Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1710/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Ksenije Grgić predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-641/2023-33 od 12. veljače 2026., na sjednici održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-641/2023-33 od 12. veljače 2026. u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđena ništetna odredba dijela članka 10., II. i III. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice:

„ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 4. siječnja 2007. dijela čl. 10. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“

„. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužiteljici ZM, isplati iznos od 2.990,26 eur (slovima: dvije tisuće devetsto devedeset eura i dvadeset šest centi) na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

Za iznos od 0,04 eur počevši od 01.11.2008. godine

Za iznos od 2,54 eur počevši od 01.01.2009. godine

Za iznos od 4,33 eur počevši od 01.02.2009. godine

Za iznos od 5,16 eur počevši od 01.03.2009. godine

Za iznos od 2,99 eur počevši od 01.04.2009. godine

Za iznos od 3,43 eur počevši od 01.05.2009. godine

Za iznos od 0,10 eur počevši od 01.06.2009. godine

Za iznos od 0,79 eur počevši od 01.12.2009. godine

Za iznos od 2,80 eur počevši od 01.01.2010. godine

Za iznos od 5,65 eur počevši od 01.02.2010. godine

Za iznos od 5,04 eur počevši od 01.03.2010. godine

Za iznos od 8,91 eur počevši od 01.04.2010. godine

Za iznos od 8,21 eur počevši od 01.05.2010. godine

Za iznos od 9,66 eur počevši od 01.06.2010. godine

Za iznos od 21,95 eur počevši od 01.07.2010. godine

Za iznos od 19,46 eur počevši od 01.08.2010. godine

Za iznos od 28,82 eur počevši od 01.09.2010. godine

Za iznos od 26,28 eur počevši od 01.10.2010. godine

Za iznos od 22,19 eur počevši od 01.11.2010. godine

Za iznos od 30,91 eur počevši od 01.12.2010. godine

Za iznos od 41,99 eur počevši od 01.01.2011. godine

Za iznos od 34,19 eur počevši od 01.02.2011. godine

Za iznos od 36,96 eur počevši od 01.03.2011. godine

Za iznos od 33,49 eur počevši od 01.04.2011. godine

Za iznos od 34,16 eur počevši od 01.05.2011. godine

Za iznos od 49,01 eur počevši od 01.06.2011. godine

Za iznos od 51,01 eur počevši od 01.07.2011. godine

Za iznos od 63,16 eur počevši od 01.08.2011. godine

Za iznos od 56,96 eur počevši od 01.09.2011. godine

Za iznos od 50,17 eur počevši od 01.10.2011. godine

Za iznos od 49,45 eur počevši od 01.11.2011. godine

Za iznos od 48,96 eur počevši od 01.12.2011. godine

Za iznos od 52,23 eur počevši od 01.01.2012. godine

Za iznos od 55,09 eur počevši od 01.02.2012. godine

Za iznos od 55,49 eur počevši od 01.03.2012. godine

Za iznos od 53,56 eur počevši od 01.04.2012. godine

Za iznos od 54,91 eur počevši od 01.05.2012. godine

Za iznos od 55,84 eur počevši od 01.06.2012. godine

Za iznos od 54,35 eur počevši od 01.07.2012. godine

Za iznos od 54,77 eur počevši od 01.08.2012. godine

Za iznos od 53,66 eur počevši od 01.09.2012. godine

Za iznos od 51,21 eur počevši od 01.10.2012. godine

Za iznos od 53,88 eur počevši od 01.11.2012. godine

Za iznos od 55,16 eur počevši od 01.12.2012. godine

Za iznos od 54,31 eur počevši od 01.01.2013. godine

Za iznos od 49,37 eur počevši od 01.02.2013. godine

Za iznos od 53,62 eur počevši od 01.03.2013. godine

Za iznos od 59,97 eur počevši od 01.04.2014. godine

Za iznos od 58,35 eur počevši od 01.05.2014. godine

Za iznos od 57,83 eur počevši od 01.06.2014. godine

Za iznos od 58,07 eur počevši od 01.07.2014. godine

Za iznos od 59,93 eur počevši od 01.08.2014. godine

Za iznos od 61,49 eur počevši od 01.09.2014. godine

Za iznos od 61,18 eur počevši od 01.10.2014. godine

Za iznos od 62,53 eur počevši od 01.11.2014. godine

Za iznos od 63,45 eur počevši od 01.12.2014. godine

Za iznos od 62,92 eur počevši od 01.01.2015. godine

Za iznos od 96,17 eur počevši od 01.02.2015. godine

Za iznos od 91,20 eur počevši od 01.03.2015. godine

Za iznos od 94,57 eur počevši od 01.04.2015. godine

Za iznos od 91,98 eur počevši od 01.05.2015. godine

Za iznos od 95,51 eur počevši od 01.06.2015. godine

Za iznos od 94,17 eur počevši od 01.07.2015. godine

Za iznos od 88,54 eur počevši od 01.08.2015. godine

Za iznos od 82,61 eur počevši od 01.09.2015. godine

Za iznos od 83,58 eur počevši od 01.10.2015. godine

pa sve do isplate, u roku 15 dana. „

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] od 4. siječnja 2007. godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz [adresa], broj:

OU-110/2007, dana 22. siječnja 2007. godine, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja u dijelu odredbe članka 1. glasi “…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 45,800.00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.";

odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“;

odredba dijela članka 10. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku, da tužiteljici isplati iznos od 2.990,26 eur na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pa do isplate na pojedinačne iznose kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici, nadoknadi parnične troškove u iznosu 2.575,00 eur, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

Pod točkom IV. izreke zahtjev tužiteljice je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva glede preplate za promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 1.672,42 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem osporava navode žale i predlaže odbiti žalbu tuženika uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom utvrdio da je ništetan dio odredbe čl. 1., članka 2., članka 7. i dijela članka 10. Ugovora o [broj kredita] od 4. siječnja 2007. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sklopljenog između tužiteljice ZM kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita te naložio tuženiku isplatu iznosa navedenih u točki II. izreke pobijane presude a koji zahtjev tužiteljica temelji na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i tvrdnji da joj tuženik navedeni iznos duguje s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,95% po Ugovoru o kreditu do izvršene konverzije Ugovora o kreditu.

8. Između stranaka je nesporno:

- da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o [broj kredita] od 4. siječnja 2007. na iznos od 45.800,00 CHF kunske protuvrijednosti sa redovnom kamatom sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,95% godišnje,

- da je u čl. 7. gore navedenog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednost obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja,

- da je između tužitelja i tuženika zaključen Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu od 9. veljače 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju; (Narodne novine broj 102/15 - dalje u tekstu- ZID ZPK/15), te izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je u čl. 4. Dodatka ugovoru utvrđeno da je na dan konverzije kredita neotplaćena glavnica kredita iznosi 35,272,51 eur, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

HNB na dan 30. rujna 2015.,

- da su u čl. 5. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrdile da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. točke 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. točke 5. iznosi 10.218,67 eura.

9. Iz dostavljenog ugovora i saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da se radi po tuženiku unaprijed pripremljenom ugovoru o kreditu koji je tužiteljica podigla radi renoviranja kuće.

10. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP/14) sud je u pojedinačnim sporovima potrošača vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, a kojom je između ostalih banaka i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope dok je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak CHF. S obzirom da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na navedeno se primjenjuje odredba o posljedicama nepoštenosti u vidu ništetnosti iz čl. 87. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine „ 96/03; dalje- ZZP/03).

12. Sudovi su u naprijed navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

13. Utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao, u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 da su uvjeti i okolnosti konkretnog pregovaranja u pogledu odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF bile drugačije odnosno da postoje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju.

14. Test poštenosti proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da takve odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive, a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama prema čl. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

15. U ovom pojedinačnom sporu tuženik je mogao dokazivati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ali to, u ovom postupku nije dokazao. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženik nije informirao o posljedicama i rizičnosti tečaja o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF niti kojim parametrima i kojom metodologijom bi se trebala mijenjati kamatna stopa, a tuženik nije pružio suprotne dokaze

16. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice, pa je stoga pravilna ocjena suda da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na financijske obveze korisnika kredita, takve informacije dužan je dati kreditor.

17. Okolnost da je ugovor ispunjen, da tužitelj nije prigovarao visini anuiteta i da nije koristio pravo na raskid ugovora nije od značaja. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer su nepoštene i ništetne od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

18. Stoga je ovaj sud žalbu tuženika ocijenio neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke koji se odnose na ništetnost spornih odredaba Ugovora o kreditu, te je u tom dijelu odbijena žalba i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda.

19. Međutim, pretpostavke ništetnosti nisu ostvarene u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u čl. 10. Ugovora o kreditu koja glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ jer su utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 neprimjenjiva u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, a tužiteljica u svrhu dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva za navedeno utvrđenje nije postupio po čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP jer nije navela činjenice na kojima ga temelji i nije dokazala da postoji neki drugi uzrok ništetnosti. U tom smislu nema mjesta utvrđenju ništetnosti ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, već je u odnosu na taj dio zahtjeva primjenom čl. 373. ZPP preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev u tom dijelu odbijen.

20. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik 9. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su sukladno ZID ZPK/15 izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

21. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Andriji Ilakovcu te je utvrđeno da razlika s osnova valutne klauzule iznosi 2.990,26 eur na dan 30. rujna 2015. s obračunatim zateznim kamatama.

22. Prvostupanjski sud je primjenom 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine „ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje- ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev nalažući točkom II. pobijane presude tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.990,26 eur s osnove ništetne valutne klauzule sa pripadajućim zateznim kamatama na iznose kako je to navedeno u točki II. počam od 1. studenog 2008.

23. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu tužbenog zahtjeva ističući da je tužiteljica s tuženikom dana 9. veljače 2016. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe iz Osnovnog ugovora s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužiteljice izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom, u EUR.

24. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da provedenom konverzijom temeljem ZID ZPK/15 i sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu

25. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

26. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

27. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

28. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu od 9. veljače 2016. sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.

29. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

30. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

31. Međutim, to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužiteljici neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.

32. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

33. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužiteljice, korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

34. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužiteljica kao korisnik kredita slobodno pristala.

35. Kada su, dakle, iznosi koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO- a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

36. Prema shvaćanju ovog suda neosnovano je pozivanje prvostupanjskog suda na presudu Suda EU u predmetu C-118 /17 obzirom da je istu imao u vidu i Vrhovni sud Republike pri donošenju rješenja u predmetu Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. prema kojem presuda iz predmeta C-118/17 nije primjenjiva u slučaju konverzije u Republici Hrvatskoj.

37. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tuženiku naložena isplata utuženih iznosa.

38. Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke pobijane presude te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Z i R, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

39. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.

40. Slijedom gore navedenog tuženiku nije dosuđen ni trošak žalbenog postupka.

41. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ova parnična radnja nije bila nužna za konačni ishod postupka sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić