Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1764/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u [adresa], protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-395/2024-8 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-395/2024-8 od 29. siječnja 2026., u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.483,51 eura

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek 2. studenog 2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova dana 7. studenog 2007. pod brojem OV-18635/2007 (dalje Ugovor o kreditu), a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što stranke potvrđuju svojim potpisom na Ugovoru.“ te ista ne proizvodi pravne učinke. Pod točkom II. izreke utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. st. 4. istog Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka.“ te ista ne proizvodi pravne učinke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 11.897,86 eura (na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF), sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.483,51 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu parničnih troškova u preostalom iznosu od 541,95 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude (sadržajno) u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.483,51 eura , žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u iznosu od 312,50 eura te troška sudske pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP -a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U pobijanoj presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i prednice tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju i o visini postavljenog tužbenog zahtjeva te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare i promašene pasivne legitimacije.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a). Protivno žalbenim navodima tuženice, pobijana odluka donesena je u skladu sa izvedenim dokazima, u odnosu na koje dokaze je sud prvog stupnja dao jasne razloge koje činjenice je temeljem tako izvedenih dokaza utvrdio i zbog kojih razloga, kojim postupanjem tuženica nije onemogućena u raspravljanju, slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja (konačno postavljen podneskom od 8. siječnja 2025. list 736-739 spisa), za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu (br. 5140030250-61000076162/2007, solemniziranog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova dana 7. studenog 2007. pod brojem OV-18635/2007), koji su 2. studenog 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i Slavonske banke d.d. Osijek, prednica tuženice, kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 11.897,86 eura (s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), za koji iznos, pozivom, između ostalog, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Treba obrazložiti da je u postupku koji je prethodio ovom ponovljenom suđenju, prvostupanjski sud donio presudu poslovni broj P-297-2020-29 od 17. siječnja 2022. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti, koju presudu je, odlučujući o žalbi tuženice, Županijski sud u Zagrebu odlukom poslovni broj Gž-629/2022-2 od 9. ožujka 2022. potvrdio, osim u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju novčani iznos na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem dijelu je prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, nakon čega je, povodom revizije tuženice na takvu odluku, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj Rev-675/2024-2 od 4. lipnja 2024., ukinuo drugostupanjsku odluku u dijelu pod točkom I. izreke (kojom je potvrđena prvostupanjska presuda poslovni broj P-297-2020-29 od 17. siječnja 2022. u dijelu pod točkom I., II., IV. i V. izreke), u kojem dijelu je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, dakle, izuzev dijela koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa po osnovi pretplate zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem dijelu je tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen.

9. U ovom ponovnom suđenju, nakon odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-675/2024-2 od 4. lipnja 2024., prvostupanjski sud je utvdivši ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, odlučio i o pravu tužitelja na povrat neosnovano isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, pobijanom presudom prihvaćajući tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.897,86 eura temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli.

10. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je prednica tuženice od njega neosnovano naplatila temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, s time da je sporna i visina postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznbos glavnice.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim :

- da su stranke i to tuženica, odnosno njezina pravna prednica, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili 2. studenog 2007. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s time da je istim ugovorom ugovoren rok otplate od 10 godina te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,40 % godišnje,

- da između stranaka nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i to prijevremeno,

- da između stranaka nije sporan tužiteljev status potrošača u ugovornom odnosu s prednicom tuženice,

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, Tonke Vulić (koji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, cijeneći ga stručnim i nepristranim, a tuženica mu nije prigovarala u matematičkom izračunu), proizlazi da je vještakinja provela vještačenje na okolnost eventualne preplate svakomjesečne rate predmetnog kredita s osnova tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan korištenja kredita , kao polaznog tečaja, te s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu, iz kojeg nalaza proizlazi da je tužitelj zbog promjenjive kamatne stope više platio kamata u anuitetu u iznosu od 1.348,99 CHF, što po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja iznosi 7.241,20 kuna, a da je zbog tečajnih razlika u anuitetima u kojima je srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja porastao u odnosu na tečaj po kojemu je tužitelju kredit isplaćen, više plati 89.644,42 kuna, pri čemu je sve navedeno specificirano u svim pojedinačnim mjesečnim anuitetima s datumima plaćanja,

- da je tužitelj saslušan kao stranka naveo (koji iskaz sud prihvaća kao istinit), kako je predmetni kredit podigao u Slavonskoj banci Osijek d.d., Podružnica Đakovo, jer je kupovao stan i nije imao dovoljno novca, a čuo je da su krediti u CHF najpovoljniji i da puno ljudi diže takve kredite, da je otišao je u Podružnicu Slavonske banke u Đakovu gdje su mu i ponudili kredit u CHF, da mu druge kredite nisu nudili, a da on nije niti pitao za druge kredite, jer je htio podići kredit da mu mjesečna rata bude oko 2.500,00 knuna, na rok od 10 godina, jer je izračunao da bi to mogao podnositi i da će ga otplatiti prije mirovine, da je Ugovor prije potpisa pročitao i da mu je sve bilo jasno, odnosno da je razumio da će sve biti onako kako je on predvidio što se tiče visine mjesečne rate, da mu nitko nije dao naslutiti u banci da bi se rata mogla znatno mjesečno povećati, da se kog sklapanja kredita vodio time da je takav kredit u to vrijeme bio najpovoljniji, jer su mu tako u banci rekli, a i puno ljudi je dizalo takve kredite, da ničim nije mogao predvidjeti razvoj mjesečne rate kako se stvarno dogodilo, da je kredit prije vremena zatvorio 2013., jer je dobio malo veću otpremninu zbog odlaska u mirovinu, a da mu je pri kraju otplate rata bila oko 3.800,00 kuna mjesečno, što je za njega bio preveliki mjesečni iznos, da mu u banci nitko od zaposlenika pri zaključenju Ugovora nije rekao koliko će mu kamata rasti, a prilikom ovjere kod javnog bilježnika , da mu isti nije pojašnjavao odredbe Ugovora, a da je kredit otplaćivao od svoje plaće,

- da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), nije pregovaralo, odnosno da djelatnici prednice tuženice tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojasnili o kojim parametrima će ovisiti eventualna promjena kamatne stope i rast tečaja CHF, uslijed čega će tužitelju rasti iznos mjesečnog anuiteta otplate, a da tuženica tijekom ovog postupka nije dokazala suprotno,

- da je tuženica na ročištu od 15. prosinca 2025. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje FP, djelatnice banke,

- da tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, da je predmetni Ugovor o kreditu otplatio u cijelosti, te da je iznos kredita iskoristio za kupnju stana koji je koristio za potrebe stanovanja,

- da je tužitelj sam otplaćivao kredit,

- da je Trgovački sud u Zagrebu 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženica (njezina prednica) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je navedena presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na prednicu tuženice i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija prednice tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba prednice tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula),

- da je pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao prethodno pitanje pravomoćno riješeno presudom iz kolektivnog spora, a da tuženica u ovom postupku nije dokazivala suprotne činjenice od onih koje su već utvrđene u spomenutim presudama po kolektivnoj tužbi,

- da sud prvog stupnja nije prihvatio prigovor tuženice da je prilikom izračuna visine duga trebalo obuhvatiti i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

12. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), kao i naprijed navedenim odlukama domaćih sudova (kojima je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF), prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 502. c ZPP-a, na temelju zaključka da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj imao svojstvo potrošača, prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući ništetnima odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je iznos kredita vezan uz valutu CHF, uz zaključak da je pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu izostalo konkretno pregovaranje, te da banka, prednica tuženice, tužitelju prije sklapanja Ugovora nije pružila potpune i valjane obavijesti o značaju pojedinih ugovornih odredbi, tj. potpune podatke temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku za zaključenje Ugovora, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te da je pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno riješeno presudom iz kolektivnog spora, a da tuženica u ovom postupku nije dokazala suprotno, slijedom čega je usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 4. i odredbe čl. 3. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF, posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužitelja zahtijevati od tuženice da mu vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od tužitelja naplaćeno (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a), koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta, radi čega presuđuje kao pod točkom I., II. i III. izreke pobijane presude.

13. Temeljem svega navedenog, u odnosu na potraživanje po osnovi valutne klauzule, pozivom na odredbu čl. 241. ZOO-a, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, uz obrazloženje da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja zastara je počela ponovno teći pravomoćnošću odluke donesene u tom predmetu, dakle od 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 13. listopada 2020., prigovor zastare cijeni neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

14. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. U konkretnom slučaju tužitelj, između ostalog, postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i prednica tuženice). s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednica tuženice, kao kreditor, sklopili 2. studenog 2007. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, u svrhu kupnje stana, uz valutnu klauzulu, čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

16. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima naprijed navedenih presuda, pa tako i učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na prednicu tuženice, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 2. studenog 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), , koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu naprijed navedenu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i prednica tuženice u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97 ZZP/07.

18. Stoga je postupanje tuženice, odnosno njezine prednice, po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako banka nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

19. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 102. st 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Istovjetno je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. (odredbe čl. 81. i 90. ZZP/03 na koje se u pobijanoj odluci pozvao sud prvog stupnja).

20. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, nedvojbeno proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj prednica tuženice unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o koj ima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o vezanosti glavnice uz valutu CHF.

21. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu je za naglasiti da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, kao i žalbene tvrdnje da je zakonom bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je valutna klauzula bila i predviđena odredbom čl. 22. ZOO-a, pa da je time odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti, bez utjecaja su na pravilnost naprijed iznesenog zaključka, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

22. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

23. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje prednice tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, a da je banka pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantnima, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

25. U konkretnom slučeju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornim odredbama (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je prednica tuženice prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze predložene s njezine strane, imajući u vidu da je na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pradlagala saslušati svoju zaposlenicu FP, od kojeg dokaznog prijedloga je tuženica odustala na ročištu za glavnu raspravu od 15. prosinca 2025. (list 743-745 spisa), pri čemu je preostale zaposlenike predlagala saslušati na okolnost „da je tuženica općenito aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast švicarskog franka“, koje općenite okolnosti nisu odlučne za ocjenu naprijed navedenih odlučnih činjenica u pojedinačnom potrošačkom sporu koje se odnose na sklapanje konkretnog Ugovora.

26. Pri tome, iz iskaza tužitelja (kojemu tuženica nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu), proizlazi da mu u banci nije bilo ništa objašnjeno, osim što mu je od strane zaposlenika banke sugerirano da uzme kredit u CHF, kao nakpovoljniji, a da mu niti kod bilježnika ništa drugo nije objašnjeno, temeljem čega u okolnostima konkretnog slučaja, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da banka prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, n ije tužitelja informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

27. Stoga, kako se odluka o ništetnosti spornih ugovornih odredbi temelji na okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio u ovom konkretnom slučaju (temeljem prihvaćenog iskaza tužitelja da se o spornoj odredbi prije i prilikom zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu mu niti kod bilježnika ništa drugo nije objašnjeno), a da tuženica suprotno nije dokazala, promašeno je pozivanje tuženice kojim upire na povredu prava na raspravljanje pred sudom, jer je eventualno dokaznim prijedlogom za saslušanjem zaposlenice banke, od kojeg prijedloga je tuženica odustala, tuženica imala mogućnost dokazivati pojedinačno pregovaranje (dokazivanje da su tužitelju, kao potrošaču, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje su bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti o tome, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora), tako da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, tuženica nije onemogućena u dokazivanju pojedinačnog pregovaranja, odnosno u raspravljanju.

28. Pored navedenog, niti saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor stranaka (čije saslušanje je tuženica također predlagala), ne mogu se dokazivati odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je banka prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Stoga, okolnosti na koje je tuženica predlagala saslušanje javnog bilježnika, nisu od odlučnog značaja, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

29. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o njihovoj ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti, uz tvrdnju da ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ugovorne stranke nisu bile u nejednakom položaju te da je tužitelj svojevoljno ušao u predmetni ugovorni odnos i pristao na sadržaj ugovora kojem niti u jednom trenutku nije prigovarao.

30. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima (koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF) bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi , tvrdnje tuženice da su navedene odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužitelj imao pravo izbora valute.

31. Kako je, dakle, pravilno odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, prvostupanjski sud je osnovano zaključio o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici, u ovom slučaju, kao tečajnu razliku (imajući u vidu da je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za isplatu razlike između ugovorene i naplaćene kamate).

32. Ovdje ipak valja tuženici odgovoriti da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u pogledu nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti, neosnovani.

33. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, na koju odredbu se pravilno poziva i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

34. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženici.

35. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, koji zaključak je temeljio na nalazu i mišljenju vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić, kojim nalazom i mišljenjem je utvrđena razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na tečajnu razliku u razdoblju otplate kredita, iznosi 11.897,86 eura (89.644,42 kuna), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima i datumima uplata, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje.

36. Na žalbene navode tuženice je za odgovoriti da je navedeni nalaz i mišljenje sud prvog stupnja pravilno u cijelosti prihvatio kao stručan, detaljno obrazložen i izrađen temeljem relevantne dokumentacije, pri čemu tuženica nalazu i mišljenju nije prigovarala u računskom smislu, dok su prigovori tuženice da je prilikom izračuna visine duga trebalo obuhvatiti i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, pravne naravi, koji ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja. Preostali prigovori tuženice na nalaz i mišljenje navedene vještakinje odnose se na utvrđenu razliku između ugovorene i naplaćene kamate, u kojem dijelu navedeni nalaz i mišljenje nije predmetom ovog žalbenog postupka, s obzirom na to da je zahtjev za isplatu navedene razlike, pravomoćno odbijen, pa su žalbeni navodi izneseni u tom smijeru neodlučni za ocjenu pravilnosti utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještakinje vezano za visinu potraživanja tužitelja koja se odnosi na tečajnu razliku, koji izračun je veštakinja izradila u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud.

37. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu tečajnu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da su žalbeni navodi kojima tuženica i nadalje prigovara utvrđenoj visini potraživanja, bez utjecaja na pravlnost i zakonitost pobijane odluke, kao i žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud prihvatio pogrešan izračun razlike preplate, uzimajući u obzir razliku prema početnom tečaju (kako je to predlagao tužitelj).

38. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje i to da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a.

39. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. listopada 2020., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja.

40. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, preplatio tuženici iznos od 11.897,86 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

41. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da iste mogu teći eventualno tek od podnošenja tužbe (jer tužitelj nije dokazao da se sa zahtjevom za isplatu tuženici obratio prije podnošenja tužbe), također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na sudsku praksu u slučaju za koji tvrdi da je istovjetan predmetnom, kao i žalbeni navodi da o navedenom sud prvog stupnja nije dao potrebna obrazloženja, imajući u vidu da se pobijanom presudom određeno pozvao na odredbu čl. 1115. ZOO- a, tako da se jasno može razumjeti po kojem osnovu i iz kojeg razloga je tako presudio.

42. Tu je za naglasiti da je u presudi ĐPĆ i ĐPĆR protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

43. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava svoju pasivnu legitimaciju (uz tvrdnju da ista za nju ne proizlazi samom činjenicom pravnog sljedništva u odnosu na kreditora), valja odgovoriti da je u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pod poslovnim brojem P-1401/2012, bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. s Hypo Alpe Adria Bank d.d., čija je tuženica pravna slijednica (koje pravno sljedništvo tuženica niti ne spori), radi čega se tužitelj u ovom sporu može pozvati na pravna utvrđenja iz presude donesene u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/12, u kojem je Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb (kao pravna slijednica Slavonske banke d.d.), sudjelovala kao V. tuženica, sve u smislu članka 502.c. ZPP-a u vezi s čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, o čemu je sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice, dao potrebna obrazloženja .

44. Utoliko su bez utjecaja žalbeni prigovori tuženice kojima se poziva na praksu domaćih sudova za koje tvrdi da je u istima izraženo drugačije stajalište.

45. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

46. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), pri čemu na žalbene navode kojima tuženica prigovara pravu tužitelja na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, valja odgovoriti da navedeni trošak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), na koji stranka koja je uspjela u parnici, čiji je punomoćnik pristupio na ročište na kojem se presuda objavljuje (kao u konkretnom slučaju), ima pravo na njegovu naknadu u skladu s Tbr. 9. t. 3. Tarife,

47. Na žalbene navode kojima tuženica prigovara pogrešnoj primjeni Tarife prilikom izračuna troška (uz tvrdnju da sud pogrešno za sve radnje dosuđuje tužitelju trošak po izmijenjenoj Tarifi) i upire na nezakonitu retroaktivnost u njezinoj primjeni, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud odlučuje o toj nagradi, primjenju je tarifu i vrijednost boda, koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 54. propisiva la vrijednost boda od 2,00 eura, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu.

48. O tome je istovjetno pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., u kojoj je naveo da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška, valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (s time da je prilikom odmjeravanja parničnog troška jednako pravno shvaćanje primijenjeno i u odlukama revizijskog suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.).

49. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je sud prvog stupnja kada je odlučivao o troškovima postupka pogrešno za sve radnje primijenio vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka (umjesto onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje), pa time i pozivanje na drugačiju sudsku praksu.

50. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, pri čemu je to što sud prvog stupnja nije izrijekom odbio zahtjev tuženice za naknadom parničnih troškova, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o trošku dosuđenom tužitelju.

51. Slijedom obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

52. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

53. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš