Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1993/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku iz Popovače, Zagrebačka 17, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-71/2025-13 od 24. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-71/2025-13 od 24. veljače 2026., u pobijanom dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev (točke I., II. i III. izreke presude).

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-71/2025-13 od 24. veljače 2026., u dijelu pod točkom III. izreke kojim tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 327,70 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom odredba članka 5. st. 2. Ugovora o [broj kredita] koji su 18. prosinca 2007. sklopili tužitelj i tuženik u dijelu u kojem se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 367,17 € sa zakonskom zateznom kamatom od 21. 12. 2007. pa do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 327,70 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pod točkom III. izreke, po sadržaju i naravi u dijelu kojim mu nije priznat parnični trošak preko dosuđenog iznosa, žali se tužitelj pobijajući odluku u tom dijelu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, – dalje u tekstu: ZPP), ukazujući izričito i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP kao i postojanje relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP , osporavajući pri tome vrijednost predmeta spora kako je utvrđena od strane prvostupanjskog suda, te prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji njegovu žalbu i preinači odluku u pobijanom dijelu na način da tužitelju dosudi u cijelosti trošak prema troškovniku ili da presudu ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovni postupak. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude ( točke I., II. i III. izreke ) žali se tuženik pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. ZPP ukazujući izričito na postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju obje stranke u žalbi određeno upiru, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe. Neosnovan je i žalbeni razlog iz čl. 354. st. 1. ZPP, koji tužitelj povezuje sa utvrđenom vrijednosti predmeta spora, obzirom da prvostupanjski sud nije počinio povredu koja je u tom segmentu bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

7. Međutim, u odnosu na primjenu materijalnog prava na koju se pazi i po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da se prvostupanjski sud s obzirom na trenutak nastanka ugovornog odnosa između stranka ( 18.12.2007. ) pogrešno pozvao na primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio nevažeći od 7. kolovoza 2007., pa je mjerodavno materijalno pravo valjalo sagledati primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07). Međutim, kako su zakonske odredbe čl. 96. ZZP/07 u pogledu provođenja testa i utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima u osnovi istovjetne ranijoj odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), takva pogrešna primjena materijalnog prava nije odlučna , budući je i pravilnom primjenom valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu ( čl. 368. st. 2. ZPP).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između stranka u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita te zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 18. prosinca 2007. Ugovor o [broj kredita], pri čemu je člankom 5. ugovoreno: "…Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita….".

10. Također, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako visina i datum naplaćene naknade nije sporan, čime je takve odlučne činjenice u pogledu isplate izvršene temeljem odredbe čl. 5. ugovora učinio nespornim

11. Polazeći od utvrđenja da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja , da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog ugovora, da mu nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama ugovora pa tako niti o konkretnoj odredbi članka 5. ugovora već je pregovaranje bilo ograničeno na iznos kredita i anuitete u kojima će se plaćati, da je sporna odredba tipizirana od strane tuženika bez dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, utvrđujući i postojanje slabijeg položaja tuženika kao potrošača u pogledu pregovaračke moći i stupnja znanja, razmatrajući i stupanj informiranosti te načelo transparentnosti zaključujući kako tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade niti da bi njome bili pokriveni stvarni troškovi, razmatrajući i to da li je ugovaranje sporne naknade bilo jasno, lako razumljivo i uočljivo te utvrđujući da u spornoj odredbi nije određen način na koji će se odrediti visina naknade, da nije pojašnjeno niti navedeno od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se njom podmiruju te jesu li troškovi realni a odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi, pa da predmetna odredba ne ispunjava uvjet jasnoće i lake razumljivosti, a osim toga je dovela do znatne neravnoteže na štetu potrošača pri čemu je utjecala na ukupnu isplatu kredita i umanjila istu, slijedom čega prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 81., 83. 84. ZZP/03 te čl. 6., 7. 8., 322., 1111 i 1115. ZOO, usvaja tužbene zahtjeve tužitelja.

12. Tuženica u žalbi pobija prvostupanjsku odluku ukazujući na dopuštenost ugovaranja naknade za obradu kredita, navodi da sud nije proveo test poštenosti sporne ugovorne odredbe i smatrajući da je time počinjena bitna povreda postupka, da sporna odredba nije dovela do postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, da je bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, da su tužitelju prezentirani troškovi koje mora platiti. Osim navedenog tuženik pobija i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos, ponavlja prigovor i stajalište o zastari potraživanja te osporava troškove pristupa na ročište za objavu presude.

13. Tužitelj žalbom osporava samo odluku o troškovima postupka u dijelu u kojemu mu nije dosuđen, smatrajući da je izračun troškova nepravilan i nezakonit uslijed pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora.

14. Tako izneseni žalbeni navodi stranaka ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke.

15. Naime, kako u postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu naplatio naknadu u iznosu od 367,17 €, to je u postupku odlučno da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratnih troškova obrade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke bilo dopušteno i zakonito , ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu.

16. Budući su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile u prosincu 2007., kao materijalno pravni propisi na konkretan spor se primjenjuju odredbe ZZP/07, a ne odredbe ZZP/03. Međutim, kako odredbe ZZP/07 u odnosu na pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju istovjetno odredbama ZZP/03, to je prvostupanjski sud i u sklopu tako pogrešno navedenog materijalnog prava, pravilno razmotrio sve okolnosti koje su od utjecaja na predmet spora. Ovo stoga jer su odredbe ZZP u nacionalno zakonodavstvo implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, konkretno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva), kao direktive minimalne harmonizacije te temeljnog akta donesenog upravo sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica u pogledu primjene i reguliranja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

17. U tom smislu odredba čl. 96. ZZP/07 ( sadržajno istovjetna odredbi čl. 81. ZZP/03) u pogledu utvrđenja ništetnosti određene ugovorne odredbe propisuje uvjete temeljem kojih se provodi test nepoštenosti, i koji polaze od pretpostavke postojanja ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te postupanja trgovca ili pružatelja usluge suprotno dobroj vjeri, pri čemu ono uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Sud prvog stupnja je provedenim postupkom utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 5. Ugovora, što proizlazi ne samo iz presumpcije sadržane u odredbi čl. 96. st. 2. ZZP/07 ( istovjetnoj odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03) i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, već i iz iskaza tužitelja iz kojeg je utvrđeno da ga je u banci dočekao unaprijed pripremljen ugovor te nije mogao utjecati na njegov sadržaj, a osim toga mu nije dana mogućnost pregovaranja niti mu je netko objašnjavao pojedine odredbe ugovora ili prava koja mu pripadaju.

19. Bitan element koji ukazuje na element narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja upravo stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa, što proizlazi iz prakse Europskog suda ( npr. presude C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ĆG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 V i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, ) pri čemu je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača jer on osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga. U odnosu na zahtjev dobre vjere nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

20. Primjenom navedenih standarda na konkretan slučaj, proizlazi da je tužitelju kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovaranjem odredbe čl. 5. Ugovora, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, pri čemu je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane.

21. Kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi, dok žalbeni navodi tuženika ne dokazuju suprotno.

22. Prvostupanjski sud se pravilno osvrnuo i na načelo transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 V i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., Ć i HG od 30. travnja 2014., t. 75.,), pri čemu nije utvrđeno da bi tužitelju bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade, na što se zapravo odnose i kakva im je svrha, slijedom čega takva odredba nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti ukupne posljedice njezine primjene.

23. Stoga iz prvostupanjskog postupka, suprotno navodima žalbe, proizlazi da sporna odredba čl. 5. ugovora nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, slijedom čega je sud mogao ocjenjivati dopuštenost iste.

24. U odnosu na žalbene navode kojim tuženik osporava postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

25. Postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužitel ja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenicu da iako je u spornoj odredbi navedena visina naknade u postotku od 1,50%, tužitelju nije obrazložena stvarna visina takvih troškova niti pojašnjeno na što se ona odnosi, slijedom čega nije mogao procijeniti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

26. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed određenom sadržaju jedne ugovorne strane (tuženice) pri čemu tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi, nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, i to na štetu tužitelja, pri čemu suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja ne dovode u sumnju.

27. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni svih predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 5. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 367,17 eura ( točka II izreke ).

28. Žalbeni navodi tuženika u pogledu istaknutog prigovora zastare također nisu osnovani, te je sud prvog stupnja pravilno otklonio takav prigovor, cijeneći da tužiteljica uz zahtjev za isplatu postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2) proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Tužitelj pri tome ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO, pri čemu je tuženik, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj platio jednokratne troškove obrade kredita.

30. I odluka o parničnom trošku tužiteljice je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak kao pod točkom III. izreke.

31. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude . Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), i na kojem ročištu se osim objave sadržaja presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), iz čega proizlazi da je izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Stajalište o opravdanosti takvog troška potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2, dao odgovor koji glasi "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP."

32. Kako je punomoćnik tužitelja bio prisutan na ročištu za objavu presude i pravodobno zatražio naknadu tog troška u sklopu troškovnika, to mu primjenom čl. 155. ZPP-a i Tbr. 9.3. i 46. Tarife, suprotno navodima žalbe, pripada pravo na dosuđeni trošak radi pristupa na ročište za objavu presude.

33. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja u sklopu kojih osporava sam izračun troškova prema vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je prvostupanjski sud izračun trebao sačiniti prema vrijednosti koju je on naznačio u visini od 1.694,53 €. Ovo stoga što se prema pravnom shvaćanju i sudskoj praksi najvišeg suda ( Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Revt-156/13 od 7. svibnja 2014. i Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022.) deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Kako je tuženik već u odgovoru na tužbu, prigovorio vrijednosti predmeta spora označenoj od strane tužitelja, a takva odluka je od utjecaja na izračun visine pripadajućih troškova one stranke koja poluči uspjeh u sporu, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora ekvivalentno visini tužbenog zahtjeva za isplatom odnosno novčanom iznosu od 367,17 €, nakon čega je pravilno odmjerio trošak u skladu sa važećim odredbama Tarife.

34. Pri tome valja ukazati da iako tužitelj pravilno ukazuje da je rješenje kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora doneseno 18. 2. 2026. odnosno nakon faze postupka u kojoj se takvo rješenje treba donijeti ( čl. 40. st. 3. ZPP), kako je tuženik pravodobno istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora, a prvostupanjski sud je takvu visinu utvrdio primjenom pravilnog i zakonitog stajališta, to nije riječ o povredi koja je utjecala ili mogla utjecati na pravilnosti i zakonitost odluke ( čl. 354. st. 1. ZPP ) kako smatra tužitelj, već upravo odluci koja je u skladu sa sudskom praksom i stajalištem da se v.p.s. u parnici poput one koja je predmetom spora, određuje sukladno vrijednosti zahtjeva na činidbu. Pri tome tužitelj nepravilno smatra da bi se trebala primjenjivati odredba čl. 37. st. 1. ZPP ( i prema kojoj se v.p.s. određuje po zbroju vrijednosti svih zahtjeva ako tužba obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi) a stoga jer se tužbeni zahtjevi usmjereni na ništetnost i isplatu po osnovu stečenog bez osnove, ne temelje na istoj već različitoj pravnoj osnovi.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika u pogledu glavne stvari je valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP a u pogledu odluke o troškovima postupka temeljem odredbe čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP te potvrditi prvostupanjsku presudu ( točka I izreke ), dok je žalbu tužitelja u pogledu odluke o troškovima postupka također valjalo odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP ( točka II. izreke).

36. Kako tužitelj i tuženik nisu uspjeli za žalbama, to ne ostvaruju pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, pa je temeljem čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom III. i IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić