Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1928/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Marijana Belčić, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1289/2025-9 od 11. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1289/2025-9 od 11. ožujka 2026., u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 26. travnja 2005. između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog 29. travnja 2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod brojem OU-877/2005, u dijelu odredbe koja glasi: "…. prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed." (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 503,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. do isplate (toč. II. izreke). Odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 539,82 EUR, kao neosnovan (toč. III. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Tužitelj istu presudu žalbom pobija u dijelu pod toč. III. izreke iz svih žalbenih razloga i predlaže preinačenje presude u tom pobijanom dijelu u skladu s navodima žalbe, uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti , pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuju žalitelji. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a obrazloženje presude sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije prekoračen tužbeni zahtjev i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Žalbeni navodi tuženika da osporava prvostupanjsku presudu u dijelu kojim se nalaže isplata nije osnovan, jer tužiteljica kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije niti postavila, već deklaratorni (na utvrđenje ništetnosti), o kojem zahtjevu je prvostupanjski sud i odlučio.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravi lno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika zaključio 26. travnja 2005. Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nije sporno da je čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,00% jednokratno unaprijed koju se tužiteljica obvezala platiti, te da je tuženik 12. svibnja 2005. naplatio tužiteljici ovu naknadu u iznosu od 390,72 EUR. Sporno je da li je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna i je li tom odredbom narušena pravična ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba formulirana na standardnom tipskom ugovoru od strane tuženika kao trgovca i da tužiteljica kao potrošač niti na koji način nije mogla utjecati na njezin sadržaj, da tuženik nije u postupku dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku (1,00%) od odobrenog iznosa kredita koju je tužiteljici naplatio za korištenje kredita, niti joj je pojasnio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita; da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, i da tuženik na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nepoštena, a time i ništetnom u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelj ice kao potrošača.

12. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

13. Tuženik u žalbi navodi da se test poštenosti nije trebao niti provoditi jer je sporna odredba bila transparentna, jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega, te da u smislu odredbe čl. 84. ZZK/03 nije bilo dopušteno utvrđivati njezinu ništetnost. Tvrdi da sporna naknada za obradu kredita u točno navedenom iznosu od 1,00% iznosa kredita ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti, te da troškovi obrade kredita jasno definirani.

14. Odlučna okolnost prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, je da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, no transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe potrebno je u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

15. U smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi za obradu kredita naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, a što tuženik u postupku nije dokazao. Iz provedenih dokaza i iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor unaprijed bio formuliran od strane tuženika i da ona nije imala nikakav utjecaj na sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu.

16. Kod prednje navedene odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

17. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je ponuđen unaprijed formirani ugovor o čijim odredbama nije mogla pregovarati, pa tako niti o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovor sadrži odredbu o naknadi za obradu kredita ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarala, time da tuženik niti tvrdi, niti dokazuje da je ona mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje naknade za obradu kredita i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

18. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

19. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Isto tako, tuženik nije tužiteljicu informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno nije naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

21. Kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03 i pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništena u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, te je posljedično tome pravilno naložio tuženiku kao nesavjesnom stjecatelju da vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom

22. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO) to isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da prigovor zastare nije osnovan. Pritom su nerazumljivi žalbeni navodi tuženika da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu u zastari i da je u pogledu odlučivanja o prigovoru zastare toga dijela zahtjeva trebalo primijeniti pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., te da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da zastara počinje teći tek pravomoćnošću predmetne presude, jer tužiteljica nije postavila kondemnatorni zahtjev za isplatu u ovoj parnici, već samo deklaratorni za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Osim toga, sud prvog stupnja u obrazloženju presude osnovano se nije niti pozivao na citirano pravo shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje se primjenjuje kod restitucijskih zahtjeva, a što ovdje nije slučaj.

23. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je tužiteljici u okviru parničnih troškova dosuđen trošak ročišta za objavu presude sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 - dalje: Tarifa), jer je riječ o trošku koji je bio potreban za parnicu , obzirom da pravo svake stranke da u postupku sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice što je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e- oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP).

24. Žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka parnične radnje trebao utvrditi prema vrijednost predmeta spora od 1.340,50 EUR, koju je ona naznačila u tužbi nisu osnovani, jer je taj sud sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 40. st. 3. ZPP obzirom da je vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena, na pripremnom ročištu pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 390,72 EUR. Naime, deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu, te se vrijednost predmeta spora deklaratornog preambula ne uzima u obzir, već, obzirom da je riječ o sporu o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – odnosno povrat novčanog iznosa od 390,72 EUR, upravo navedeni novčani iznos predstavlja vrijednost predmeta spora, kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud. Stoga su sve parnične radnje pravilno priznate tužitelju prema toj vrijednosti predmeta spora, dok suprotna žalbena izlaganja tužiteljice u tom pravcu nisu osnovana.

25. Premda je tužiteljica u ovoj parnici postavila samo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, sasvim je izvjesno da će nakon pravomoćnog okončanja ove parnice podnijeti i novu parnicu radi isplate iznosa od 390,72 EUR s osnova ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, zbog čega je u pravu je tuženik kada navodi da je riječ o objesnom parničenju, čiji je isključivi cilj usmjeren na ostvarivanje prava na odvjetničku nagradu u dva različita parnična postupka (za utvrđenje ništetnosti i za isplatu).

26. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude i rješenja.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš