Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-574/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja NL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku ĆL, protiv tužene Republike Hrvatska, OIB 52634238587, Trg Sv. Marka 2, 10000 Zagreb zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, isplata, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tužene podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3004/2021-40 od 1. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja NL, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3004/2021-40 od 1. prosinca 2025. pod toč.II/2. izreke.

II. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3004/2021-40 od 1. prosinca 2025. pod toč.I/1. izreke i pod toč.II/3. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka za iznos od 17.138,70 eura sa zateznom kamatom.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3004/2021- 40 od 1. prosinca 2025. pod toč.II/3. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka za iznos od 3.497,00 eura sa zateznom kamatom, i u tom dijelu se zahtjev tužitelja odbija.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 49.526,72 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci teće od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč.,I/1. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim se nalaze tuženiku isplati tužitelju iznos od 2.654,46 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17.svibnja 2021., po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.II/2. izreke). Konačno, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.635,70 eura sa zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci presude( toč.II/3. izreke)

2. Protiv toč. II/2. izreke presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25 - dalje ZPP) uz prijedlog da se pobijana presudu u tom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Protiv toč. I./1. i toč.II/3. izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP uz prijedlog da se pobijana presudu u tom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana (samo u pogledu odluke o troškovima postupka).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike ugovorene zaštićene najamnine koje plaća najmoprimac i turističko/tržišne najamnine koju bi mogao ostvariti za stan u njegovu (su)vlasništvu u [adresa] u ukupnom iznosu od 49.526,72 eura za razdoblje od svibnja 2018. do srpnja 2021.

6. U provedenom postupku utvrđeno je:

-da iz zemljišno-knjižnog izvatka Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] proizlazi da je na čest. Zgr. [katastarska čestica] u naravi stojna kuća površine 110 m2 upisan jedan trosoban stan na prvom katu sa zapadne strane zgrade na ime IL za 2/6 dijela, NL za 4/16 dijela, ŠL za 1/16 dijela UL za 1/16 djela, NL za 1/16 dijela i NL za 2/16 dijela cjeline odnosno da je tužitelj aktivno legitimiran kao nositelj prava suvlasništva za 1/2 dijela navedene nekretnine ,

-da iz rješenja Općinskog suda u Trogiru broj O-97/90–12 od 30 srpnja 1999, proizlazi da su iz smrti pok. OL nasljednici temeljem zakona proglašeni SL za 4/8 dijela, GL za 2/8 dijela, NL za 1/8 dijela i ŠL za 1/8 dijela na jednoj polovici stana u [adresa], upisan u ZU [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] koju je polovicu ostavitelj za cijelo naslijedio iza smrti svoje majke HL,

-da iz Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom iz 1999. proizlazi da su IL, CL i OL, kao vlasnici stana zaključili s BL, kao najmoprimcem Ugovor o najmu stana predmetnog stana za zaštićenu najamninu od 158,14 kn, u kojem Ugovoru su kao članovi obiteljskog domaćinstva najmoprimca navedeni [adresa], N, Ć i VL,

-da je nalazom i mišljenjem vještaka ing. Ivice Vuke utvrđena prosječna tržišno- turistička najamnina za razdoblje od 1.travnja 2018. do 30.lipnja 2021. u iznosu od 100.759,11 eura,

-da je prigovor zastare neosnovan

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je Europski sud za ljudska prava u presudi Statileo protiv Hrvatske zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuje naknadu materijalne štete koja se sastoji od razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu. Stoga je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete koja se sastoji u razlici između visine zaštićene najamnine koju je primio za stan u njegovom vlasništvu i visine najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana na tržištu, umanjeno za iznos plaćene zaštićene najamnine, dakle iznos od 49.526,72 eura.

8. Nadalje, polazeći od utvrđenja da tužitelj nije imao duševne patnje ili su one bile beznačajne, a u prilog tome govori i sama činjenica da je nakon naslijeđene 1/16 dijela predmetne nekretnine od drugih suvlasnika kupovao dijelove nekretnine kako bi postao suvlasnik što većeg dijela, odbija zahtjev tužitelja za dosudom neimovinske štete (zbog povrede prava osobnosti) u iznosu 2.654,46 eura sa zateznom kamatom.

9. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita (osim u dijelu odluke o troškovima postupka).

10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

11. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda ima dovoljne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, pa se presuda može ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354 st.2 toč.11. ZPP, na koju ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

12. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prihvaćanjem zahtjeva tužitelja (osim u dijelu odluke o troškovima postupka) sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

13. Prije svega valja navesti da pravo na naknadu neimovinske štete predstavlja samostalno pravo koje proizlazi iz povrede prava osobnosti, te nije uvjetovano niti isključeno time što je oštećeniku dosuđena ili isplaćena imovinska šteta. Imovinska i neimovinska šteta različite su pravne naravi i štite različita dobra, pa se jedna ne može smatrati „satisfakcijom“ za drugu bez jasnog i individualiziranog utvrđenja da su posljedice povrede u cijelosti otklonjene.

14. Prema ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 1100. ZOO kada je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u zatraženom iznosu od 2.654,46 eura odbio.

15. Pod pravima osobnosti u smislu čl.19.st.2. ZOO razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

16. Cijeneći iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je cijela situacija na njega djelovala na način da mu je izazivala nelagodu i neizvjesnost što će se događati s imovinom (subjektivni osjećaj tužitelja), utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra kao i okolnosti slučaja, i prema ocjeni ovog suda tužitelj nije dokazao da je doista trp io povredu duševnog integriteta u intenzitetu koji bi opravdao dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti. Tome u prilog govori i okolnost da je nakon naslijeđene 1/16 dijela predmetne nekretnine od drugih suvlasnika tijekom 2021. kupio i preostale suvlasničke dijelove (7/16), te time postao suvlasnikom u ½ dijela predmetnog stana.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava aktivnu legitimaciju tužitelja valja reći slijedeće.

18. Iako pisani Ugovor o najmu iz 1999. nije sklopljen sa svim suvlasnicima predmetnog stana (jer suvlasnik OL, zastupan po skrbnici SL, ujedno i jednoj od njegovih zakonskih nasljednica u vrijeme sklapanja tog Ugovor nije bio živ ), nije bilo osporavano da je pok. BL stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98 - dalje: ZNS) stekla prava i obveze najmoprimca (30.st.2. ZNS) pa navedena okolnost nema za posljedicu prestanak na temelju zakona nastalog najamnog odnosa, budući da takva posljedica zakonom nije ni predviđena (čl.33.st.2. ZNS), da su nakon smrti BL prava i obveze najmoprimca prešla na VL (unuka), kao člana njezinog obiteljskog domaćinstva (čl. 38. st.1. ZNS ), da se ugovor o najmu izvršava u cijelosti (čl. 294. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23., dalje: ZOO), kao i da se najmoprimac VL obratio tužitelju sa zahtjevom za sklapanje pisanog ugovora o najmu (iskaz tužitelja na ročištu od 4. rujna 2023.).

19. Iz navedenog proizlazi da je pravo vlasništvo tužitelja ograničeno nametanjem zaštićene najamnine po odredbi čl.8. ZNS pa tužena odgovara za štetu koju uslijed toga tužitelj trpi neovisno o tome je li tužitelji s najmoprimcem sklopio pisani ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan.

20. Nadalje, točno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnog stana za 1/16 dijela nasljeđivanjem iza pok. OL, dok je vlasništvo preostalih 7/16 dijela predmetnog stana stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji sklopljenih sa drugim suvlasnicima i to; DL (Mihajlović) za 4/16 dijela dana **.**.2021., PL za 1/16 dijela dana **.**.2021. i ML za 2/16 dijela dana 11. veljače 2021., te upisom tog prava vlasništva u zemljišnu knjigu.

21. No tužena gubi iz vida da je tužitelj dostavio u spis izjave DL (Mihajlović) od **.**.2021., RL od **.**.2021. i ZL od 30. ožujka 2021., kojima dokazuje da su raniji vlasnici predmetnog stana na tužitelja prenijeli (ustupili) sva prava koja nastanu u bilo kojem parničnom postupku koji se vode u odnosu na predmetni stan, odnosno sva svoja prava materijalna potraživanja vezano za njihove suvlasničke dijelove predmetnog stana i to za razdoblje dok su bili suvlasnici predmetnog stana (čl. 80. ZOO).

22. Pri tome, pogrešan je stav tužene da se radi o strogo osobnom pravu jer se radi o imovinskoj ( a ne neimovinskog šteti) koje se može prenositi na druge osobe, pa stoga nije odlučno jesu li ustupitelji prije toga podnijeli tuženoj zahtjev za mirno rješenje spora.

23. Prema odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje ZV) pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

24. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10- dalje: Konvencija). Takvim miješanjem tužene, nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

25. Upravo ovakvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u t. 117 presude sud utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme, te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma.

26. Odluke ESLJP u Strasbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. ("Narodne novine", broj 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava.

27. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

28. Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine tuženica se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, nije učinjeno.

29. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelju pripada razlika turističko/tržišne i ugovorene najamnine, s obzirom da ne može posjedovati stan niti njime slobodno raspolagati.

30.Neosnovani su navodi tužene da je pogrešno, odnosno previsoko utvrđena visina najamnine jer vještak nije izvršio očevid stana već je nalaz i mišljenje temeljio na vanjskim gabaritima, utvrdivši izuzetno visoku vrijednost predmetnog stana, bez obzira što se stan nalazi u običnoj zgradi u [adresa], a ne na atraktivnom položaju ( kao atraktivna vila i sl.) kao i da tužitelj potražuje turističku najamninu i za razdoblje iz perioda 2020., koju radi opće poznate epidemija SARSA COVID nije mogao ostvariti.

31. Naime, stanje stana nije odlučno jer tužitelj nije raspolagao svojim stanom niti to pravo ima, pa je pravno neodlučno u kakvom je stanju bio stan koji je predmet ovog postupka, a u smislu tržišne vrijednosti najma nekretnine. Jednako tako neodlučna je i vrijednost same nekretnina (stana). Osim toga, iz sadržaja spisa proizlazi da se pregled stana nije mogao izvršiti jer sudskoj komisiji nije bilo omogućen ulazak i pregled stana u stan.

32. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

33. Takav stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. gdje je istaknuto da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici stanova su postupkom tuženika već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženik nije rješavao problem, već je reagirala tek nakon donošenja presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način, a takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.

34. Neosnovan je žalbeni prigovor da je iznos naknade štete trebalo umanjiti za iznos poreza i prireza na dohodak. U konkretnom slučaju ne radi se o dohotku već o naknadi zbog zakonskog ograničenja prava vlasništva, a čl. 50. Ustava republike Hrvatske propisano je da je zakonom moguće i u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti. Stoga nema mjesta umanjenu dosuđenog iznosa, sukladno Zakonu o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16 i 106/18 i 121/19).

35. Navodi da je tužitelj u razdoblju od rujna 2018. do 1. kolovoza 2023. mogao naplatiti višu zaštićenu najamninu također ne mogu dovesti do drugačije odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

36. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske dana 14. rujna 2020. donio je odluku pod brojem U-I-3242/2018 kojom je ukinuo čl. 28.a Zakona o najmu stanova koji je glasio:

„Zaštićena najamnina koju plaća najmoprimac stana i osoba koja je stekla status zaštićenog podstanara prema propisima koji su važili do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, br. 91/96.) (u daljnjem tekstu: zaštićeni podstanar), za stan koji nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, jedinice područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske, povećava se svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023. Iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna tekuće godine je fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac ili zaštićeni podstanar plaćao na dan 31. kolovoza 2018.“

37. Stoga u situaciji kada o predmetnom potraživanju nije bilo pravomoćno odlučeno prije objave navedene odluke, sud nije bio ovlašten primijeniti ukinute zakonske odredbe, niti na njima temeljiti svoju odluku.

38. U odnosu na odluku o troškovima postupka

38.1. Osnovano navodi tužena da je donošenjem odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, nije bilo mjesta tužitelju priznati naknadu troškova za sedam obrazloženih podneska jer je navedeno u suprotnosti s odredbom Tbr.8.toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 i 107/25 -dalje: Tarifa). Iz sadržaja spisa proizlazi da je tijekom postupka održano šest ročišta; i to dana 14.travnja 2023., 4. rujna 2023., 15. ožujka 2024., 18. ožujka 2025., 20. svibnja 2025. i 9. listopada 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi (Tbr. 9/1.), kao i ročište održano dana 8. prosinca 2023. koje je odgođeno prije raspravljanja (Tbr.9/5. Tarife).

38.2. Stoga je tužitelju temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP i važećoj Tarifi valjalo priznati troškove i to: sastava odštetnog zahtjeva 1.000,00 eura (Tbr.32 /1.Tarife), sastava tužbe 1.000,00 eura (Tbr.7/1.Tarife), sastav sedam podneska po 50,00 eura (Tbr.8/4.Tarife), sastav četiri podneska po 1.000,00 eura (Tbr.8/1.Tarife), zastupanje na šest ročišta po 1.000,00 eura (Tbr.9/1.Tarife), zastupanje na ročištu 100,00 eura (Tbr.9/5. Tarife), ukupno 12.450,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV 25% iznosi 15.565,00 eura. Pored toga, tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 206,58 eura i presudu u iznosu od 541,77 eura, te za vještačenje 824,85 eura, dakle ukupno 17.138,70 eura, dok u preostalom dijelu za iznos od 3.497,00 eura zahtjev tužitelja nije osnovan.

39. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 368.st. 1. ZPP odlučiti kao pod toč. I. i II. izreke presude, a primjenom čl.373.toč.3. ZPP kao pod toč. III. izreke presude.

40. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka(čl.154.st.1. u svezi čl. 166. st.1. ZPP).

41. Tužena je uspjela sa žalbom djelomično, i to u odnosu na troškove postupka (dakle sporedno potraživanje, čl. 35.st.2. ZPP) pa joj ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl.154.st.1. u svezi čl. 166. st.1. ZPP).

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović