Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1123/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, Zvonimirova 75, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 2654/2022-27 od 12. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2654/2022-27 od 12. siječnja 2026. u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 3. ugovora o [broj kredita] od 26. listopada 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.159,96 CHF, obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan plaćanja, točka II. i III. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2654/2022- 27 od 12. siječnja 2026. u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. ugovora o [broj kredita] od 26. listopada 2005. u dijelu kojim je ugovoreno da se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 26. listopada 2005. u dijelu kojim je ugovoreno da se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.“

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2654/2022-27 od 12. siječnja 2026.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2654/2022-27 od 12. siječnja 2026. za iznos od 3.605,26 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama.

III. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2654/2022-27 od 12. siječnja 2026. u točki IV. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 250,00 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 26. listopada 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećim na dan korištenja kredita, čl. 3. ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pod točkom II. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. predmetnog ugovora kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženice, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 719,69 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u toj točki, te je pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.855,26 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tužene radi prijeboja.

3. Protiv ove presude i rješenja pravovremenu žalbu je podn io tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbe specificiran u žalbi. U odnosu na rješenje žalba ne sadrži određeni žalbeni prijedlog.

4. Žalba tuženika protiv presude je djelomično osnovana, a protiv rješenja nije osnovana.

5. Prvostupanjska presuda i rješenje sadrž dostatne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju zapisnika i isprava priležećih spisu i samih tih zapisnika i isprava tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalba tuženika.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i rješenja utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U pogledu utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 26. listopada 2005. prvostupanjski je sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

8. Iz sadržaja tužbe proizlazi da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena glavnica vezana za valutu CHF. Navedenom odredbom čl. 2. predmetnog ugovora banka je odobrila tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank važećim na dan korištenja kredita.

9. Prvostupanjski je sud odluku o ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu utemeljio na zaključku kako je ta odredba nerazumljiva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10. Prema stavu ovog suda sadržaj odredbe čl. 2. ugovora o kreditu o glavnici s valutnom klauzulom u CHF na koji se odnosi deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen, jer je tom odredbom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana, te je tužitelj znao koji je iznos na ime kredita i u koju svrhu dobio od banke, odnosno tečaj CHF je na dan korištenja kredita bio poznat tako da ta odredba suprotno zaključku prvostupanjskog suda nije nerazumljiva, odnosno u pogledu te odredbe za tužitelja nije bilo nepoznanica.

11. Stoga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda, da je odredbom o valutnoj klauzuli u CHF za glavnicu iz čl. 2. ugovora o kreditu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja , jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio tužitelju tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF.

12. Slijedom izloženoga valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 2 ZPP prihvaćanjem žalbe tuženika djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

13. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom utvrdio ništetnost odredbe članka 3. i 6. Ugovora o [broj kredita] od 26. listopada 2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te naložio isplatu iznosa navedenih u točki III. izreke pobijane presude kojeg tužitelj temelji na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine„ br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i tvrdnji da mu tuženik navedeni iznos duguje s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale zbog tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita.

14. Između stranaka je nesporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank kao kreditora, zaključen Ugovor o [broj kredita] od 26. listopada 2005. kojim je tužitelju za kupnju odobren kredit u iznosu od 63.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita, s početno ugovorenom kamatnom stopa u visini od 3,99 % godišnje, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, da je ugovorena valutna klauzula švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita te da je kredit otplaćen.

15. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to članak 3. i 6. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke.

16. Tako je utvrđeno, a u svezi ugovorene promjenjive kamatne stope da tužitel ju prilikom ugovaranja kredita nije bilo obrazloženo niti objašnjeno pod kojim uvjetima i uz koje kriterije će banka mijenjati kamatnu stopu, tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, razumljiva pa time niti poštena. Banka je nudila početo najnižu ugovorenu kamatu za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu CHF te na nepošten način poticala na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je propustila dati bitne informacije o prirodi i specifičnosti valute CHF koja joj je bila poznata, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, niti ga je banka o tome na bilo koji način informirala. Tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti bio informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama banke, čine nepoštenim i stoga ništetnim, iako su odredbe koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, no nisu bile razumljive.

17. Stoga je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž- 6632/2017 te sadržajno primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/14, dalje: ZZP/14), te čl. 322. ZOO utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te naložio povrat stečenog bez osnove temeljem odredbe čl. 1115 . ZOO uz zateznu kamatu u visini određenoj čl. 29. ZOO tekuću od dana od dana stjecanja budući je tuženik nesavjesni stjecatelj.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju kao prosječnom potrošaču bile nejasne i nerazumljive. Naime, niti u ugovoru niti u Općim uvjetima tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno. Tužitelj je bio u situaciji da ugovor koji je formuliran samo od strane tuženika kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati. Da tužitelj nije mogao utjecati na visinu kamatne stope i njene promjene te da tužitelju nije jasno od čega zavisi promjena kamatne stope nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja kojega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim i uvjerljivim. Ovo stoga, jer su ugovori već unaprijed bili pripremljeni i sastavljeni od strane tuženika, a tužitelju nije objašnjeno iz kojih razloga bi se kamatna stopa mijenjala već je u ugovoru bila poznata samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik nije dokazala da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo, tim više jer se radilo o unaprijed pripremljenom, standardnom i formuliranom ugovoru na čiji sadržaj tužitel j kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nisu pojašnjeni parametri o čemu ovisi promjena kamatne stope te je promjena kamatne stope ovisila isključivo o volji jedne strane tj. tuženika. U situaciji kada promjena ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pri tom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti o kojima ovisi promjena stope gdje promjenu stope tužitelj ne može niti previdjeti niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije niti mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa niti o čemu ovisi promjena kamatne stope to je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i instituciju koja se bavi novčarskim poslovanjem, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Stoga su i u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao nerazumljivost odredbi o načinu promjene kamatne stope.

19. Na takav način ugovaranjem spornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na kamate koje predstavljaju cijenu kredita, a cijena je bitan sastojak ugovor o kreditu pa je takva jednostrana ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

20. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. Prvostupanjski sud utvrđivao je sve elemente u pogledu poštenosti odnosno nepoštenosti ugovornih odredaba odnosno je li ugovorena kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, je li se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, je li odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva, te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Sve ove činjenice prvostupanjski sud je analizirao kada je odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

22. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelji nisu imali utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

23. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost na te uvjete utjecati, a što tuženik predloženim dokazima nije dokazao.

24. Iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

25. Dakle, u gore navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

26. Suprotno navodima žalbe nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP . Odredbom čl. 502.c ZPP je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tako da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što je to učinio tužitelj tako da je u ovom slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Naime, odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11 – dalje: ZIDZPP/11) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (29. svibnja 2023.), pravilno je primijenjena odredba čl. 502. c. ZPP.

27. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je prethodno važećom odredbom čl. 502.c ZPP bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, od 1. rujna 2019. u primjeni je izmijenjena odredba čl. 502.c. ZPP (čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj 70/19) s proširenjem učinka odredbe članka 502.c ZPP i na tužbe za isplatu. Stoga je tužitelj bio ovlašten u tužbi podnesenoj 5. srpnja 2022. pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.

28. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa, jer je nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva za isplatu s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi valja navesti da se pravo na isticanje ništetnosti valja navesti da je ugovor o kreditu koji su stranke zaključile, djelomično ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, jer je sklopljen protivno prisilnim propisima ZZP/03 u dijelu kojim je između stranaka ugovorena promjenjiva kamata i valutna klauzula vezano uz valutu CHF, to s obzirom na takvu ništetnost, pravo na isticanje koje se prema odredbama ZOO ne gasi, pa tužitelj ima pravo isticanja tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora neovisno o tome što je kredit zatvoren i u cijelosti otplaćen, a potraživanje temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari.

29. Pravilno je odbijen prigovor zastare zbog isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli , obzirom da je zastarni rok kod stjecanja bez osnove 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako tužitelj traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe ko ja se odnosi na valutnu klauzule rok teče od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. srpnja 2022., pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je knjigovodstveno -financijsko vještačenje po sudskom vještaku Marijana Joviću na temelju kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj temeljem ništetne ugovorno odredbe o valutnoj klauzuli više preplatio iznos od 719,69 EUR-a koji iznos je naložio platiti tuženiku primjenom čl. 1111. ZOO zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO tekućom od dana stjecanja, tj. uplate izvršene od strane tužitelja tuženiku imajući u vidu da je tuženik nesavjesni stjecatelj.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

32. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate , jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

33. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, toč. II. i točku III. izreke te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

34. Nadalje, pravilno je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja.

35. Tuženik u prijeboj stavio iznos od 1.334,04 EUR-a na ime takozvane negativne tečajne razlike koje se odnose na vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Tužitelj po tom osnovu nije ništa primio, a niti tuženik kao trgovac po pravilima o stjecanju bez osnove nema pravo tražiti vraćanje tih iznosa kao posljedicu nepoštenosti odredbe, posebno ako se ima u vidu da je ništetnost ugovorne odredbe o vraćanju kredita prema tečaju CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta posebno, utvrđena neravnoteža među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u Ugovor o kreditu, a bez pregovaranja, ugrozio razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom, zbog čega i posljedice takvog kreiranja odnosa, na koje tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati, a zbog čega mu se ne mogu niti stavljati na teret, mora sam snositi s obzirom da bi se predloženim uračunavanjem ugrozilo pravo potrošača na restituciju kao nužnu posljedicu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

36. Stoga je žalbu tuženika na rješenje valjalo odbiti kao neosnovanu i rješenje potvrditi temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP te odlučiti kao u izreci pod točkom I. rješenja.

37. Tužitelj je sudsku pristojbu na tužbu platio i to prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23) pa je stoga prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu.

38. Prema Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je u primjeni od ("Narodne novine", broj 138/23 - dalje: Odvjetnička tarifa/23) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

39. Odredbom Tbr. 54. Odvjetničke tarife/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a.

40. Budući da je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 12. siječnja 2026., dakle, u vrijeme kada je na snazi Odvjetnička tarifa/23, pravilno je prvostupanjski sud kada je donosio odluku o naknadi parničnog troška primijenio tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Odvjetnička tarifa/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/23 objavljene 17. studenoga 2023. koja je stupila na snagu osmog dana od dana objave dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR-a.

41. Time, što tuženiku eventualno nije dostavljen jedan od podnesaka tužitelja, pri čemu isti ni ne konkretizira o kojem podnesku bi se radilo, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je na glavnoj raspravi pročitan sadržaj dokumentacije koja prileži spisu, pri čemu se navodi da je tuženiku omogućen uvid u e spis i preuzimanje podnesaka iz istog.

42. Osnovano u žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku dosudio trošak sastava ukupno šest obrazloženih podnesaka, jer mu je primjenom Tbr. 8./1. i 8./3. Odvjetničke Tarife/23 mogao dosuditi ukupno sastav četiri obrazložena podneska u visini određenoj Tbr. 7./1. Odvjetničke Tarife/23, a za preostale obrazložene podneske po Tbr. 8./3. Odvjetničke Tarife/23 u visini od 50% od Tbr. 7./1. Tarife.

43. Ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Stranke su se dužne odazvati pozivu, jer u protivnom nastupaju pravne posljedice i to prvenstveno vezano uz dostavu presude, jer ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a na isto ne pristupi smatra se da joj je presuda dostavljena danom objave i od kojeg dana počinje teči rok za žalbu. Na navedenom ročištu sud osim što objavljuje presudu iznosi i usmeno obrazloženje presude . Trošak pristupa na ročište za objavu presude stoga predstavlja trošak koji je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potreban za vođenje parnice. Radi se o procesnoj dispoziciji tužitelja u smislu odredbe čl. 335. ZPP da njegov punomoćnik pristupi na ročište za objavu presude i izravno je povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, „Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17). Stoga suprotno stavu tuženika objava presude na e-oglasnoj ploči suda ili mogućnost njezinog preuzimanja u sudskoj pisarnici ne isključuje pravo na naknadu tog troška.

44. Punomoćnik tužitelja pristupio je na ročište za objavu presude i zatražio je pravovremeno naknadu tog troška troškovnikom predanim na ročištu za glavnu raspravu na kojem je glavna rasprava zaključena, pa mu pripada naknada tog troška po Tbr. 9./3. Odvjetničke Tarife/23 u visini od 50 bodova uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 46., 52. i 54. Odvjetničke Tarife/23.

45. Kako je ovom presudom djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

46. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP, jer tužitelj nije uspio sa razmjerno neznatnim dijelom svojeg zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi.

47. Ukupno opravdani troškovi tužitelja iznose 3.605,26 EUR-a. Kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak u iznosu od 3.855,26 EUR-a, valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 250,00 EUR-a te odbiti djelomično žalbu kao neosnovanu i potvrditi odluku o trošku za iznos od 3.605,26 EUR-a sve temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

49. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe, jer je uspio u neznatnom dijelu sa žalbom u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP.

50. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Zagrebu 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš