REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4174/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Danijele Uzelac Ljubić, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-602/2025-7 od 10. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-602/2025-7 od 10. lipnja 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 219787 koji je sklopljen 18. srpnja 2008. između EB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapedestposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita (točka I. izreke).“

Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 66,36 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. srpnja 2008. do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 66,36 EUR teku na dan 21. srpnja 2008. po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima (točka III. izreke).

Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 EUR sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija presudu u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

2.1. U obrazloženju žalbe ističe da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu jasno propisano da se korisnik kredita obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,50% od iznosa kredita. Smatra da su ugovorne odredbe jasno koncipirane te unesene u ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanima manjim slovima ili umetnutima u fusnotu, a tužitelj ničim nije dokazao da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili ga je sklopio s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Čak i da je tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to ne znači da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Netočno je, da je tuženik donio proizvoljnu i jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika. Kada bi se i uzelo da nije bio razumljiv način izračuna iznosa naknade za administraciju kredita, tužitelj se u svakom trenutku mogao dodatno informirati o značenju odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu. Tvrdi da je očito da se o navedenoj naknadi pregovaralo, prvenstveno zato jer su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te je tužitelj u svakom trenutku mogao odabrati neki drugi model kredita. Osim toga, postojanje i naplaćivanje ove naknade je u vrijeme sklapanja ugovora bilo uvriježeno u praksi banaka. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Stoga, čak i u situaciji da se o spornim odredbama ugovora nije pregovaralo (a što nije dokazano), navedene odredbe koje su jasne i iz kojih je moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Bez ispunjenja tog uvjeta, sud nije mogao utvrditi odredbu čl. 6.1. ništetnom primjenom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP). Tužitelj je u tužbi više puta istaknuo kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita. Time je tuženik navodno doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da nije dopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Iako je prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje, tužitelj je predložio samo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu vidljivo je da tuženik ni u kojem slučaju nije prikrivao sporne odredbe ugovora niti ih formulira na nerazumljiv i apstraktan način, dok je iskaz svjedoka nevjerodostojan dokaz imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Slijedom obrazloženog, predložio je preinačiti pobijanu odluku uz nadoknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka, a podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao presudu u pobijanom dijelu na temelju čl. 365. ZPP -a u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na odluku o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2008., sklopljenog između EB kao korisnika kredita i Volksbank d.d., Zagreb, u dijelu sadržanom u točki 6.1. kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade od 1,50% iznosa kredita za obradu zahtjeva i administraciju kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 66,36 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

7. Ovaj sud je utvrdio da niti u postupanju suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke, niti u pobijanoj odluci, nema počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Između stranaka nisu sporne sljedeće odlučne činjenice:

- pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i EB sklopili su Ugovor o kreditu od 18. srpnja 2008.

- Ugovor o kreditu u odredbi čl. 6. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % (jedancijelapedestposto)od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

- korisnik kredita EB je 21. srpnja 2008. platio tuženiku naknadu iz čl. 6.1. u iznosu od 66,36 EUR

- korisnik kredita EB je ustupio tužitelju predmetnu tražbinu po osnovi ništetne odredbe na temelju Ugovora o ustupu/cesiji od 3. lipnja 2023.

9. U žalbenom stadiju postupka je sporno, je li odredba Ugovora o kreditu iz čl. 6. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (6.1.) ništetna ili nije.

10. Protivno tuženikovim žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba u dijelu iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a), nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP-a).

11. Iz spisa proizlazi da banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu. Predmetni ugovor o kreditu suprotno žalbenim navodima predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. U postupku je utvrđeno da je svjedok EB iskazao da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Prema tome, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj.

12. Protivno tuženikovim žalbenim navodima niti iz iskaza svjedoka EB, niti iz bilo kojeg drugog izvedenog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. S obzirom na to da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, to je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja utvrđenja prvostupanjskog sud prihvaća i ovaj sud.

13. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetna prema odredbama čl. 81., čl. 83. i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

14. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. S obzirom na to da se posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji u tome da je svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, tuženik je dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos plaćene naknade od 66,36 EUR.

16. Pored navedenog, u pogledu administrativne naknade odnosno naknade za obradu ugovora o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudama poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024. izrazio stav koji prihvaća ovaj sud, a koji glasi: „Imajući u vidu da se radi o kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

17. Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na prigovor zastare koji je sud ocijenio neosnovanim primjenom čl. 225. ZOO-a te u odnosu na odluku o zakonskim zateznim kamatama iz točke II. izreke pobijane presude što žalitelj žalbenim navodima niti ne osporava.

18. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbiti tuženikovu žalbu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać