Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1749/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Ksenije Grgić predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČF iz [adresa] – [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice Tea Tončić i Leana Modrušan, odvjetnice u Puli, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 (pravne sljednice Nove hrvatske banke d.d., ranije Volksbank d.d.), radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-262/2024-30 od 5. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-262/2024-30 od 5. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnom odredbu o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržanu u čl. 11. 4. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili dana 22. ožujka 2007., a koja glasi:

«Za sve sporove iz ovog Ugovora svi potpisnici ovog Ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu ... »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Pod točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 205144 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22. ožujka 2007. u odredbi čl. 2. 1., a koje glase: «… promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora» u odredbi čl. 2. 4., a koja glasi:

«Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora....» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odredbi ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Pod točkom III. izreke utvrđene se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 205144 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili dana 22. ožujka 2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane: u odredbi čl. 4. koja glasi:

«Valutna klauzula

Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. » u odredbi čl. 8. koja glasi:

«... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća ... »

pa stoga navedena odredba ugovore kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime tečajne razlike po kreditu iznos od 4.534,50 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to navedeno u točki IV. izreke. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime više plaćene kamate po kreditu isplati iznos od 1.030,47 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to navedeno u točki V. izreke. Pod točkom VI. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u odredbi čl. 6.1 Ugovora o kreditu broj 205144 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili dana 22. ožujka 2007., a koja glasi:

«Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita

Jednokratno 1,1% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. », pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

Pod točkom VII. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime jednokratne naknade iznos od 197,11 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. ožujka 2007. do isplate.

Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je pod točkom I. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda. Pod točkom II. rješenja naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.055,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine „ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena. Pod točkom III. izreke rješenja odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Pod točkom IV. izreke rješenja odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 205144 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d. kao kreditora 22. ožujka 2007., koje su sadržane u čl. 11.4., čl. 2.1., čl. 2.4., čl. 4., čl. 6.1. i čl. 8. toga Ugovora (o mjesnoj nadležnosti, o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita), te s time u vezi i zahtjevi za isplatu iznosa od 1.030,47 eura na ime preplate s osnova preplaćene kamate, iznosa od 4.534,50 eura s osnova preplaćenog tečaja CHF te iznosa od 197,11 eura po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Između stranaka je nesporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora 22. ožujka 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 205144, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 29.621,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a s rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,10 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2.4. Ugovora o kreditu). Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (čl. 4. i 8. Ugovora). Konačno, u čl. 11. 4. Ugovora određeno je da je sve sporove iz tog ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu.

6.1. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti spornih ugovornih odredaba i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne Novine „ 96/03; dalje- ZZP/03, Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine „ 79/07; dalje ZZP/07 ) te Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne Novine „ 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a).

8. Prvostupanjski sud pravilno presudu temelji, između ostalog, na iskazu tužitelja koji je naveo da su mu preporučili predmetni kredit kao najpovoljniji zbog kamate i visine rate, da su mu rekli da je kamata promjenjiva ali mu nisu rekli koliko, niti su mu objasnili kriterije zbog kojih bi moglo doći do promjene. U banci mu nisu ništa rekli o tome kada može očekivati promjenu kamatne stope i uslijed toga promjenu rate kredita. Nije s djelatnikom banke mogao pregovarati o visini kamatne stope. Za valutnu klauzulu u CHF, to je bilo jedino što mu je ponuđeno, te je to prihvatio. Nisu mu objasnili ništa u vezi rizika promjene tečaja. Samo su mu rekli da može varirati.

9. Prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da je ugovor unaprijed pripremljen i sastavljen od strane banke, tako da tužitelj uopće nije imao mogućnost pregovarati o spornim ugovornim odredbama.

10. Također je prvostupanjski sud pravilno, u odnosu na sporno pitanje o ugovorenoj nadležnosti suda temeljem čl.11. 4. Ugovora o kreditu, primijenio Zakon o zaštiti potrošača u kojem je implementirana i Smjernica 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora čime je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. U konkretnom slučaju, radi se o Ugovoru o kreditu kojeg je, kako je već utvrđeno, unaprijed formulirao tuženik i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Dakle, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i to u smislu odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 83. ZZP/03 i kao takva je temeljem odredbe čl. 87. istog Zakona ništetna.

11. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je test poštenosti ugovornih odredaba o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope proveden već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti, uslijed čega potrošači - korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac - banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne niti lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).

12. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da su odredbe čl. 2.1., čl. 2.4., čl. 4. i čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF protivne načelu savjesnosti i poštenja, a kao takve nepoštene odredbe iste su i ništetne temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (odnosno čl. 102. ZZP/07).

12.1. Naime, treba reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (VTSRH, Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., VSRH, Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, TS ZG P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), i kojom je između ostalog, obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pravomoćno presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, jer su banke koristile u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a), a nastavno važećim odredbama ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne jer su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i tužene banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a za takvo utvrđenje je sud, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, vezan u ovoj parnici, na što se pravilno prvostupanjski sud pozvao u točki 14.4. obrazloženja svoje presude.

13. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, odnosno isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (odluka VSRH Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

14. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. ZZP/03 odnosno čl. 96. ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koji prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07).

15. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog, u čl. 3. u se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. To stoga što tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. u suprotnosti s odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, kao i odredbama ZOO-a, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovo pravno shvaćanje sukladno je i zaključcima Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanima u presudi Pž-7129/2013-4, prema kojoj, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

17. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kojem je prvostupanjski sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a) te načelu dužnosti njihove suradnje (čl. 5. ZOO-a), kao i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a).

18. Stoga, kako su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, onda takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

19. Dakle, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i druge odredbe ugovora, kao što su to odredbe koje se tiču valute i promjene tečaja, odnosno odredbe o ulaznoj naknadi, te odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Nadalje, valja reći da je ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj dopušteno, jer je tako propisano čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

21. Napominje se da valutna klauzula sadržana u čl. 22. st. 1. ZOO-a, u pravilu nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. I Ustavni sud Republike Hrvatske se u rješenju U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

22. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

23. Jednako tako, ni odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Osim toga, obveza tuženika da u ugovorima o kreditu ili u svojim općim uvjetima definira egzaktne kriterije o kojima ovisi promjena kamatne stope, izvirala je iz općih načela obveznog prava i to načela o savjesnosti i poštenju sudionika u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa (čl. 4. ZOO-a) te načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), koje temeljne pravne postulate je tuženik prekršio.

24. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupanje je pravilno utvrdio neosnovanim prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. (ništetnosti odredbi o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023.) te je pravilno utvrđeno da je ista podnesena prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a).

24.1. Naime, objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.) glasi:

"4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

25. Nije sporno da je tuženik iz predmetna parnice i tužena stranka u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava u kojem je odlučeno o nepoštenosti odredbi kreditiranja u valuti CHF, da je odluka iz tog postupka postala pravomoćna 14. lipnja 2018., da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. i da se tužitelj pozvao na učinke presude iz postupka kolektivne zaštite.

26. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

27. Iz gore navedenih razloga drugostupanjski se sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja tužitelja, koje isti veže uz shvaćanje da podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nije prekinuta zastara jer da to nije radnja vjerovnika usmjerena na ostvarenje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, i da u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

28. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke).

29. Stoga je, a suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

30. Također ni formulacija „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade.

30.1. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja stvarno upoznao s iznosom naknade koje će mu biti oduzeta pri realizaciji kredita, razlozima naplate te naknade, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano ni uz ovu, kao niti za preostale sporne odredbe koje su predmetom ovog postupka, niti se pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

30.2. Naime, tuženik je tužitelju morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koju naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

30.3. Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

30.4. Osim navedenog nacionalnog propisa, ugovorna odredba o naknadi za ishođenje kredita nepoštena je i prema odredbama prethodno citiranog čl. 3. Direktive.

30.5. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada, unaprijed bila pripremljena od strane tuženika, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj.

30.6. Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao.

31. Pravilno je prvostupanjski sud, u smislu Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a zaključio da je i odredba o tzv. ulaznoj naknadi odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i stoga nepoštena.

32. Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita.

33. Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja naplatu jednokratne ulazne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, ne zadovoljava taj uvjet jer visinu te naknade čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja. Dakle, bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos te naplate, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos naplate na ime sporne naknade.

34. U konačnici, proglašenjem ugovornih odredaba nepoštenima, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit.

35. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić