Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2087/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Hrvoje Kardum i Josip Kardum, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d., protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7176/2022-29 od 17. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7176/2022-29 od 17. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 25. kolovoza 2005. sklopljenog između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria d.d. kao kreditora i tužiteljice BĐ, kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule CHF.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF Ugovora o [broj kredita] iznos od 20.288,83 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku ne pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5 Ugovora o [broj kredita] od 25. kolovoza 2005. sklopljenog između prednika tuženika Hypo Alpe- Adria d.d kao kreditora, i tužiteljice kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati po osnovu neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita iznos od 816,31 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. rujna 2005. pa do isplate. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 6.787,96 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2026. do isplate.

2. Protiv ove presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) smatrajući da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) i to pravo na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku pa predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive u konkretnom slučaju na odnos stjecanja bez osnove jer se odredba članak 502.c ZPP- a, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila samo na postupke naknade štete stoga da je pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz kolektivnog spora tuženiku uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku presudu kao aspekta ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje. Tuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a zbog neprovođenja tzv. testa transparentnosti i testa poštenosti sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne Novine „96/03 – dalje ZZP/03) kao niti testa znatnije ravnoteže na štetu potrošača sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU neovisno o nedostatku pregovora o pojedinačnim odredbama. Nadalje tuženik ističe dopuštenost ugovaranja valutne klauzule u konkretnom slučaju kao izraz ugovorne autonomije stranaka te dobrovoljnog pristanka tužiteljice na preuzimanje rizika promjenjivosti tečaja. Također tuženik osporava tijek zakonske kamate od dana stjecanja kao nepošteni stjecatelj.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF) sadržane u ugovoru o [broj kredita] od 25. kolovoza 2005. uz restitucijski zahtjev na isplatu s osnova povrata stečenog na temelju takve odredbe sa pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom te su u presudi, koja sadrži sve elemente propisane odredbom članka 338. ZPP-a, izneseni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria d.d. kao kreditora 25. kolovoza 2005. sklopljen predmetni ugovor o kreditu radi kupovine stana kojim se tužiteljici odobrava iznos od 102.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita te se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima čija protuvrijednost iznosi 488,76 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Sporna je ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa i visina istog kao i zastara tražbine tužiteljice i tijek zateznih kamata.

8. Prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor u svojstvu potrošača u privatne svrhe i prema namjeni kredita, prema ponudi banke i preporuci djelatnika banke kao najpovoljnijeg kredita te ga je potpisala, a da prethodno nije bila upozorena na bilo kakve rizike niti joj je o tome išta bilo poznato te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti su u konkretnom slučaju tužiteljici na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma valutne klauzule kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je spornu ugovornu odredbu tuženik samovlasno inkorporirao u tipski ugovor o kreditu, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti primjenjivosti te ekonomski efekti i rizici, čime navedena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji primjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.1. Cijeneći prethodna utvrđenja te imajući u vidu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenom u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena nepoštenost i ništetnost valutne klauzule u valuti CHF sadržane u ugovorima o kreditu koje je između ostalih banaka, sklapao i prednik tuženika sa potrošačima u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31.prosinca 2008. te pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a i važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača kao i odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), prvostupanjski sud zauzima stajalište da je sporna valutna klauzula ništetna.

8.2. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima stajalište da je zastara tražbine tužiteljice počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu pa stoga zaključuje da zastara nije nastupila s obzirom da od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 pa do dana podnošenja tužbe sudu 30. prosinca 2022., nije protekao zastrani rok.

8.3. Nadalje, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke , sud utvrđuje da preplaćeni iznos s osnova razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita i stvarnim uplatama tužiteljice prema obračunu Banke i promjene tečaja CHF ukupno iznosi 20.288,83 eura, te sud obvezuje tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici iako se pri tom nepravilno poziva na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine „35/05) s obzirom da sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. ZOO/05 u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine „ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05; dalje u tekstu ZOO/91) i to odredbu čl. 104.ZOO/91.

8.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članak 154. stavak 1. ZPP-a te obvezuje tuženika na naknadu troškova postupka tužiteljici u ukupnom iznosu od 6.787,96 eur, odmjerenim prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) kao i troškove vještačenja i sudske pristojbe na tužbu, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, a koje pitanje je sud riješio i na individualnoj razini u konkretnom slučaju uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) te članka 502.c ZPP-a.

10. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., između ostalog je utvrđeno da je i ovdje prednik tuženika povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje prednik tuženika, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10.1. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

10.2. Slijedom iznesenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP-a koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule (kao i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), a na što ukazuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022., prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje ZID ZPP/19), temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio, cijeneći iskaz tužiteljice kao i sadržaj predmetnog ugovora kao i sve druge provedene dokaze predložene po strankama, da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice kao potrošača na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje njezine obveze te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Također u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (25. kolovoz 2005.) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12.1. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

12.2. Isto tako, odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, proizlazi da su predmetne odredbe čl. 2. i čl. 3. koje se odnose na valutnu klauzulu bile jasne i lako uočljive jer je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća. Međutim, kao što je već prednje obrazloženo, tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.1. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču kao što je bila tužiteljica odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

13.2. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge (slabije) ugovorne strane te potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

13.3. Slijedom navedenog, predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su stoga iste ništetne.

13.4. Imajući u vidu sve navedeno, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika kojima osporava pobijanu presudu s aspekta je li sporna ,odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva, a niti je osnovano ukazivanje tuženika na presudu Suda Europske unije broj C-415/11.

13.5. U odnosu na žalbene navode o primjeni ustaljene sudske prakse Suda Europske unije valja istaknuti da je i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

14. Slijedom toga, a kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

15. Protivno navodima u žalbi tuženika prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa no što je valjalo učiniti temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 .Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju nije vodio načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, kako je to prethodno izloženo, slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj i kao takav u obvezi platiti zatezne kamate od stjecanja.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi o prigovoru zastare utužene tražbine. Naime, prvostupanjski sud je u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., pravilno odbio kao neosnovan prigovor zastare jer je u odnosu na tražbinu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12, prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO/91 dok je pravomoćnim okončanjem tog spora, donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 392. ZOO/91. Budući da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 30. prosinca 2022. pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prigovor zastare neosnovan jer je pokrenut unutar općeg zastarnog roka.

17. Slijedom izloženog, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava te utvrđenju da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplatila iznos od 20.288,83 eura, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev te odlučio kao pod točkom I. i II. pobijane presude.

18. Tužiteljica je postavila zahtjev i za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. stavka 1. Ugovora o [broj kredita] od 25. kolovoza 2005. o naknadi za obradu kredita ( tzv. ulazna naknada ) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 816,31 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

19. Svoje stajalište o osnovanosti ovog dijela zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da je čl. 5. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno, a na temelju koje odredbe je prednik tuženika 15. rujna 2005. naplatio iznos od 816,31 eur na ime troškova obrade kredita,

- da je spornu odredbu Ugovora o kreditu prednik tuženika unio u Ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je nakon što je banka sačinila ugovor o kreditu pozvali su tužiteljicu da isti potpiše, a o pojedinim odredbama nije pregovarala pa tako ni o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, već je u izvodu iz računa vidjela da je predmetna naknada obračunata i naplaćena,

- da je tužiteljici prilikom isplate kreditnih sredstava odmah naplaćen iznos tih naknada i time su joj kreditna sredstva umanjena,

iz čega zaključuje da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, a ugovaranje iste je uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih obveza i prava na štetu tužiteljice kao potrošača pa je predmetna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, a posljedično i ništetna te je primjenom odredbe čl. 210. i 214. ZOO/91 tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos koji je s osnove naknade za obradu kredita primila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja jer je prednik tuženik bio nepošteni stjecatelj.

20. U žalbi tuženik iznosi svoje stajalište o opravdanosti naplate troškova obrade kredita ponavljajući navode isticane tijekom postupka i to da naknada za obradu kredita ulazi u efektivnu kamatnu stopu koja je propisana Zakonom o bankama („Narodne novine „ broj 84/02), kao i ocjenu da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna i lako uočljiva. Nadalje, smatra da je sud trebao primijeniti stajališta izražena u odlukama Suda Europske unije broj C- 621/17 i C-84/19, a ne odluku suda EU C-224/19 te je iznio poredbeno pravo za druge države prema kojem većina ima propisana naplatu troškova obrade kredita.

21. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti ovog tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude jasno iznio svoje razloge, a koji se suprotstavljaju tvrdnjama tuženika u postupku.

22. Suprotno tvrdnjama tuženika, iz samog dokaznog postupka proizlazi da se u odnosu na spornu odredbu, kojom je tužiteljica obvezana plaćati naknadu za obradu kredita (toč. 5. Ugovora o kreditu), nije pregovaralo već je tužiteljici bio predan primjerak sastavljenog ugovora koji je potpisala bez da su joj pojedine odredbe bile objašnjene ili da se o njima pregovaralo. Tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije bilo objašnjeno u koju svrhu se ugovara naknada za obradu kredita, što znači da je ostalo nejasno za koje konkretne troškove banke je ta naknada korištena.

23. Valja naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (konkretno naknadi za obradu kredita) odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa imajući u vidu da se Direktiva 93/13 primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 25. srpnja 2005., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba.

24. Osim toga valja istaći da načelno nije sporno ugovaranje plaćanje naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženika, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane.

25. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštena ugovorna odredba je sukladno čl. 87. istog zakona ništetna. Dakle, da bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe zbog nepoštenosti iste, potrebno je kumulativno utvrditi da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25.1. Slijedom svega navedenoga, u konkretnom slučaju je utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo, a niti je od strane djelatnika tuženika objašnjena tužiteljici svrha plaćanja predmetne naknade, već je tužiteljica samo potpisala ugovor koji joj je tuženik predao.

26. Takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan je načelu savjesnosti i poštenja pa imajući u vidu da takav način ugovaranja kredita očito upućuje na neravnopravni položaj potrošača kojem nisu objašnjene odredbe ugovora koji sklapa, niti je dana mogućnost pregovaranja o izmjenama određenih odredbi, dok je s druge strane banka u mogućnosti u potpunosti odrediti sadržaj svih ugovornih odnosa bez prethodnog objašnjenja, to predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, slijedom čega je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03, valjalo u konkretnom slučaju spornu odredbu točke 5.

Ugovora o kreditu ocijeniti nepoštenom.

27. Stoga je pravilno sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužiteljice te utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu i naložio tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova ništetne odredbe iznos od 816,31 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. rujna 2005.

28. U odnosu na žalbene navode neosnovane primjene Tarife koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, isti nisu osnovani. Prema Tbr. 48. st. 3. Odvjetničke tarife ("Narodne novine" broj: 126/22) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Na isti način propisana je i primjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) prema Tbr. 52. st. 3., kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Time i nije pogrešno odlučeno kada je primijenjena Tarifa i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka i za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/22 odnosno prije 05. studenog 2022.

28.1. Navedeni stav, potvrđen je i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., prema kojem kada se odlučuje o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 05. studenog 2022., kojom je izmijenjena vrijednost boda, valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka i dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 05. studenog 2022. a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura).

29. Na žalbene navode da je sud prvog stupnja priznao tužiteljici pet obrazloženih podnesaka, a da prema Tbr. 8/1 Tarife treba priznati četiri obrazložena podneska valja reći da zbog okolnosti konkretnog predmeta, (potrebe za dostavom više obrazloženih podnesaka) osnovano je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio trošak više od 4 obrazloženih podnesaka pri čemu je priznao tužiteljici trošak sastava samo onih podnesaka za koje je smatrao da su u postupku bili svrsishodni i potrebni te nije priznao tužiteljici troškove podnesaka u kojima tužiteljica ponavlja svoje navode.

29.1. Pritom je ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 396/2022-2 od 23. kolovoza 2022. kako sud može u određenim slučajevima odredbu Tbr. 8. Tarife tumačiti na način da stranci prizna trošak sastava i više od 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku kada za to postoje opravdani razlozi.

30. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno dosudio tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu, a ne i za presudu, obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 30. prosinca 2022. a tek su Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o sudskim pristojbama od 5. svibnja 2023. ("Narodne novine" br. 51/23-dalje: ZID ZSP), potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, odnosno kada je članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen, te se navedene izmjene zakona ne primjenjuju retroaktivno. U konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o obvezi tužiteljice na plaćanje sudske pristojbe na tužbu valja primijeniti odredbe Zakona o sudskim pristojbama koje su bile na snazi u trenutku kada je nastala obveza tužiteljice za plaćanje pristojbe odnosno u trenutku podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 30. prosinca 2022. (čl. 4. toč.1. ZSP) te je njezina obveza plaćanja pristojbe nastala prije stupanja na snagu ZID ZSP kojim su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja pristojbi. Stoga, kako u trenutku podnošenja tužbe tužiteljica nije bila oslobođena od plaćanja pristojbi u ovom parničnom postupku, to joj je sud prvog stupnja osnovano dosudio trošak sudske pristojbe koju je tužiteljica platila.

31. Kako su žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neosnovani, bez uporišta u stanju spisa, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža