Poslovni broj: Usž-1292/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa odvjetnica Andrijana Kaštelan iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, protiv rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, OIB: 28454963989, Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16, klasa:

UP/I-009-01/24-07/7, urbroj: 567-04-02/04-24-01 od 25. srpnja 2024., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Sveučilišta u Zagrebu, Medicinski fakultet, OIB: 45001686598, Zagreb, Šalata 3, radi prava na zaštitu osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3753/2024-7 od 6. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3753/2024-7 od 6. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/I-009-01/24-07/7, urbroj: 567-04-02/04-24- 01 od 25. srpnja 2024., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka.

2. Tužitelj u žalbi navodi da presudu pobija iz svih žalbenih razloga. Navodi da je sud počinio bitne povrede odredaba upravnog spora jer presuda ne udovoljava zahtjevima iz članka 119. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima. Sud navodi da zapisnik sa sjednice Fakultetskog vijeća, kao i zvučni ili vizualni zapis sjednice, ne predstavlja podatak iz privatnog života osoba koje sudjeluju na sjednicama te da snimka sa sjednice Fakultetskog vijeća „ne podliježe Općoj uredbi o zaštiti podataka“, budući su sjednice Fakultetskog vijeća javne. Nadalje sud navodi suprotno da predmetna obrada osobnih podataka, odnosno glas podnositelja zahtjeva na audio zapisu dostavljenom izvanrednom prof. EL predstavlja zakonitu obradu osobnih podataka sukladno članku 5. stavku 1. točki b) i članku 6. stavku 1. točki c) GDPR-a. Navodi da je dio tog izlaganja naknadno izdvojen iz tonske snimke sjednice pa umjesto da sud zaključi da je takvo naknadno izdvajanje nezakonito, to presuda ne sadrži razloge o odlučnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi spora. Ističe da javnost sjednice ne može biti samostalna pravna osnova za naknadno izdvajanje i dostavu audio zapisa glasa identificirane osobe trećoj osobi. Navodi da presuda govori o „glasu podnositelja zahtjeva na predmetnom audio zapisu dostavljenom imenovanom prof. EL“, čime je identitet ispitanika već utvrđen. Tu nema dvojbe da je izvršena obrada izdvajanja audio isječka iz cjeline tonske snimke, pri čemu upire na praksu Suda Europske unije u predmetu C-436/16 gdje je sud naglasio da pojam osobnog podatka obuhvaća svaku informaciju koja se odnosi na određenu osobu po svom sadržaju, svrsi ili učinku, kao i u predmetu C-28/08 gdje je Sud Europske unije prihvatio da podaci koji se odnose na osobe koje sudjeluju na službenom sastanku predstavljaju osobne podatke. Poziva se i na odredbu članka 86. GDPR-a. Smatra da je naknadno izdvajanje audio isječka koji sadrži glas konkretnog člana vijeća i njegovo slanje trećoj osobi protivno članku 5. stavku 1. točka b) Uredbe. Ističe da sud pogrešno polazi od toga da Zakon o pravu na pristup informacijama predstavlja dio pravne osnove za predmetnu obradu jer iz članka 10. istog Zakona ne proizlazi obveza dostave izdvojenog audio zapisa niti ovlast da se trećoj osobi pošalje audio zapis glasa identificirane osobe. Audio zapis glasa ne prenosi samo sadržaj izgovorenog, on prenosi identitet govornika, njegovu intonaciju, boju glasa, ritam, naglasak i druge individualizirajuće elemente pa jednom kad je izdvojen iz institucionalne arhive i poslan trećoj osobi, voditelj obrade faktično gubi kontrolu nad njegovim daljnjim kretanjem i uporabom. Presudu smatra nezakonitom, osobito zato što pogrešno poistovjećuje javnost sjednice s nepostojanjem osobnog podatka i dopuštenošću svake daljnje obrade, ne razlikuje prvotnu obradu radi evidencije arhive od naknadne obrade radi uporabe protiv tužitelja, ne utvrđuje konkretnu pravnu osnovu za baš takvo izdvajanje i dostavu audio isječka, apstraktno prihvaća ZPPI kao oslonac, a da prethodno ne utvrdi jesu li uopće ispunjene pretpostavke tog režima o okolnostima ovog predmeta, ne provodi analizu nužnosti, razmjernosti i blažih alternativa, te konačno se temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, smatrajući istu arbitrarnom. Predlaže da se usvoji žalba, poništi presuda te usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se žalba usvoji, ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da istu smatra neosnovanom. Navodi da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pravilno i zakonito utvrđeno. Ističe da je glas tužitelja osobni podatak u smislu odredbe članka 4.1. Opće uredbe o zaštiti podataka. Nesporno je da je predmetna informacija dostavljena ovlaštenom korisniku informacije prof. EL temeljem njegovog traženja i sukladno internim aktima Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta donesenim temeljem posebnih propisa. Upire na uvodnu odredbu (4) Opće uredbe o zaštiti podataka kojom je propisano kako pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno. U članku 5. Opće uredbe propisana su temeljna načela obrade osobnih podataka, a u uvodnoj odredbi naglašava se načelo proporcionalnosti koje razumijeva kako pravo na zaštitu osobnih podataka treba ujednačiti s ostalim temeljnim pravima i slobodama. Nedvojbeno je da je glas tužitelja njegov osobni podatak, međutim u konkretnom slučaju on je alat putem kojeg je tražena (javna) informacija dostavljena ovlaštenom korisniku informacija temeljem internih akata Fakulteta i posebnih propisa. Drugim riječima, tužitelj ne može tražiti posebno pravo, to jest posebnu zaštitu svoga glasa kao osobnog podatka. Kad bi se tako suženo tumačila Opća uredba, to bi značilo cenzuru te bi pravo na zaštitu osobnih podataka bilo apsolutno, a što je u suprotnosti s načelom proporcionalnosti. Ovdje se ne radi o daljnjoj ili sekundarnoj obradi osobnog podatka za koju prema Općoj uredbi ne postoji svrha i pravna osnova prema člancima 5. i 6., budući se radi o dostavi informacije, a ne dostavi (obradi) osobnog podatka, naročito ne o nezakonitoj „sekundarnoj“ obradi osobnih podataka. Kada bi se glasom tužitelja prenosile informacije izvan konteksta predmetne sjednice koje bi sadržavale na primjer privatne informacije tužitelja, tada bi se govorilo o nezakonitoj to jest prekomjernoj i nezaštićenoj obradi podataka. Nedvojbeno je da je glas tužitelja osobni podatak prema Općoj uredbi o zaštiti podataka, ali u okolnostima konkretnog slučaja istim glasom prenesena je javno dostupna informacija koja ne uživa svojstvo povjerljivosti, odnosno ne zahtijeva poduzimanje mjera zaštite u smislu Opće uredbe o zaštiti podataka.

4. Zainteresirana osoba nije dostavila odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

7. Suprotno navodima tužitelja, presuda prvostupanjskog suda sadrži sve propisano odredbom članka 119. ZUS-a pa tako i u pogledu stavka 5. iste odredbe koja propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i valjane razloge te ocijenio sve tužiteljeve prigovore u okolnostima konkretnog slučaja.

8. Naime, odredbom članka 4.1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46 E/EZ (dalje: Opća uredba o zaštiti podataka) „Službeni list Europske unije“ L 119 propisano je da za potrebe te Uredbe „osobni podaci“ znače svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“); pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca. Stoga, imajući u vidu naprijed navedenu odredbu osnovano zaključuje tuženik da je glas tužitelja osobni podatak u smislu naprijed navedene odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka budući se radi o informaciji kojom se tužitelj izravno identificira kao konkretna fizička osoba/ispitanik na koju se odnosi predmetna informacija.

9. U konkretnom slučaju predmetna informacija, dio tonskog zapisa sa sjednice Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta u kojem tužitelj iznosi mišljenje o tome da naslovni izv. prof. dr. sc. EL nema potrebnu izvrsnost da bi njegov izbor u naslovno zvanje izv. prof. na Katedri za internu medicinu dalo dodanu vrijednost Fakulteta, dostavljeno je imenovanom prof. EL sukladno internim aktima Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta donesenim temeljem posebnih propisa.

10. Naime, uvodnom odredbom (4) Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo te ga se mora razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu i treba ga ujednačiti s drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti. Tom Uredbom se poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u Ugovorima, osobito poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, zaštita osobnih podataka, sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, sloboda izražavanja i informiranja, sloboda poduzetništva, pravo na učinkoviti pravni lijek i pošteno suđenje te pravo na kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost.

11. Osnovano se prvostupanjski sud i tuženik pozivaju na odredbe članka 5.1. točka b) i članka 6.1. točka c) Opće uredbe o zaštiti podataka jer predmetna obrada podataka (glas podnositelja zahtjeva na audio zapisu) predstavlja obradu podataka u zakonitu (opravdanu) svrhu i obradu koja se temelji na aktima donesenim na osnovi posebnih propisa te je nužna u svrhu izvršavanja pravnih obveza voditelja obrade .

12. Tužitelj nije iznosio svoje mišljenje na sjednici Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta, kao privatna osoba, već sudjelujući u radu tog tijela pa je svojim izražavanjem stručnog mišljenja, svojim glasom, koji je, kao što je već naprijed navedeno, osobni podatak u smislu članka 4.1. Opće uredbe o zaštiti podataka prenio javnu informaciju te je i bio upoznat i svjestan da svoje mišljenje iznosi kao nastavnik, sudjelujući u radu tijela čiji je član, a ne kao privatna osoba.

13. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud kada je ocijenio zakonitom odluku tuženog da u konkretnom slučaju ne postoje povrede odredaba Opće uredbe o zaštiti podataka dostavljanjem predmetnog dijela audio zapisa sukladno internim propisima tog tijela. Kako se ovdje ne radi o daljnjoj obradi osobnog podatka za koju prema Općoj uredbi o zaštiti podataka ne postoji svrha i pravna osnova prema člancima 5. i 6. Opće uredbe jer se radi primarno o dostavi informacije, a ne o dostavi (obradi osobnog podatka), a naročito ne o nezakonitoj „sekundarnoj“ obradi osobnih podataka na što pravilno upire tuženik u odgovoru na žalbu, jer se radi o javno dostupnoj informaciji koja ne uživa svojstvo povjerljivosti i ne zahtijeva poduzimanje mjera zaštite u smislu Opće uredbe o zaštiti podataka, to prigovori tužitelja izneseni u žalbi da je dan samo dio tonske snimke sa sjednice, a ne transkript čitave sjednice u formi zapisnika nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari (tako i ovaj Sud u presudi poslovni broj: Us-12823/2009, Usž-230/2013.). Imajući u vidu sve navedeno proizlazi da odluka tuženika nije u suprotnosti s odlukama Suda Europske unije na koje tužitelj upire.

14. Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS - a, odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.

U Zagrebu, 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić