Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3473/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik mr.sc. Davorin Cmrečki, odvjetnik iz Zagreba, Petrinjska 45, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici UM, TM, Margita Kiš Kapetanović i Filip Dogan, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru-Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-365/2019-60 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru-Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-365/2019-60 od 17. travnja 2025. u točki II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u Bedekovčini dana 10. svibnja 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kao i Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u Bedekovčini dana 6. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, ništetni u dijelu odredaba koji se odnose na nepoštenu konverziju CHF kredita u EUR kredit te da isti u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke te da se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni, kao i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku da prizna utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u Bedekovčini dana 10. svibnja 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kao i Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207587985 sklopljen u Bedekovčini dana 6. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje ova presuda te da je tuženik dužan trpjeti primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit, i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud:
- utvrdi da su Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u Bedekovčini dana 10. svibnja 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kao i Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u Bedekovčini dana 6. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, ništetni u dijelu odredaba koji se odnose na nepoštenu konverziju CHF kredita u EUR kredit te da isti u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke te da se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni;
- naloži tuženiku da prizna utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u Bedekovčini dana 10. svibnja 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kao i Ugovora o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u Bedekovčini dana 6. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje ova presuda te da trpi primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit.
II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru-Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-365/2019-60 od 17. travnja 2025. u preostalom dijelu točke II. izreke te u točkama I., III., IV., V. i VII. izreke u cijelosti.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
"I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] od 13. studenog 2024.,
II. Utvrđuje se da su Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u [adresa] dana 10. svibnja 2006. između tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora/predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja: OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s druge strane, kao i Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u [adresa] dana 6. listopada 2006. između tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora/predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja: OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s druge strane ništetni u dijelu odredaba čl. 2 st 1-4, čl. 7 st. 1-2 i čl. 23 st. 1 alinea J- K, P, koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i na nepoštenu konverziju CHF kredita u EUR kredit te da isti u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke te se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni, što je tuženik dužan priznati, jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje ova presuda te je dužan trpjeti primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit, a sve u roku od 15 dana.
III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, se nalaže da tužitelju: OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] od 10. svibnja 2006. isplati iznos od 1.927,57 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od idućeg dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to tekućom na iznos od:
-2,81 EUR od 15.11. 2007. do isplate,
-2,75 EUR od 15.12. 2007. do isplate,
-2,83 EUR od 15.1. 2008. do isplate,
-2,84 EUR od 15. 2. 2008. do isplate,
-5,40 EUR od 15. 3. 2008. do isplate,
-5,34 EUR od 15. 4. 2008. do isplate,
-5,23 EUR od 15. 5. 2008. do isplate,
-5,26 EUR od 15. 6. 2008. do isplate,
-5,21 EUR od 15. 7. 2008. do isplate,
-5,19 EUR od 15. 8. 2008. do isplate,
-5,19 EUR od 15. 9. 2008. do isplate,
-5,41 EUR od 15.10. 2008. do isplate,
-5,62 EUR od 15.11. 2008. do isplate,
-5,34 EUR od 15.12. 2008. do isplate,
-5,76 EUR od 15.1. 2009. do isplate,
-5,81 EUR od 15. 2. 2009. do isplate
-5,65 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,
-5,68 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,
-5,70 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,
-5,63 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,
-5,66 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,
-7,26 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,
-7,36 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,
-7,28 EUR od 15. 10. 2009. do isplate,
-7,34 EUR od 15.11. 2009. do isplate,
-7,31 EUR od 15. 12. 2009. do isplate,
-7,50 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,
-7,60 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,
-7,58 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,
-7,70 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,
-7,88 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,
-7,13 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,
-7,38 EUR od 15. 7. 2010 do isplate,
-7,30 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,
-7,66 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,
-7,46 EUR od 15.10. 2010. do isplate,
-7,53 EUR od 15.11. 2010. do isplate,
-5,95 EUR od 15. 12. 2010. do isplate,
te tekućom na iznos od:
-2,63 EUR od 15.11. 2008. do isplate,
-5,15 EUR od 15. 1. 2009. do isplate,
-6,01 EUR od 15. 2. 2009. do isplate,
-3,26 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,
-3,79 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,
-4,10 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,
-2,93 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,
-3,45 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,
-1,84 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,
-3,21 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,
-2,05 EUR od 15. 10. 2009. do isplate,
-2,92 EUR od 15. 11. 2009. do isplate,
-2,52 EUR od 15. 12. 2009. do isplate,
-4,99 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,
-6,44 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,
-6,13 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,
-7,75 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,
-10,14 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,
-11,19 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,
-14,89 EUR od 15. 7. 2010. do isplate,
-13,67 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,
-19,23 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,
-16,08 EUR od 15.10. 2010. do isplate,
-17,17 EUR od 15. 11. 2010. do isplate,
-20,88 EUR od 15. 12. 2010. do isplate,
-957,77 EUR od 24. 12. 2010. do isplate i
-547,78 EUR od 25. 12. 2010. do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, se nalaže da tužitelju: OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 6. listopada 2006., ukupan iznos od 5.360,95 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od idućeg dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to:
-4,10 EUR od 15. 11. 2007. do isplate,
-4,02 EUR od 15. 12. 2007. do isplate,
-4,13 EUR od 15. 1. 2008. do isplate,
-4,15 EUR od 15. 2. 2008. do isplate,
-7,90 EUR od 15. 3. 2008. do isplate,
-7,81 EUR od 15. 4. 2008. do isplate,
-7,65 EUR od 15. 5. 2008. do isplate,
-7,69 EUR od 15. 6. 2008. do isplate,
-7,62 EUR od 15. 7. 2008. do isplate,
-7,58 EUR od 15. 8. 2008. do isplate,
-7,59 EUR od 15. 9. 2008. do isplate,
-7,92 EUR od 15. 10. 2008. do isplate,
-8,22 EUR od 15. 11. 2008. do isplate,
-7,81 EUR od 15. 12. 2008. do isplate,
-8,43 EUR od 15. 1. 2009. do isplate,
-8,50 EUR od 15. 2. 2009. do isplate,
-8,27 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,
-8,31 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,
-8,34 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,
-8,24 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,
-8,28 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,
-10,66 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,
-10,81 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,
-10,68 EUR od 15. 10. 2009. do isplate,
-10,77 EUR od 15. 11. 2009. do isplate,
-10,73 EUR od 15. 12. 2009. do isplate,
-11,00 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,
-11,16 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,
-11,12 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,
-11,30 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,
-11,56 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,
-10,44 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,
-10,80 EUR od 15. 7. 2010. do isplate,
-10,68 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,
-11,22 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,
-10,91 EUR od 15. 10. 2010. do isplate,
-11,02 EUR od 15. 11. 2010. do isplate,
-8,65 EUR od 15. 12. 2010. do isplate,
-8,79 EUR od 15. 1. 2011. do isplate,
-8,55 EUR od 15. 2. 2011. do isplate,
-8,71 EUR od 15. 3. 2011. do isplate,
-8,59 EUR od 15. 4. 2011. do isplate,
-8,86 EUR od 15. 5. 2011. do isplate,
-9,34 EUR od 15. 6. 2011. do isplate,
-9,61 EUR od 15. 7. 2011. do isplate,
-8,95 EUR od 15. 8. 2011. do isplate,
-8,24 EUR od 15. 9. 2011. do isplate,
-8,04 EUR od 15.10. 2011. do isplate,
-8,02 EUR od 15.11. 2011. do isplate,
-8,04 EUR od 15.12. 2011. do isplate,
-8,26 EUR od 15. 1. 2012. do isplate,
-8,31 EUR od 15. 2. 2012. do isplate,
-8,29 EUR od 15. 3. 2012. do isplate,
-8,24 EUR od 15. 4. 2012. do isplate,
-8,27 EUR od 15. 5. 2012. do isplate,
-8,33 EUR od 15. 6. 2012. do isplate,
-11,51 EUR od 15. 7. 2012. do isplate,
-11,51 EUR od 15. 8. 2012. do isplate
-11,30 EUR od 15. 9. 2012. do isplate,
-11,45 EUR od 15.10. 2012. do isplate,
-11,54 EUR od 15. 11. 2012. do isplate,
-11,50 EUR od 15. 12. 2012. do isplate,
-8,58 EUR od 15. 1. 2013. do isplate,
-8,45 EUR od 15. 2. 2013. do isplate,
-8,49 EUR od 15. 3. 2013. do isplate,
-8,62 EUR od 15. 4. 2013. do isplate,
-8,40 EUR od 15. 5. 2013. do isplate,
-8,40 EUR od 15. 6. 2013. do isplate,
-8,39 EUR od 15. 7. 2013. do isplate,
-8,39 EUR od 15. 8. 2013. do isplate,
-8,45 EUR od 15. 9. 2013. do isplate,
-8,52 EUR od 15. 10. 2013. do isplate,
-8,53 EUR od 15. 11. 2013. do isplate,
-8,62 EUR od 15. 12. 2013. do isplate,
-8,52 EUR od 15. 1. 2014. do isplate,
-3,28 EUR od 15. 2. 2014. do isplate,
-3,29 EUR od 15. 3. 2014. do isplate,
-3,28 EUR od 15. 4. 2014. do isplate,
-3,25 EUR od 15. 5. 2014. do isplate,
-3,26 EUR od 15. 6. 2014. do isplate,
-3,27 EUR od 15. 7. 2014. do isplate,
-3,29 EUR od 15. 8. 2014. do isplate,
-3,30 EUR od 15. 9. 2014. do isplate,
-3,31 EUR od 15. 10. 2014. do isplate,
-3,33 EUR od 15. 11. 2014. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 12. 2014. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 1. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 2. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 3. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 4. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 5. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 6. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 7. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 8. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 9. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 10. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 11. 2015. do isplate,
-3,34 EUR od 15. 12. 2015. do isplate
i tekućom na iznos od:
-0,09 EUR od 15.10. 2006. do isplate,
-4,57 EUR od 15.11. 2008. do isplate,
-8,10 EUR od 15. 1. 2009. do isplate,
-9,30 EUR od 15. 2. 2009. do isplate,
-5,46 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,
-6,20 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,
-6,62 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,
-5,00 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,
-5,72 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,
-3,47 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,
-5,38 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,
-3,77 EUR od 15.10. 2009. do isplate,
-4,98 EUR od 15.11. 2009. do isplate,
-4,41 EUR od 15.12. 2009. do isplate,
-7,87 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,
-9,91 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,
-9,48 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,
-11,74 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,
-15,08 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,
-16,56 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,
-21,74 EUR od 15. 7. 2010. do isplate,
-20,03 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,
-27,81 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,
-23,40 EUR od 15. 10. 2010. do isplate,
-24,93 EUR od 15.11. 2010. do isplate,
-30,12 EUR od 15.12. 2010. do isplate,
-32,82 EUR od 15. 1. 2011. do isplate,
-28,23 EUR od 15. 2. 2011. do isplate,
-31,32 EUR od 15. 3. 2011. do isplate,
-28,93 EUR od 15. 4. 2011. do isplate,
-34,02 EUR od 15. 5. 2011. do isplate,
-43,26 EUR od 15. 6. 2011. do isplate,
-48,30 EUR od 15. 7. 2011. do isplate,
-60,53 EUR od 15. 8. 2011. do isplate,
-45,17 EUR od 15. 9. 2011. do isplate,
-40,75 EUR od 15. 10. 2011. do isplate,
-40,34 EUR od 15.11. 2011. do isplate,
-40,78 EUR od 15. 12. 2011. do isplate,
-45,50 EUR od 15. 1. 2012. do isplate,
-46,74 EUR od 15. 2. 2012. do isplate,
-46,26 EUR od 15. 3. 2012. do isplate,
-45,16 EUR od 15. 4. 2012. do isplate,
-45,81 EUR od 15. 5. 2012. do isplate,
-47,08 EUR od 15. 6. 2012. do isplate,
-45,58 EUR od 15. 7. 2012. do isplate,
-45,61 EUR od 15. 8. 2012. do isplate,
-42,21 EUR od 15. 9. 2012. do isplate,
-44,59 EUR od 15.10. 2012. do isplate,
-46,08 EUR od 15. 11. 2012. do isplate,
-45,33 EUR od 15. 12. 2012. do isplate,
-45,28 EUR od 15. 1. 2013. do isplate,
-42,41 EUR od 15. 2. 2013. do isplate,
-43,28 EUR od 15. 3. 2013. do isplate,
-46,12 EUR od 15. 4. 2013. do isplate,
-41,46 EUR od 15. 5. 2013. do isplate,
-41,53 EUR od 15. 6. 2013. do isplate,
-41,19 EUR od 15. 7. 2013. do isplate,
-41,32 EUR od 15. 8. 2013. do isplate,
-42,41 EUR od 15. 9. 2013. do isplate,
-43,86 EUR od 15.10. 2013. do isplate,
-44,10 EUR od 15.11. 2013. do isplate,
-45,94 EUR od 15.12. 2013. do isplate,
-44,01 EUR od 15. 1. 2014. do isplate,
-46,47 EUR od 15. 2. 2014. do isplate,
-47,43 EUR od 15. 3. 2014. do isplate,
-46,63 EUR od 15. 4. 2014. do isplate,
-44,80 EUR od 15. 5. 2014. do isplate,
-45,36 EUR od 15. 6. 2014. do isplate,
-46,32 EUR od 15. 7. 2014. do isplate,
-47,18 EUR od 15. 8. 2014. do isplate,
-47,49 EUR od 15. 9. 2014. do isplate,
-48,05 EUR od 15.10. 2014. do isplate,
-49,62 EUR od 15.11. 2014. do isplate,
-49,94 EUR od 15.12. 2014. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 1. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 2. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 3. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 4. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 5. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 6. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 7. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 8. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 9. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15.10. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15.11. 2015. do isplate,
-50,03 EUR od 15. 12. 2015. do isplate i
-633,87 EUR od 25.12. 2015. do isplate,
te tekućom na iznos od:
-987,43 EUR od 1.10. 2015. do isplate, sve u roku 15 dana.
V. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, se nalaže da tužitelju: OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.984,74 EUR s zakonskim zateznim kamatama koje teku prema čl. 29. st. 2. i 9. Zakona o obveznim odnosima od dana 17. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: OM iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 125,00 EUR s zakonskim zateznim kamatama.
VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u iznosu od 3.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom."
2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka.
3. Žalba je pretežnim dijelom neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP - a, kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom dana 10. svibnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: [broj kredita], s valutnom klauzulom u visini CHF te promjenjivom kamatnom stopom, koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje, a kredit je iznosio 15.000,00 CHF, koji iznos je obračunat i isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, time da je otplata kredita vršena u mjesečnim anuitetima, a čl. 7. Ugovora utvrđen je mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 154,81 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, s time da je tužitelj s tuženikom sklopio još jedan ugovor i to dana 4. listopada 2006., a radilo se o Ugovoru o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak te prom jenjivom kamatnom stopom, koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 4,50% godišnje, a iznos kredita bio je 21.000,00 CHF, koji je iznos obračunat i isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja, a u oba Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, čija se visina utvrđivala Odlukom o kamatnim stopama tuženika dok se o Izmjeni kamatne stope tuženik obvezao pravodobno i pouzdano izvijestiti tužitelja te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta otplate kredita, s time da je tužitelj potpisom oba Ugovora potvrdio da je upoznat s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru te je pristao na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovore s valutnom klauzulom u CHF, sklopio s tuženikom na temelju ponude tuženika, a s obzirom da u vrijeme pregovora, tužitelj nije imao drugu imovinu, koja bi ispunjavala uvjete za ostvarenje njegove kreditne sposobnosti pa je tužitelju, kao jedina opcija ponuđen kredit u CHF budući da prema visini tadašnje plaće nije bio kreditno sposoban za kredite u drugoj valuti, kao što je EUR te su Ugovori sklopljeni na način da parnične stranke nisu pregovarale niti o jednoj odredbi spornog Ugovora, jer se radilo o tipskim ugovorima ponuđenim tužitelju na potpis bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih te je tuženik govorio tužitelju da je valuta CHF povoljnija od EUR-a i to zbog niže kamatne stope i kao prilično sigurna valuta u odnosu na koju se ne očekuju značajnije promjene i također tuženik tužitelju nije pružio dovoljno informacija o mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u odnosu na ugovornu odredbu, koja predmet obveze veže za stranu valutu, temeljem koje može procijeniti moguće ekonomske posljedice njegove financijske obveze niti ga je na valjani način istovremeno obavijestio o riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika budući da oba elementa utječu na visinu obveze i čine takvo ugovaranje rizičnijim i nadalje tužitelj tvrdi da tuženik nije ni na koji način obrazložio mehanizam određivanja kamatne stope niti parametre, koji će se pritom uzeti u obzir već je samo napomenuo da se kredit sklapa uz promjenjivu kamatnu stopu, koja će se mijenjati ovisno o tržišnim okolnostima te da će tužitelj o svemu biti pravodobno obaviješten, a tužitelj navodi da po pribavljanju sve potrebne dokumentacije za realizaciju kredita tuženik ni neposredno prije sklapanja samog ugovora, nije ništa dodatno obrazlagao niti pojašnjavao već se pristupilo potpisivanju ugovora i tom prilikom tuženiku nisu bili predani Opći uvjeti poslovanja niti je obaviješten o njihovoj dostupnosti, a da zapravo niti Opći uvjeti poslovanja tuženika ne sadrže dovoljno informacija u odnosu na ugovorno odredbu koja predmet obveze veže uz stranu valutu temeljem kojih tužitelj može procijeniti moguće ekonomske posljedice svoje financijske obveze niti sadrži mehanizam određivanja kamatne stope, odnosno parametre koji će se pritom uzeti u obzir pa tužitelj nadalje tvrdi da zbog promjene tržišnih uvjeta, kamatna stopa po oba kredita u 2008. promijenjena je na 5,8% godišnje, te je iznos mjesečnog anuiteta za kredit broj: [broj kredita] iznosio 163,61 CHF, a za kredit broj: [broj kredita] 229,61 CHF, a u 2009. kamatna stopa je narasla na 6,3% što je značilo da mjesečni anuitet po kreditu broj: [broj kredita] iznosi 166,28 CHF, a po kreditu broj: [broj kredita] 233,57 CHF, da bi u 2001. kamatna stopa porasla na 6,5% godišnje pa je mjesečni anuitet po kreditu broj: [broj kredita] iznosio 165,09 CHF, a po kreditu broj: [broj kredita] 231,74 CHF pa nadalje tužitelj tvrdi da su odredba čl. 2. i čl. 7. te čl. 23. [broj kredita] i [broj kredita] ništetne u određenim dijelovima i to: odredba čl. 2. st. 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d., zatim odredba čl. 7 . st. 1. ugovora u dijelu u kojem se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja te odredba čl. 7. st. 2. ugovora u dijelu u kojem korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta, a korisnik preuzima rizik nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, zatim odredba čl. 23. st. 1. alineja J i K ugovora u kojem korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaje na njihovu promjenu te u dijelu u kojem korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita kroz depozit i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, nadalje odredba čl. 23. st. 1. alineja P ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te u dijelu u kojem korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koje mogu proizaći iz promjena tečajnog odnosa te osim toga tužitelj navodi da ništetnost navedenih odredbi ugovora, a koje predstavljaju odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao odredbe o predmetu te cijeni obveze ugovora, što proizlazi iz nepoštenosti istih te je o nepoštenosti pa slijedom toga i ništetnosti ugovornih odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju u kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak te odredbi tih istih ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pravomoćnu odluku donio Trgovački sud u Zagrebu presudom u predmetu poslovni broj: P-1401/2012 povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovore na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima po kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odukom i drugim internim ugovorima banke a da prije sklapanja ugovora u kreditu i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna tih parametara što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , s time da je tuženik protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske podnio reviziju koja je odbijena presudom i rješenjem poslovni broj: Revd-249/2014 od 9. travnja 2015. pa nadalje tužitelj tvrdi da temeljem odredbe čl. 202. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupkom tuženika, odnosno takva odluka predstavlja proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude te se sve pravne i fizičke osobe mogu u posebnim postupcima pozivati na pravno uređenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa. Isto tako tužitelj tvrdi da po reviziji poslovni broj: Rev-2868/2018 je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku da potrošači, koji su konvertirali svoje kredite s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR imaju pravni interes utvrđivati svoja prava, a u svezi s tim tužitelj je s tuženikom dana 23. prosinca 2015. sklopio Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR s time da nadalje tužitelj tvrdi da Ugovore koje je tužitelj s tuženikom sklopio treba tumačiti u skladu s Direktivom 93/13/EEZ kao europskim izvorom sustava zaštite potrošača, kao slabije strane u odnosu na pružatelja usluga, ovdje tuženika, shvaćajući u širem smislu razinu obaviještenosti potrošača te obveze jasnog i razumljivog sastavljanja ugovornih odredbi i u tom smislu treba tumačiti cjelokupne odredbe glave 8. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koje uređuju potrošački zajam, a koje su se ravnale prema spomenutom europskom izvoru, a isto tako tužitelj ukazuje na odredbu čl. 296. Zakona o obveznim donosima (Narodne novine broj 35/05 i dr., dalje ZOO) kao lex generalis, odnosno odredaba čl. 81 . i 84. ZZP-a kao lex specialis na području zaštite potrošača, a u vezi s odredbama čl. 3 . i čl. 4. st. 2. Direktive nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredaba o glavnom predmetu Ugovora i cijeni o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ukoliko su one jasno i razumljivo sastavljene, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo, smatraju se nepoštenima, ako protivno načelo savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, međutim tužitelj tvrdi kako se ni u jednoj točki ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući da su ugovori sklopljeni kao tipski s unaprijed formuliranim standardnim sadržajem od strane tuženika kao trgovca radi čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj i odredbe o glavnom predmetu, cijeni ugovora, nisu jasne niti razumljive, a zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučajevima Ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija za donošenje razboritih i informiranih odluka, a to u odnosu na ugovornu odredbu prema kojoj se predmet obveze veže uz stranu valutu znači da u skladu sa tumačenjem ugovornih odredbi na formalnoj i materijalnoj razini potrošač mora biti obaviješten na način da može znati ne samo za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute već da može procijeniti i znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, međutim samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana uz tečaj druge valute nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita pa time što je tuženik iznos mjesečne rate kredita u HRK vezao za srednji tečaj CHF da bi indeksirao iznos otplate kredita tužitelju nije transparentno izložio konkretno funkcioniranje mehanizama prema kojima se obračunava iznos kamatne stope pa stoga ta odredba nije jasna ni lako razumljiva budući da se prosječni potrošač, odnosno uobičajeno obaviješteni potrošač, koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, ne može saznati opravdanja za razliku u obračunu kredita kada je riječ o isplati odnosno amortizaciji kredita, a tužitelj navodi da ugovorna odredba nije niti lako uočljiva već se može primijetiti samo pažljivim čitanjem unaprijed uzimajući u obzir da bi se takva odredba mogla nalaziti u ugovoru pa je time tuženik omogućio stjecanje jednostrane i neopravdane koristi u smislu odredbe čl. 1111 . st. 1. ZOO-a koja korist se sastoji u zaradi na razlici u tečajevima valute ugovora, čime je tuženik prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i s obzirom na navedeno tuženik je znao odnosno morao znati da takvom nepoštenom odredbom sebi pribavlja korist koja mu neosnovano pripada svjesno i voljno prevaljujući teret tečajnih razlika na štetu potrošača u svoju korist, a osim toga tužitelj navodi da klauzula o varijabilnim kamatama iz odredbe čl. 7. ugovora sadrži temeljni dogovor o promjenjivim, varijabilnim kamatama te odredbu o podešavanju kamatne stope sukladno jednostavnoj odluci tuženika, a iako načelno valjana odredba o varijabilnim kamatama, ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo jednostrano mijenjati bitnu odredbu o kamatnim stopama je ništetna, a klauzula o jednostranom pravu tuženika podesiti početnu kamatnu stopu unesenu u ugovor u potrošačkom kreditu bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga protivna je odredbi čl. 269 . ZZP/15 odnosno odredbama čl. 81. i 82. alineja 11. ZZP-a i čl. 272. ZZP/15 koja vodi računa o dopuštenosti i odredivosti kamatne stope kao ugovorne činidbe te što se tiče ovlasti banke da mijenja kamatnu stopu klauzulom bez sadržajnog ograničenja ili se banka poziva na paušalne parametre temeljem kojih nije omogućeno drugoj ugovornoj strani u dosta visokom stupnju izračunati promjene kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora, takva je klauzula ništetna i sa stajališta pravila čl. 320 . ZOO-a, koja upućuje na to da klauzule ugovorene putem Općih uvjeta poslovanje čak i kad bi bio to slučaj u konkretnom predmetu treba tumačiti na način koji je za suugovaratelja korisnika Općih uvjeta poslovanja najpovoljniji i isto tako tužitelj ističe da ugovorne odredbe o cijeni nisu odredive budući da ugovori, uključujući i Opće uvjete poslovanja ne sadrže nikakve podatke s pomoću kojih se ona može odrediti i ugovori zajedno sa Općim uvjetima poslovanja ne sadrže niti jedan objektivizirani kriterij pomoću kojeg se obveza može odrediti odnosno ne sadrže podatke o vrsti i načinu podešavanja kamatnih stopa, a na temelju kojih bi potrošač mogao predv idjeti i kontrolirati njihove promjene, dakle predvidjeti ukupnu cijenu zajma i takve odredbe nisu jasne niti razumljive kako u materijalnom smislu tako i u vremenskom smislu.
Isto tako tužitelj ukazuje da je tuženik povrijedio njegovo temeljno pravo, kao potrošača, a to je pravo na obaviještenost time što je protivno čl. 62 . ZZP-a u razumnom roku prije sklapanja ugovora, pismenim putem propustio tužitelja obavijestiti o bitnim elementima ugovora, kao što su pretpostavke pod kojima se mogu mijenjati godišnja kamatna stopa te efektivna kamatna stopa, kao i o pretpostavkama i postupku raskida ugovora te prema odredbi čl. 84. alineja 61. ZZP-a može se smatrati nepoštenom odredba kojom se trgovca ovlašćuje na raskid ugovora na temelju njegove diskrecijske ocjene dok isto pravo nije predviđeno i za potrošača pa je tako ugovorom u čl. 23. st. 1. alineja B određeno da kreditor, ovdje tuženik može jednostrano otkazati ugovor, a nadalje ugovor protivno odredbi čl. 59 . ZZP-a manjkav je u sadržaju te je s te osnove ništetna i odredba čl. 7. ugovora budući da protivno tom članku ne sadrži pretpostavke pod kojima se može mijenjati godišnja kamatna stopa i tužitelj naglašava da je tuženik pri sklapanju ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja-sudužnika, upis založnog prava na nekretnini, suglasnost o zapljeni plaće, zapljena novčanih sredstava korisnika kredita i sudužnika na svim računima otvorenim kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa, polica osiguranja vinkulirana u korist tuženika - čime tuženik nije preuzeo nikakav rizik već je na tužitelja u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti stranaka i jednake vrijednosti činidaba te nadalje tužitelj naglašava da u skladu sa svim navedenim, a osobito uzimajući u obzir nepoštenost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđenje nepoštenost ugovorne odredbi stvara ex tunc učinke, koji djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena te da kao takva ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da nije bilo navedene odredbe i nadalje tužitelj ističe da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241 . ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što drugim riječima znači da je tuženik ostvario slijedom svega navedenog znatnu nepripadnu imovinsku koristi i s osnova nepoštene promjenjive kamatne stope i s osnova nepoštene valutne klauzule, ali i s osnove nepoštene konverzije CHF kredita u EUR kredit i to sve temeljem odredbi čl. 1111. st. 1. i 2. te čl. 1115. ZOO-a i u smislu odredaba čl. 186. b st. 1., 2. i 3. ZPP-a i isto tako tužitelj ističe da s obzirom na dokumentaciju koju posjeduje nije mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev tužitelja glede iznosa koji potražuje, a traži da naslovni sud naloži tuženiku da odmah i bez odlaganja u smislu odredbi čl. 186. b i st. 1., 2. i 3. ZPP-a položi račune i da pregled cjelokupne financijske, knjigovodstvene i druge relevantne poslovne dokumentacije i to u vezi s oba ugovora o kreditu, a kako bi se moglo provesti financijsko vještačenje te kako bi tužitelj mogao precizirati tužbeni zahtjev u iznosu koji traži.
Tužitelj tužbom traži i da sud utvrdi da su Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u [adresa] dana 10. svibnja 2006. između tuženika, kao kreditora/predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja, kao korisnika kredita, s druge strane, kao i Ugovorom o namjenskom kreditu br. [broj kredita] sklopljen u [adresa] dana 6. listopada 2006. između tuženika kao kreditora/predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja kao korisnika kredita, s druge strane ništetni u dijelu odredaba čl. 2. st. 1.-4., čl. 7. st. 1.-2. i čl. 23. st. 1. alineja J-K, P, koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i na nepoštenu konverziju CHF kredita u EUR kredit te da isti u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke te da se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni, što je tuženik dužan priznati, jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje ova presuda te je dužan trpjeti primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit i tužitelj od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zatezno kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
Tužitelj je tijekom postupka podneskom od dana 13. studenog 2024. precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] od 10. svibnja 2006. traži isplatu iznosa od 1.927,57 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] od 6. listopada 2006. traži od tuženika isplatu iznosa od 5.360,95 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.
7. Nesporno je da je tužitelj sklopio ugovore kako je navedeno u tužbi.
8. Nesporno je da je tuženik tijekom tog ugovornih odnosa mijenjao kamatnu stopu i da je ista povećavana u odnosu na početnu kamatnu stopu.
9. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 23. prosinca 2015. zaključili Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) kojim je učinjena tzv. konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
10. Sporno je jesu li predmetni ugovori djelomično ništetni.
11. Tužitelj je u svom iskazu naveo da se ne sjeća svih detalja s obzirom na protek vremena, ali tvrdi da je uzeo kod tuženika dva stambena kredita, a novac od tih kredita bio mu je potreban za adaptaciju kuće dok što se tiče valutne klauzule s obzirom da su ugovori bili u CHF, bilo mu je jasno, što znači valutna klauzula, ali nije očekivao da će nastupiti takve posljedice budući da se rata kredita „jako povećala“. Tužitelj navodi da je u svezi uzimanja kredita došao u poslovnicu tuženika u [adresa] kod svoje osobne bankarice te je s njom razgovarao i došao do saznanja, a i prije se informirao nego što je došao u banku pa mu je osobna bankarica rekla da će kredit biti u valuti CHF i dala mu je objašnjenje o kamatnoj stopi, ali nije potpuno siguran da li mu je tada rekla da će se kamatna stopa mijenjati, ali vjerojatno je rekla da "će" i rekla mu je da se tečaj CHF može mijenjati, ali nije rekla u kojem bi se rasponu to moglo dogoditi. Tužitelj tvrdi da se prema tadašnjoj ponudi činilo da je uzimanje kredita u CHF bilo najpovoljnije, ali se ne može sjetiti ,,zbog čega je zapravo to sve bilo u CHF'' te "misli'' da mu nije nuđena neka druga valuta, kao što je EUR ili domaća valuta – kuna. Tužitelj tvrdi da su oba kredita bila u iznosima većim od 10.000,00 EUR i da je oba kredita otplatio.
Tužitelj se sjeća da su rate kredita bile sve veće i veće te smatra da je na to najviše utjecao tečaj CHF koji je naglo rastao, ali se sada ne sjeća da li su kamatne stope rasle ili padale.
Tužitelj navodi da u vrijeme uzimanja tih kredita nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, a u to vrijeme radio je u školi, u Hrvatskoj.
Tužitelj se sjeća da je jedan od ta dva kredita konvertirao, a da je ta konverzija općenito bila propisana zakonom i tom konverzijom kredit se iz CHF ,,prebacio'' u EUR i ,,misli'' da su rate konverzijom bile manje, ali sada se ne sjeća točno koliko su te rate bile. Tužitelj tvrdi da je javni bilježnik samo općenito govorio o mogućnosti promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, ali nije govorio o rasponima u kojima bi ta promjena tečaja mogla biti niti je što govorio o kamatnoj stopi, a niti mu je detaljnije objašnjavao glede tečaja CHF. Službenici u banci su mu samo općenito rekli da se kamatna stopa može mijenjati, ali pri tome nisu govorili nikakve detalje u vezi s time te da ga nitko nije upozorio na to da netko štiti tečaj CHF u odnosu na domaću valutu, a on je otplać ivao predmetne kredite putem trajnog naloga. Sredstva kredita utrošio je na adaptaciju obiteljske kuće, a predmetnu nekretninu koristi isključivo na stanovanje.
12. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga "Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne.
13. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Prema čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora između ostalog biti, ako ne određena, onda odrediva dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.
15. U konkretnom slučaju činidba u pogledu "promjenjive" kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.
Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelja. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.
Dakle, dio odredaba oba Ugovora o namjenskom kreditu sadržanih u čl. 2 . st. 1. Ugovora da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d., u čl. 7 . st. 2. Ugovora da korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete protivne su odredbama čl. 96 . i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.
16. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun, odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje odnosno kada se ispune određene "ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.
17. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite, odnosno veće od početne, a prema uvjerljivom iskazu tužitelja, on je samo obavješten o promjeni kamatne stope bez mogućnosti pregovaranja o istoj te bez bilo kakvog utjecaja na promjenu kamatne stope i prema uvjerljivom iskazu tužitelja upravo kamatna stopa, koja je u početku bila niska (4,50 %) predstavljala je razlog sklapanju tih Ugovora od strane tužitelja.
18. Nadalje, razlozi banaka, odnosno tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, itd.) uz "profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita, međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka, odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.
19. Tuženiku kao bankarskoj instituciji sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem, koje tužitelju u okviru promjene kamatne stope nije prezentirao.
20. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111. ZOO-a to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja.
21. Institut stjecanja bez osnove reguliran je odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
22. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
23. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora, koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja u mjesečnim anuitetima od 216,74 CHF također u kunskoj protuvrijednosti i dio odredbe čl. 23. st. 1. alineja P ugovora da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu.
24. Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik, "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 1., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
25. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog, anuiteta uslijed rasta tečaja već je tužitelju, kako to i proizlazi iz njegovog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka , a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak), koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.
26. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama, kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača, s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.
27. Dakle, tužitelju od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku, kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo, a tuženik kao bankovna institucija, koja se bavi prodajom proizvoda (kredita) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja, jer takve okolnosti su banci bile poznate, odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
28. Osim toga, kako to navodi i sud prvog stupnja, radi se o unaprijed formuliranom, tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane u smislu načela "uzmi ili ostavi'', a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
29. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet AM protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio je da se čl. 6. St. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
30. Među strankama je, nadalje, nesporno da je dana 23. prosinca 2015. sklopljen Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) temeljem kojega je izvršena tzv. konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR.
31. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da sklapanje tog Sporazuma nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Sporazumom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Sporazum Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak. Sporazum koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja jer se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno sklapanje Sporazuma ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
Sud Europske unije u predmetu C-186/16 dao je smjernice nacionalnim sudovima i to: nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev - 2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
U konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Sporazumom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli.
32. Pored onoga što je vezano uz konverziju naveo sud prvog stupnja treba dodati da sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK), pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19.c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK - a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.
S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO -a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).
Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
Ugovornim odredbama ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sklapanjem dodata Ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
32.1. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
32.2. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZPK-a (ZID ZPK) na kojima se konverzija temelji. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
32.3. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.
Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.
Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
32.4. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.
Naime, potrošač koji je podigao kredit iste godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.
Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
32.5. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a, a u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. koji u čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
32.6. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK).
Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
32.7. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 AM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
33. Slijedom svega navedenog pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da se utvrdi da su Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206649808 sklopljen u [adresa] dana 10. svibnja 2006. između tuženika i tužitelja, kao i Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207587985 sklopljen u [adresa] dana 6. listopada 2006. između istih stranaka ništetni u dijelu odredaba čl. 2. st. 1.-4., čl. 7. st. 1.-2. i čl. 23. st. 1. alinea J-K, P, koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu.
34. U odnosu na žalbene navode tuženika vezane uz čl. 23. st. 1. alineja J, K i P u kojem korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaje na njihovu promjenu, zatim da je upoznat sa uvjetima kredita kroz depozit i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, kao i da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te da pristaje na sve rizike i učinke koje mogu proizaći iz promjena tečajnog odnosa, treba navesti da je sud prvog stupnja pravilno prihvatio i taj dio tužbenog zahtjeva jer je u okviru ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi opravdano utvrditi ništetnost takvih odredbi u dijelu koji se odnosi upravo na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Naime, iz provedenog dokaznog postupka, a posebno iskaza tužitelja, proizlazi da tužitelj nije bio upoznat sa svim uvjetima poslovanja i kreditiranja, promjeni tečaja valute i kamatne stope, o tome nije niti mogao pregovarati sa tuženikom, pa su I ove odredbe predmetnih ugovora o kreditu ništetne.
35. Sud prvog stupnja tuženiku je pravilno naložio da isplati iznose za koje je utvrđeno da su preplaćeni po oba kredita za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve ništetne, a tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja kako je to odredio i sud prvog stupnja.
36. Pravilno sud prvog stupnja pri tome nije uračunao negativne tečajne razlike. Tužitelj nije nepošteni stjecatelj, a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja pa nisu ispunjene pretpostavke da se u obzir uzmu iznosi kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći.
37. Tuženik tijekom postupka i sada u žalbi i dalje tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač.
No, iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelj sklopio predmetne Ugovore o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski – stambeni kredit pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač.
Osim toga, u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit, odnosno u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač, dok tuženik nije dokazao suprotno.
38. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
39. U odnosu na tuženikov prigovor da nije dokazano da je tužitelj vršio sve uplate po osnovi predmetnih ugovora o kreditu treba navesti da je pravno neodlučno tko je uplate vršio, a pored činjenice da su one vršene u ime i za račun tužitelja temeljem predmetnih ugovora o kreditu.
40. Niti tuženikov prigovor zastare tražbina nije osnovan.
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.
Najstarija tražbina tužitelja zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promijene kamatne stope dospjela je prema Ugovoru 15. studenoga 2007. dok je kolektivna tužba podnijeta dana 4. travnja 2012., tako da su tražbine dospjele u okviru zastarnog roka od 5 godina za stjecanje bez osnove, s time da je podnošenjem navedene tužbe došlo do prekida zastare, koja je mogla početi ponovo teći tek nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je postala pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 dana 13. lipnja 2014., a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno 10. lipnja 2019. tako da nije nastupila zastara tražbine tužitelja. U odnosu na preplaćene anuitete zbog promjene tečaja – valutna klauzula pravilno sud prvog stupnja zaključuje da također nije nastupila zastara.
Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž -6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 10. lipnja 2019. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO -a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
41. U odnosu na prigovor zastare u odnosu na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva treba dodati da prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.
42. U odnosu na žalbene navode posebno treba dodati da ovaj sud smatra da zatezne kamate na povišeni dio zahtjeva spram pojedinačnih mjesečnih iznosa teku od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa preplate, a ne od dana postavljanja povišenog iznosa do kojeg povišenja je došlo nakon što je vještačenjem precizno utvrđena preplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Svako drugačije tumačenje ovog spornog pitanja predstavljalo bi pretjerani formalizam u tumačenju prava koji bi ograničio pristup tužitelja sudu.
43. Žalbeni navodi vezani uz primjenu čl. 186.b ZPP-a također nisu od utjecaja na ishod postupka jer je sud prvog stupnja odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a ako je tužitelj u tužbi i pogrešno postavio tužbeni zahtjev primjenom čl. 186.b ZPP-a, navedeno nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude kojom je odlučeno o pravilno postavljenom tužbenom zahtjevu u sporu u kojem se podnosi kondemnatorna i deklaratorna tužba.
Zbog toga nije došlo niti do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a kao niti iz čl. 109. ZPP-a, čl. 325.a ZPP-a, čl. 299.a ZPP-a u svezi s čl. 354. st. 1. ZPP-a.
Posebno treba istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja dopustio preinaku tužbe jer tužitelj bez svoje krivnje to nije mogao ranije učiniti, pa je preinaka sukladna čl. 190. st. 2. ZPP-a.
43.1. Pravilno tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja o preinaci trebao odlučiti posebnim rješenjem, ali navedena okolnost nije od utjecaja na ishod postupka jer ne utječe na zakonitost i pravilnost sudske odluke.
S druge strane, protiv rješenja kojim se dopušta preinaka nije dopuštena posebna žalba pa tuženik nakon primitka prvostupanjske presude ostvaruje pravo osporavanja pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske odluke kojom se dopušta preinaka tužbe. No, kako je prethodno već rečeno, preinaka tužbe je pravilno dopuštena jer je svrsishodna za rješenje spornog odnosa među strankama, a tužitelj do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje nije mogao učiniti preinaku.
44. Nadalje, tuženik pogrešno smatra da se u ovom postupku primjenjuje čl. 299.a ZPP-a jer je riječ o odredbi koja se primjenjuje samo na postupke pokrenute nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). Sukladno čl. 54. tog zakona to je 1. rujna 2019., s tim da je ovaj postupak pokrenut 11. lipnja 2019.
45. Pogrešno tuženik smatra da je tužitelj tužbom trebao obuhvatiti i sudužnika. Naime, oni nisu nužni jedinstveni suparničari pa nije pogrešno primijenjen čl. 109. i 201. ZPP- a, a time nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 109. i 201. ZPP-a.
46. Žalbeni navodi da se u ovom predmetu ne radi o postupku naknade štete već o isplati po osnovi vraćanja stečenog bez osnove također su neosnovani jer pod pojmom "naknade štete" iz čl. 131. st. 1. ZZP-a treba podrazumijevati i zahtjev za isplatu kakvu tužitelj u ovom postupku potražuje temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
47. No, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja u dijelu naznačenom u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.
47.1. Naime, iz provedenog postupka ne proizlazi da su ništetne odredbe o konverziji CHF kredita u EUR kredit te da u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke. Nije utvrđeno da konverzija nije učinjena sukladno odredbama ZZP/15 pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan trebalo odbiti.
47.2. Isto tako, zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da prizna utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje presuda te da trpi primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit neosnovan je jer se sudska zaštita tužitelja u ovom postupku ostvaruje utvrđenjem (deklaracijom) ništetnosti ugovornih odredbi i isplatom stečenog bez osnove (kondemnacijom). S druge strane nema pravne osnove da se tuženiku naloži da prizna utvrđenje ništetnosti odnosno da trpi primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit.
48. S obzirom na žalbene navode tuženika i da ovaj sud na zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, već istu ispituje samo u okviru žalbenih navoda žalitelja, zaključak je ovog suda da je i odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita.
Tuženik osporava pravo na naknadu troškova postupka za podneske za koje je tužitelju priznato pravo na naknadu.
Ističe da je sud prvog stupnja troškove priznao nekrit ički. No, sam tuženi ne objašnjava zbog čega smatra da konkretni podnesci za koje je priznato pravo na naknadu nisu bili potrebni za vođenje spora.
Ovdje je riječ o sporu koji se u prvom stupnju vodi tijekom razdoblja od više od 5 godina i poduzete su brojne parnične radnje, a sud nije dužan za svaki podnesak u spisu za koji je prema datumu njegovog podnošenja priznao pravo na naknadu detaljno objasniti zbog čega smatra da je bio potreban za vođenje spora. Takvo obrazlaganje odluke o troškovima postupka nepotrebno je, a tuženikova je dužnost bila da konkretno navede koji podnesak i iz kojih razloga smatra nepotrebnim za vođenje spora.
49. Pri tome, za odluku o troškovima pravno je neodlučno to što je tužitelj troškovnik predao na ročištu, a ne putem sustava e komunikacije.
Ono što je odlučno jest da je tužitelj troškovnik predao pravovremeno, a inzistiranje na dostavi putem sustava e komunikacije predstavljalo bi pretjerani formalizam u tumačenju i primjeni prava.
50. Tuženik neosnovano osporava odluku o troškovima postupka tvrdnjom da se sve sporno utvrdilo u kolektivnom sporu na kojemu se temelji zahtjev tužitelja. Naime, neovisno o tom sporu, tužitelj je morao pokrenuti i ovaj individualni spor i dokazati sve pravno relevantne činjenice, a s tim dokazivanjem povezani su troškovi koji su nastali i koji su tužitelju priznati.
51. Slijedom svega navedenog primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a i čl. 373. ZPP- a, prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu pretežnim dijelom potvrđena, a djelomično preinačena, s tim da je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijena i žalba protiv odluke o troškovima postupka. Naime, zbog onih dijelova tužbenog zahtjeva s kojima tužitelj nije uspio nisu nastali posebni troškovi.
52. Primjenom čl.154. st. 5. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
U Zagrebu, 9. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
