Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-643/2026-2

U I M E R E P U B I I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6127/2024-12 od 3. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6127/2024-12 od 3. listopada 2025.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu od 13. rujna 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita... sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila." (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 150,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2006. do isplate (toč. II. izreke), kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 253,86 EUR za zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2025. do isplate (toč. III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška i troškova žalbe.

3. Tužitelj istu presudu žalbom pobija u dijelu odluke o troškovima postupka kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači u skladu s navodima žalbe, uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita iz ugovora o potrošačkom kreditu koji zaključen između stranka, i restitucijski zahtjev za isplatu temeljem te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi određeno ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

7. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika u postupku pred prvostupanjskim sudom nije došlo do povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija), jer tuženik prema ocjeni ovoga suda nije učinio vjerojatnim da bi mu teškom povredom parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nisu počinjene nikakve povrede odredba parničnog postupka, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Sud prvog stupnja odgovorio je na sve odlučne navode i prigovore tuženika, te je prvostupanjska presuda dovoljno obrazložena, time da je sud pravilno ocijenio u navedenoj odluci sve dokazne prijedloge, ne zanemarivši pritom navode i dokazne prijedloge tuženika, te se ona ne može smatrati arbitrarnom, ili očito nerazumljivom. Iz stanja predmeta ništa ne upućuje da tuženik u postupku ne bi imao pošteno i pravično, a okolnost da tuženik nije uspio u ovom sudskom sporu sama po sebi ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije, jer time što je sud prvog stupnja zauzeo drugačije pravno shvaćanje, i što različito ocjenjuje dokaze od tuženika ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava. Što se tiče prigovora koji se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, valja navesti da je tuženik na raspolaganju imao žalbu kojom se u žalbenoj fazi postupka i koristio.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke 13. rujna 2006. zaključile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 24.409,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nadalje je utvrđeno da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na standardnom tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran, te da na sadržaj sporne ugovorne odredbe tužitelj nije imao nikakav utjecaj; da tuženik u postupku nije dokazao da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je tuženik 15.9.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 150,31 EUR; da tuženik nije tužitelju prezentirao koje je točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita; da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, i da tuženik na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nepoštena, a time i ništetnom u smislu čl. u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da tužitelju vrati isplaćeni iznos naknade za obradu kredita u po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Tuženik žalbom osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da se o spornoj odredbi potrošačkog ugovora koja je odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da je ona protivna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice , uz tvrdnju da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, čime je, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda zadovoljen uvjet transparentnosti, te da nije niti bilo dopušteno u konkretnom slučaju provoditi test (ne)poštenosti.

13. Okolnost da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, no transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe potrebno je u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

14. U smislu odredbe čl. 81. ZZP na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

15. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

17. Tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

18. Kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna, to je pravilno naloženo tuženiku kao nepoštenom stjecatelju (čl. 1115. ZOO) da iznos koji je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom vrati tužitelju sa zateznim kamatamana dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

19. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO) i tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV-47/2020, koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

21. Tužitelj žalbom osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa uz tvrdnju da je parnične radnje trebalo utvrditi prema vrijednost predmeta spora od 1.477,54 EUR, odnosno prema zbroju deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kako je to naznačeno u tužbi. Iznijetu žalbeni navod nije osnovan, jer u situaciji kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul kondemnatornom zahtjevu za isplatu, te se vrijednost predmeta spora deklaratornog preambula ne uzima u obzir, već, obzirom da je riječ o sporu o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – odnosno povrat novčanog iznosa od 150,31 EUR, upravo navedeni novčani iznos predstavlja vrijednost predmeta spora. Stoga su sve parnične radnje pravilno priznate tužitelju prema toj vrijednosti predmeta spora, dok suprotna žalbena izlaganja tužitelja u tom pravcu nisu osnovana.

22. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbe stranka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš