Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2381/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik iz Labina, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Marija Bujasin, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-2130/2019- 60 od 4. ožujka 2025., u sjednici vijeća 9. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-2130/2019-60 od 4. ožujka 2025. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 30.371,30 (tridesettisućatristosedamdesetjedan euro i trideset centi) eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća na iznos od 30.371,30 eura od 01.10.2015. godine do namirenja tužitelja, uvećavaju i do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 7.363,77 (sedamtisućatristošezdesettri eura i sedamdesetsedam centi) eura u roku od 15 (petnaest) dana od presuđenja i to uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja, dana 04. ožujka 2025. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta.“

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 30.371,30 eura.

5. Iz provedenog postupka proizlazi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 7. svibnja 2006. na iznos od 203.600,00 CHF s promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,20% godišnje; da su stranke zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. svibnja 2018. kojim je provedena konverzija navedenog kredita; da se radi o stambenom kreditu za kupovinu stana, da je ugovoren način otplate kredita tj. mjesečno anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke, da tužitelj ima status potrošača, da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo između stranaka.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev smatrajući ga osnovanim jer je između stranaka sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, da je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 93/03) te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07) jer tužitelj kao potrošač nije od strane tuženika kao trgovca bio u cijelosti informiran o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja se temelji na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik – banka postupio protivno odredbama ZZP te da provedena konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora.

7. Žalitelj osnovano ukazuje da je u ovom predmetu pogrešno primijenjeno materijalno pravo i ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava te da je posljedično i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

8. Naime, prvostupanjski sud propustio je utvrditi sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

9. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi se pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF jer niti Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije predviđeno niti propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka.

10. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovog suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

11. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2016 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

12. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

13. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj odluci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranici koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

15. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C -118/17 GN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

16. Potrošač se, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu GN protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Nadalje, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu N protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije već imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. U ovom predmetu prvostupanjski sud je između ostalog propustio utvrditi postoji li takva razlika te je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te ujedno treba reći da su izostali jasni i određeni razlozi u prvostupanjskoj presudi, a u odnosu na utvrđenja koja se odnose na visinu tužbenog zahtjeva.

19. Pri tome se ukazuje i da je izrekom prvostupanjske presude tužitelju dosuđen iznos od 30.371,30 eura, dok je u razlozima navedeno da je sud naložio tuženiku tužitelju isplatiti 30.371,30 eura po osnovi preplaćene kamate i promjene tečaja iznos od 8.486,67 eura.

20. Stoga u ponovnom postupku valja utvrditi koji bi iznos tužitelju kao korisniku kredita pripao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer s dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te tek nakon toga odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

21. Iz iznesenih razloga valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

22. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, te će tek nakon toga biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

23. O trošku žalbe odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 9. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Iris Gović Penić