalazi postojanje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.
6. Prije svega, treba istaknuti da je sadržaj žalbe propisan odredbom članka 130. ZUS-a te da se o zahtjevu za ocjenu zakonitosti općeg akta ne može odlučivati kroz žalbu protiv pojedinačne odluke javnopravnog tijela, već u posebnom postupku koji se pokreće posebnim zahtjevom/obaviješću sukladno odredbama članka 158. – 165. ZUS-a, slijedom čega ovaj Sud žalbene navode tužiteljice u vezi s pokretanjem postupka ocjene zakonitosti općeg akta nije posebno razmatrao.
7. U odnosu na zahtjev tužiteljice za izuzeće svih sudaca Visokog upravnog suda koji su sudjelovali u postupcima ocjene zakonitosti predmetnih općih akata, među inim i sutkinje Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, (članica ovog vijeća), ističe se da je navedeni zahtjev odbijen rješenjem predsjednice ovoga Suda broj: 29 Su -502/2025- 28 od 12. siječnja 2026. i broj: 29 Su-502/2025-31 od 14. siječnja 2026., uz obrazloženje, u bitnom, da pravno shvaćanje izraženo u presudi kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta (u objektivnom sporu) ne dovodi samo po sebi do nepristranosti u smislu članka 15. stavka 1. točke 5. ZUS-a prilikom odlučivanja o zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom tog općeg akta (u subjektivnom sporu), niti se tvrdnje navedene u zahtjevu za izuzeće uopće mogu podvesti pod bilo koji od razloga propisanih odredbom članka 15. stavka 1. ZUS-a, a pravilnost kojeg stajališta je potvrđena i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 6. studenoga 2025. broj:
U-III-3085/2025. Također, treba istaknuti da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-32/2026-3 od 27. siječnja 2026. odbijen i zahtjev za izuzeće predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske mr. sc. Inge Vezmar Barlek od odlučivanja, među ostalim, i u ovom predmetu.
8. Nadalje, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica presudu prvostupanjskog suda kao i rješenja upravnih tijela smatra nezakonitim, jer nije uzeto u obzir da nisu postojali uvjeti za pokretanje upravnog postupka radi proteka roka propisanog člankom 6. Odluke/22. Međutim, u nizu presuda ovoga Suda izraženo je shvaćanje da rok propisan navedenom odredbom nije prekluzivni, već procesni instruktivni rok istekom kojeg ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22 u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti. Naime, naprijed navedena Odluka/22, temeljem koje je doneseno rješenje tijela prvog stupnja i tuženika, bila je predmetom ocjene zakonitosti te su presudom Suda, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22, a koju presudu je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje poslovni broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.). Stoga su neosnovani prigovori tužiteljice kojim osporava primjenu Odluke/22 smatrajući da je neusklađena sa zakonom.
9. U odnosu na prigovor tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na pravni lijek treba istaknuti da pitanje pravne prirode prigovora i s tim u vezi daljnje pravne zaštite riješeno je odlukom ovog Suda, poslovni broj: Usoz-254/23 od 19. prosinca 2023. u kojoj je Sud izrazio stav da pravni lijek iz odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18., 20/21., 29/21. i 25/22.), ne onemogućuje sudsku zaštitu jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Osim toga, nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, po zakonom propisanim uvjetima, moguće je izjaviti žalbu ovom Sudu, čime je osigurana dvostupanjska sudska zaštita. Stoga, imajući na umu združene učinke navedene odredbe s odredbama ZUS-a, time što je člankom 10. Odluke/18 propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.
10. Nadalje, treba istaknuti da nije odlučan niti prigovor tužiteljice o pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti u kojem je odluka donesena neposrednim rješavanjem bez provođenja ispitnog postupka. Naime, ovlast za donošenje pojedinačnih akata iz članka 6. Odluke/22 nesumnjivo obuhvaća i ovlast za pokretanje upravnog postupka, jer se upravni akt (pojedinačna odluka kojom javnopravno tijelo odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, članak 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a) ne može donijeti bez prethodnog pokretanja upravnog postupka. Stoga odredbu članka 42. stavka 1. ZUP-a treba promatrati vezano za članak 6. Odluke/22, iz čega proizlazi zaključak da je prvostupanjsko tijelo imalo pravnu osnovu za pokretanje predmetnog postupka po službenoj dužnosti. Osim toga, prvostupanjsko tijelo bilo je ovlašteno riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 1. ZUP-a, jer se pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podatka kojima raspolažu javnopravna tijela te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa.
11. Suprotno žalbenim navodima da tužiteljici nije omogućeno očitovati se o svim činjeničnim i pravnim pitanjima jer nije imala uvid u zaprimljeni spis tuženika, treba reći da je spis tuženika dostavljen prvostupanjskom sudu te je tužiteljica prije održavanja rasprave imala mogućnost kod prvostupanjskog suda zatražiti razgledavanje spisa predmeta sukladno odredbi članka 113. ZUS-a, s obzirom da ZUS-om nije propisana obveza suda da tužitelju u upravnom sporu dostavlja spis tuženika.
12. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore povrede prava vlasništva zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju obzirom da je već u presudi ovoga Suda poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022. utvrđeno da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valja imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovoga Suda poslovni broj: Usoz - 143/2022-91 od 27. veljače 2023. Sud nije našao da bi donošenjem nove Odluke/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. – 56.).
13. Također, neosnovano tužiteljica smatra da drugostupanjsko rješenje ne sadrži potpis budući da je u konkretnom slučaju kao osoba koja je donijela rješenje naznačen gradonačelnik Grada Zagreba koji je isto i potpisao.
14. U pogledu zahtjeva tužiteljice za izuzeće gradonačelnika treba istaknuti da, prema ocjeni ovoga Suda, ne postoji zakonska osnova za izuzeće gradonačelnika, u konkretnom slučaju čelnika drugostupanjskog tijela, budući da niti jednom zakonskom odredbom niti ZUP-a niti Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine", broj: 33/01. – 144/20.) nije propisana niti mogućnosti niti obveza izuzeća čelnika drugostupanjskog tijela. Osim toga i razlozi izuzeća koje navodi tužiteljica su, prema ocjeni ovoga Suda, paušalni i neosnovani, budući da je predmetni opći akt donesen u skladu s zakonskim ovlastima predstavničkog tijela Grada Zagreba i gradonačelnika Grada Zagreba. Također je u upravnom sporu u dva stupnja suđenja osigurana sudska kontrola zakonitosti postupanja i prvostupanjskog tijela i gradonačelnika kao drugostupanjskog tijela.
15. Nadalje, suprotno navodu tužiteljice da je prvostupanjsko rješenje donijela službena osoba koja se trebala izuzeti od rješavanja u ovoj upravnoj stvari treba reći da je pravilno prvostupanjski sud otklonio navedeni prigovor. Ovo iz razloga jer je pravilnom primjenom odredbe članka 23. ZUP-a rješenje donijela službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka ili rješavanje u upravnim stvarima sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela. Naime, Sud je uvidom u Pravilnik o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ("Sl. gl. Grada Zagreba", broj: 13/22. i 31/22.) utvrdio da je odredbom članka 5. podtočka 2.2.1. propisano da se u Odsjeku za pronatalitetnu politiku, obavljaju, između ostalog, poslovi rješavanja u upravnim stvarima vezano uz ostvarenje novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Prema točki 74. Sistematizacije radnih mjesta u uredu, koja je prilog navedenom Pravilniku u opis poslova stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike spadaju i poslovi rješavanja u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci u novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja zbog čega je osnovano zaključio prvostupanjski sud da je odluku u prvom stupnju donijelo nadležno tijelo te potpisala osoba koja je to rješenje i donijela čime je postupljeno sukladno odredbi članka 23. ZUP-a. Osim toga, tužiteljica u bitnom prigovara ovlasti službene osobe za donošenje rješenja, što nije razlog za izuzeće propisan odredbom članka 24. ZUP-a.
16. U odnosu na prigovore tužiteljice da sud nije proveo predložene dokaze treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a). Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje dokaza koje tužiteljica predlaže nepotrebnim budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, zbog čega, i po ocjeni ovoga Suda izvođenje predloženih dokaza ne bi doveo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, imajući na umu podatke spisa predmeta.
17. Glede prigovora tužiteljice da se pravomoćni akti kojim je stranka stekla određeno pravo mogu poništiti, ukinuti, ili izmijeniti samo putem izvanrednih pravnih lijekova u slučajevima propisanim zakonom, a da Odluka/22 nije zakon te se na njoj ne može temeljiti pobijano rješenje nije osnovan. Naime, odredbom članka 130. ZUP- a propisano je da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može ukinuti u cijelosti ili djelomično, između ostalog, ako je to dopušteno zakonom. Međutim, navedeno treba tumačiti na način da se to odnosi samo na situaciju u kojoj je riječ o pravima stečenim na temelju zakona. Pravo uređeno zakonom i stečeno primjenom zakona, po prirodi stvari nije dopušteno ukinuti pravnim aktom niže pravne snage od zakona, već samo zakonom. Ako je riječ o pravu stečenom isključivo na temelju nekog drugog propisa, odnosno općeg akta, rješenje se smije ukinuti ako je to dopušteno propisom odnosno općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Bilo bi protivno svakoj logici da zakonodavac smije mijenjati ili ukidati prava koja dodjeljuje zakonom, a da lokalni "zakonodavac" nema isto pravo u području svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom).
17.1. S tim u vezi valja reći da je u usporedivoj situaciji u pravomoćnim presudama ovog Suda poslovni broj: Usž-4322/2022 od 22. ožujka 2023. i Usž-3384/2022 od 15. ožujka 2023. ocjenjena zakonitim intervencija u pravomoćnim aktom priznato pravo. Radilo se o primjeni Odluke o novčanoj pomoći za opremu novorođenog djeteta ("Službeni glasnik" Grada Zagreba, broj: 17/17.) na temelju koje je priznato i prestalo pravo na novčanu pomoć za opremu novorođenog djeteta čime je suštinski (u situaciji u kojoj je pravo priznato na temelju općeg akta, bez zakonske osnove) opći akt "izjednačen" sa zakonom.
18. Osim toga, naglašava se da u situaciji u kojoj neko pravo (a u ovom slučaju čak ne pravo nego novčana pomoć) priznato općim aktom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave bez da je za to postojala zakonska obveza, kao što je u konkretnom slučaju, priznavanje takvog prava odnosno davanje neke druge beneficije isključivo je izraz volje jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da prizna pravo odnosno dodijeli beneficiju. Takav općenormativni akt u svemu je usporediv sa zakonom (sadrži apstraktne i generalne norme), osim po donositelju. Osim toga treba reći da je na temelju odredbe članka 2. stavka 1. ZUP-a upravna stvar određena i kao stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava na temelju općeg akta.
19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS - a odlučiti kao u točci I. izreke ove presude.
20. Odluka o troškovima spora (točka II. izreke presude) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.
U Zagrebu 10. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković
