Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-794/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Marti Licul, odvjetnici u Labinu, protiv tuženice HI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoj po punomoćnicama iz ZOU Irene Zustović i Ingrid Zustović Batelić, odvjetnicama u Labinu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu poslovni broj P-725/2024-48 od 09. prosinca 2025., u sjenici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu poslovni broj P-725/2024-48 od 09. prosinca 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] u naravi livada, k. č. [katastarska čestica] u naravi livada i k. č. [katastarska čestica] u naravi livada upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižnog odjela Labin u cijelosti pa je tuženica HI, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna trpjeti da se na temelju presude, a po njezinoj pravomoćnosti, izvrši zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva na navedenim nekretninama u korist tužitelja LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao i isplatu troškova postupka uvećanih za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate. Konačno, pod II se nalaže tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženici HI, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.941,25 EUR, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužene za naknadom troškova postupka te se pod III odbija zahtjev tuženice HI za naknadu parničnog troška za iznos od 2.256,90 EUR kao neosnovan.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet spora jest tvrdnja tužitelja kako da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižnog odjela Labin tuženica u cijelosti upisana kao vlasnica nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] u naravi livada, k. č. [katastarska čestica], u naravi livada i k. č. [katastarska čestica], u naravi livada upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ističe kako zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom, izvanknjižnom stanju, već da je tužitelj stvarni vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Iste su prvotno bile u vlasništvu oca tuženice, PI, koji je 1938. godine emigrirao u [adresa], te se nakon toga nije vratio. Prije emigracije, isti je sve svoje nekretnine, što je bilo u skladu s mjesnim običajima, ustupio sestri TI, rođenoj PI pod uvjetom da se ona brine o roditeljima, a što je ista učinila do svoje smrti. S obzirom da je TI izvršila svoju obvezu, do smrti se brinula o roditeljima, to je samom realizacijom ugovora, koja je nastupila smrću njihovih roditelja, postala vlasnica svih nekretnina koje su pripadale njezinom bratu, ocu tuženice, pa tako i predmetnih. TI je umrla 1989. godine, a kao svog univerzalnog nasljednika oporukom je proglasila tužitelja LI pa je isti, trenutkom njezine smrti, postao izvanknjižni vlasnik i predmetnih nekretnina. Nadalje ističe da iz navedenog proizlazi da je TI stekla nekretnine oca tuženice, PI, realizacijom sporazuma s istim, u trenutku smrti roditelja, kada je njezina obveza po čijem ispunjenju prelazi na nju bratova imovina, oca tuženice, prestala, s obzirom na odredbe tada važećeg OGZ-a. Predmetne nekretnine su od 1938. godine u posjedu TI, a od 1989. u posjedu tužitelja. U naravi, radi se o livadama koje tužitelj (a ranije i njegova pravna prednica) kosi, a jedan dio ore i na njima sadi različite poljoprivredne kulture. Od stupanja u posjed predmetnih nekretnina do danas, ni tužitelju ni njegovoj pravnoj prednici taj posjed nikada nije bio ni osporavan, niti se itko ikada protivio njihovom korištenju predmetnih nekretnina. Smatra da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti.
6. Tuženik pak tvrdi da nije sporno kako je tužitelj pokrenuo parnični postupak protiv oca tužene koji je u vrijeme vođenja postupka već bio umro, te da je nakon dopuštenog ponavljanja postupka tužitelj vodio parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva protiv tužene. Međutim, predmet tog postupka nisu bile nekretnine koje su predmet ovog postupka, već se raspravljalo o drugoj imovini. U navedenom postupku, tužitelj je taj koji je odredio predmet raspravljanja, proveden je očevid na licu mjesta te je već tada tužitelj, ukoliko je smatrao da bi trebao biti vlasnikom i ovih nekretnina, mogao tužbom obuhvatiti iste. Ističe kako očito stoga tužitelj nije bio u posjedu istih niti se smatrao vlasnik, a niti je pravni prednik tužene ove nekretnine prenio u vlasništvo, ni usmenim ni pisanim, ugovorom na pravnu prednicu tužitelja. Tužena da je ove nekretnine stekla nasljeđivanjem iza smrti svoga oca SI. Isti je bio suvlasnik na nekretninama upisanim u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina]. Tužena da je kao kćerka ŠI rođena u [adresa] i uvijek se u obitelji govorilo da otac ima imovinu u [adresa], pa je radi toga i 90-ih godina po prvi put došla kako bi nekretnine upisala na svoje ime. Ističe kako je tada utvrdila da su nekretnine, koje su bile vlasništvo njenog oca, nakon smrti oca prenesene na ovdje tužitelja, pa da je zato podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, a da je za dio nekretnina koji je još ostao upisan na ime njenog oca proveden ostavinski postupak. Nakon što je proveden ostavinski postupak, provedeno je razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina tako da je temeljem rješenja o razvrgnuću tužena postala vlasnica predmetnih nekretnina.
7. Raniju usvajajuću odluku suda prvog stupnja ovaj je sud ukinuo iz razloga jer je bilo sporno jesu li svjedoci u ranijoj parnici iskazivali o predmetnim nekretninama već samo o nekretninama koje su bile predmet toga postupka, što da bi ukazivali kako tada tužitelj nije smatrao da je vlasnik tih nekretnina a u pitanju je i je li ih posjedovao, jer sud ni u jednom dijelu pobijane odluke ne utvrđuje točan početak i način posjedovanja predmeta prijepora od strane tužitelja. Za predmet P-339/92 tuženik tvrdi kako su u njemu dane izjave svjedoka MI, GI te RI iz 1999. godine a iz kojih proizlazi da je otac tužene pok. UI znao da je imao nekretnine na području [adresa] te da te nekretnine nije dao svojoj sestri. Isto tako, u predmetu R1-116/08 prema posjedovnom listu iz 2009. predmetne nekretnine upisane su kao posjed tužene i njene rodbine II, FI i L te tužena tvrdi da su na dan očevida 2009. iste bile zapuštene i neobrađene, što da je utvrđeno i vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke, a u ovom postupku da nije utvrđivano niti ocijenjeno, a izričito bi ukazivalo kako tužitelj nije vršio posjed predmetnih nekretnina, dok na koncu i svjedok ĆI tvrdi kako je oko 2000. bio sa tuženom na predmetnim nekretninama i da su nekretnine bile neobrađene odnosno zapuštene. 17. Konačno, sam tužitelj – tvrdi žalitelj – u svome iskazu tvrdi kako ima saznanja da je tužena upisana i na drugim parcelama ali da on traži ono što obrađuje jer je ranijom tužbom kada je tužio pok. oca tužene vjerojatno tužio za parcele koje je i obrađivao, što da ukazuje kako je tužitelj 1992. godine tužio one nekretnine koje je obrađivao, te da je podnio tužbu kada je saznao da tužena ima namjeru nekretnine prodati. Konačno, tužena tvrdi kako niti prilikom donošenja rješenja o ponavljanju postupka, kada je tužitelj u svakom slučaju saznao da je tužena upisana kao vlasnica na nekretninama koje su ranije bile vlasništvo njenog oca, te nekretnine nije utužio već je i nakon ponavljanja postupka ostao kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva što da upućuje na zaključak da tužitelj se nakon donošenja rješenja o ponavljanju postupka nije smatrao vlasnikom predmetnih nekretnina a tužena je stekla vlasništvo rješenjem o diobi te na stjecanje vlasništva odlukom suda nema utjecaja savjesnost stjecatelja pa je tužena smatrala da su joj te nekretnine ostale. Konačno, tužitelj nije dostavio u spis ni povijesni posjedovni list, ni povijesni vlasnički list a upitno je i to mogu li se na institut darovanja pri odlasku prednika u SAD otprije Drugog svjetskog rata primijeniti odredbe OGZ-a jer je u vrijeme kada je otac tužene odlazio u SAD a u postupku je utvrđeno da je to bilo 1938. godine, kada je predmet prijepora bio na području talijanske jurisdikcije pa da se nije mogao primjenjivati OGZ već talijanski Codice civile te je upitno je li po istome bilo moguće usmenom pogodbom steći vlasništvo, pri čemu konačno od smrti JKL 1989. nije protekao rok od dvadeset godina na koji se tužitelj poziva
8. U žalbi na sada odbijajuću odluku tužitelj ističe kako se poštenje posjeda presumira, a tuženica nije dokazala da bi posjed tužitelja bio nepošten, a sud temelji svoju odluku o poštenju tužitelja isključivo na činjenici da je tuženica vodila izvanparnični postupak posl. br. R1-116/08, u kojem tužitelj nije sudjelovao na nijedan način i koji postupak djeluje inter partes, ali zanemaruje činjenice utvrđene parničnim postupkom posl. br. P-339/92, u kojem je sudjelovala i tuženica, a predstavljaju bitne činjenice za donošenje odluke u predmetnom postupku. Pritom ne spominje nepoštenje tuženice (kao u ukinutoj odluci), ved upire, pritom još i pogrešno, na nepoštenje tužitelja. Sud uopće ne utvrđuje činjenice da je tuženica u svom iskazu u parničnom postupku posl. br. P-339/92 iskazivala da je znala da je TI u posjedu nekretnina u Hrvatskoj, i da je tvrdila da nema saznanja o međusobnom dogovoru između svog oca, EI i njegove sestre TI odnosno da je njezin otac, prije nego je odselio u [adresa], svojoj sestri TI ostavio svoje nekretnine pod uvjetom da TI skrbi o njihovim roditeljima, što je ista i učinila te je smrću roditelja postala vlasnica navedenih nekretnina, kao i da je bez obzira na to pokrenula izvanparnični postupak posl. br. R1-116/08. Sve i da tuženica nije imala saznanja o takvom dogovoru, ista je takva saznanja dobila najkasnije u postupku posl. br. P-339/92 pa ne može tvrditi da nema saznanja o takvom dogovoru. Tužitelj je u svom iskazu jasno iskazivao o načinu svojega posjedovanja i uvjerenju koje se odnosi na pripadanje prava na posjed. Stoga naslovni sud izvodi pogrešan zaključak o nepoštenju tužitelja. Iza pok. tete TI posl. br. O-203/89 od 25. prosinca 1989. i oporuke od 25. listopada 1983. proizlazi da ova ostavlja svu svoju imovinu, ne navodeći poimenično nekretnine. Tužitelj sam tvrdi kako je TI rekla da ono što je njeno biti će tužiteljevo i uvijek je govorila da je porez plaćen i da joj nitko ne može uzeti. Tužitelj da je to uvijek uživao kao svoje, a navedene činjenice potvrdili su i svjedoci OI, NI i DI, koji žive u neposrednoj blizini te je tužitelj TI do smrti uzdržavao a ova da ih je dobila od svojega brata PI jer je ispunila svoju obvezu uzdržavanja njihovih roditelja. Pored toga, mjesni je običaj bio da onom članu obitelji koji ostane živjeti s roditeljima ili starijim članovima obitelji i koji o njima brine do njihove smrti, pripadne sva imovina onih članova obitelji koji su ih bili dužni uzdržavati, a to nisu učinili, na ime uzdržavanja. O takvom mjesnom običaju iskazivali su i svjedoci te tužitelj tijekom postupka.
9. Dalje, svjedoci saslušani u predmetu P-339/92, VI (rođ. 1925.), CI (rođ. 1912.) i ČI (rođ. 1921.), svi sada pokojni, čiji su iskazi pročitani da su iskazivali suglasno u pogledu bitnih činjenica u ovom postupku odnosno o dogovoru između TI i PI te da je TI u cijelosti naslijedio tužitelj. Iskazi navedenih svjedoka su u suglasnosti s iskazom tužitelja u cijelosti te su isti okolnosno i detaljno iskazivali o bitnim činjenicama u ovom postupku. Dalje, da je svjedok AI bio na očevidu u vrijeme prije košnje, te se ničega ne sjeća, a svjedok ĆI, također tvrdi kako nekretnine nisu bile pokošene. S druge strane, u predmetnom postupku je održan očevid 29. lipnja 2022. te je utvrđeno da su nekretnine održavane i pokošene, što je logično jer se radi o ljetnom periodu kada se kosi te da su svjedoci OI, NI i DI svi iskazivali suglasno o načinu korištenja i košnje i to vrlo detaljno te da su tužitelju pomagali u obrađivanju ovih nekretnina i to najmanje četrdeset godina.
10. Dalje, tužitelj tvrdi kako je zapisnikom od 23. ožujka 2009. posl. br. R1-116/08 kao i nalazom i mišljenjem gospodarskog vještaka AI posl. br. R1- 116/08 od 30. ožujka 2009. utvrđeno da se na sjevernoj strani predmetnih nekretnina koje se nalaze u bloku nalaze kanali, a da uz sjevernu granicu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (predmetna) prolazi kanal za odtok vode. I iz iskaza svjedoka OI i ĐI te tužitelja proizlazi kako su početkom devedesetih godina iskopali kanale za vodu radi uzgoja žitarica. Pored toga, da ukoliko se porez ne bi plaćao, pogotovo dugi niz godina, tada bi zemlja bila oduzeta i predana u vlasništvo države .
11. Konačno tužitelj tvrdi da je u posjed stupio na temelju oporuke kao univerzalni nasljednik iza pok. tete TI koja je umrla 1989. Ova je pak stupila u posjed na temelju dogovora između sebe i brata pok. PI, oca tuženice kada je on iselio u [adresa] 1938., da će se ona brinuti o roditeljima, a zauzvrat dobiti svu njegovu imovinu, što je u cijelosti ispunila. U predmetu P-339/92 se radi o postupku iste činjenične i pravne osnove kao predmetni postupak te o postupku koji se vodio između istih stranaka a radilo se isključivo o omašci radi koje predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene gore navedenim postupkom i da navedeno ne znači da je tužitelj bio nepošten.
12. Pravilno međutim sud prvog stupnja utvrđuje (koja utvrđenja u svemu prihvaća i ovaj sud, te ista navodima žalbe nisu ničime dovedena u pitanje) kako iz spisa poslovni broj: R1-116/08 proizlazi da je tužena pokrenula postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice protiv protustranaka ŽI, BI, te FI i u odnosu na predmetne nekretnine. Zapisnikom od 23. ožujka 2009. godine utvrđeno je kako iste čine jednu cjelinu i da su u naravi neodržavane livade. Rješenjem poslovni broj: R.I. 116/08 od 27. travnja 2009. razvrgnuta je suvlasnička zajednica nekretnina upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pri čemu su nekretnine koje su predmet ovog postupka u cijelosti pripale u vlasništvo ovdje tuženoj. Pri tome sud utvrđuje iz iskaza svjedoka ZI, geodete, kako ga je angažirala tuženica prije više od 20-tak godina da joj pokaže nekretnine koje je naslijedila od pok. oca, i da joj je tom prilikom pokazao i predmetne, a koje su u vrijeme njegova pokazivanja predmetne nekretnine bile zaraštene. Iz iskaza svjedoka KI, koji je sudjelovao kao gospodarski vještak u diobi u R1- 116/09, iako se ne sjeća samog predmeta prijepora, iskazuje da je dio o tome da su nekretnine neobrađene utvrđen po njegovom neposrednom opažanju na uviđaju. Dakle, još u tim predmetima predmetne nekretnine su bile neobrađene, zapuštene, slijedom čega je sud pravilno utvrdio kako je u predmetu P-339/92 tužitelj stekao vlasništvo nekretnina upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje su nekretnine bila upisane na tuženičinog oca, pok. PI, ali ipak ni u kom slučaju nije obuhvatio predmetne nekretnine navedenim postupkom, što ukazuje da nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, jer bi sigurno i predmetne nekretnine obuhvatio tužbom a u tom postupku bio je proveden i očevid, dok ovdje tvrdi kako je tada ove nekretnine već posjedovao pa mu nipošto nije moglo ostati nepoznato da predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene navedenim postupkom. Tužena je pak podnijela prijedlog za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka, nakon njezinog dolaska u [adresa], te joj tužitelj nije ranije rekao za postupak kojim je stekao ranije nekretnine. Pri tome otac tužene pok. PI, nije ustupio svojoj sestri TI predmetne nekretnine po njegovoj emigraciji u [adresa], te je tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina kao nepošteni posjednik a nije bio u posjedu predmetnih nekretnina od smrti pok. TI, slijedom čega sud zaključuje da isti nije ispunio pretpostavke za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću, a tužena je vlasništvo predmetnih nekretnina stekla razvrgnućem suvlasničke zajednice istih, odnosno Rrješenjem Općinskog suda u Labinu poslovni broj: R.I. 116/08 od 27. travnja 2009. kada tužitelj nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina te je tuženica postupala s povjerenjem u zemljišne knjige, pa nije imala razloga posumnjati da izvanknjižno vlasničko stanje moguće ne odgovara knjižnom stanju, te je prethodno s geodetom ĆI obišla predmetne nekretnine te je potom u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice zapisnikom od 23. ožujka 2009. utvrđeno kako se predmetne nekretnine nalaze u bloku, da čine jednu cjelinu i da su u naravi neodržavane livade.
13. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi, podnesenu žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 9. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
