REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

                                                                              Poslovni broj: Us I-2046/2023-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice B. B., iz F., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi starosne mirovine, 12. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/23-03/01084803443, URBROJ: 341-99-06/2-23-4110 od 5. listopada 2023. godine. 

 

Obrazloženje

 

1.                 Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,

Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: 140-02/23-03/01084803443, URBROJ: 341-13-06/2-23-016101 od 4. srpnja 2023., u postupku pokrenutom 12. travnja 2023. na zahtjev tužiteljice, tužiteljici je, počevši od 12. svibnja 1958., priznato pravo na starosnu mirovinu u svoti od 259,65 eura mjesečno, u koju je uračunat dodatak na mirovinu, uz ostale prateće odluke. 

 

2.                 Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/23-03/01084803443, URBROJ: 341-99-06/2-23-4110 od 5. listopada 2023., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Ključni dio obrazloženja drugostupanjskog rješenja glasi:

„Pobijanim rješenjem žaliteljici je u mirovinski staž pravilno utvrđeno razdoblje staža osiguranja prema odredbama članka 24. ZOMO od 01.10.1999. do 30.11.1999., od 01.04.2004. do 27.01.2005., od 22.05.2000. do 03.01.2001., od 04.05.2001. do 14.12.2001., od 06.05.2002. do 31.12.2002., od 15.04.2003. do 19.012004. i od 01.04.2005. do 12.05.2023. , u trajanju od 21 godine, 09 mjeseci i 02 dana.

              Prema potvrdi E 205 DE Od 07.04.2017.god., njemačkog nositelja socijalnog osiguranja, žalitelj je u SR Njemačkoj navršio razdoblja osiguranja od 01.03.1993 do 30.09.1998. , u trajanju od 05 godina, 07 mjeseci i 00 dana.

              Prema članku 6. Osnovne uredbe, ukupan mirovinski staž iznosi 27 godina, 04 mjeseca i 02 dana.

Prema članku 33. ZOMO pravo na mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

              S obzirom na navedeno žaliteljica je dana 13.05.2023. ispunila uvjete ta priznanje prava na starosnu mirovinu iz članka 33. ZOMO (SAMOSTALNA MIROVINA).

Vezano za navode u žalbi napominjemo da se pri rješavanju predmetnog zahtjeva primjenjuju uredbe Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.

Prema članku 6. Osnovne uredbe nadležna ustanova države članice čije zakonodavstvo uvjetuje stjecanje, zadržavanje, trajanje ili ponovnu uspostavu prava na davanja obuhvaćenost zakonodavstvom ili mogućnost izuzeća od obveznog, izbornog produženog ili dobrovoljnog osiguranja navršenim razdobljima osiguranja, zaposlenja, samozaposlenja ili boravišta navršena u mjeri u kojoj je potrebno, uzima u obzir razdoblja osiguranja, zaposlenja, samozaposlenja ili boravišta navršena prema zakonodavstvu bilo koje druge države članice kao da se radi o razdobljima navršenim prema zakonodavstvu koje primjenjuje.

              Prema članku 52. stavku 1. točki a) nadležna ustanova određuje pripadajući iznos davanja na temelju zakonodavstva koje primjenjuje, samo ako su uvjeti za stjecanje prava na davanja ispunjeni isključivo prema nacionalnom pravu (samostalno davanje).

Prema članku 52. stavku 1. točki b) nadležna ustanova određuje pripadajući iznos davanja putem određivanja teoretskog iznosa i nakon tog stvarnog iznosa (razmjerni dio davanja).

              Svota starosne mirovine određena u skladu s člankom 52. stavkom 1. točkom a) Osnovne uredbe na dan 13.05.2023. iznosi 204,45 € mjesečno. Razmjerni dio starosne mirovine, određen u skladu s člankom 52.stavkom 1. točkom b) na dan 13.05.2023. iznosi 204,45 €.

U smislu članka 79. stavka 2. ZOMO u svotu mirovine uračunava se, kao sastavni dio mirovine dodatak na mirovinu određen prema Zakonu o dodatku na mirovine, ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, te mirovina iznosi 259,65 E.

Uvidom u spise predmeta utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo zaprimilo tiskanicu BIH/HR 205 od 13.12.20118. iz koje je vidljivo da je žaliteljica ostvarila mirovinski staž u Bosni i Hercegovini u razdobljima od 16.03.1978. do 21.11.1978., od 26.04.1978. do 08.05.1992. u trajanju od 13 godina, 08 mjeseci i 20 dana.

              Prema članku 17. stavku 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj NN 3/2001- Ugovor s BiH) ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu, uvjetovano navršenjem određenog razdoblja osiguranja, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno i razdoblje osiguranja navršeno prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršeno prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se to razdoblje ne poklapa s razdobljem osiguranja prve države ugovornice. 

              S obzirom da je žaliteljica dana 13.05.2023. ispunila uvjet za priznanje prava na starosnu mirovinu iz članka 33. ZOMO isključivo temeljem mirovinskog staža navršenog u Republici Hrvatskoj bez uračunavanja razdoblja osiguranja navršenih u inozemstvu (SAMOSTALNA MIROVINA), nema pravne osnove za primjenu članka 17.

stavka 1. Ugovora s BiH, tj. mirovinski staž navršen u Bosni i Hercegovini nije bio potreban za  ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu iz članka 33. ZOMO, te se ne može uzeti niti za određivanje polaznog faktora iz članka 85. stavka 3. ZOMO.

              Napominjemo da je nadležni nositelj mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini rješenjem broj: UP/I — FZ 12/2/1-31-1-25592/23 od 02.08.2023. priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine počevši od 13.05.2023.“

3. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužiteljica je 13. svibnja 2023. ostvarila pravo na starosnu mirovinu, prikupivši staž od preko 41 godine u Republici Hrvatskoj (21 g. 9 mj. 2 d.), Saveznoj Republici Njemačkoj (5 g. 7 mj. 0 d.), te Bosni i Hercegovini (13 g. 8 mj. 20 d.). Očekivala je da će, nakon navršenih 35 godina staža, dobiti naknadu od 0,45% posto za svaki mjesec koji je odradila nakon 63 godine i tri mjeseca starosti, kada je stekla mirovinu po hrvatskim propisima (21 mj. x 0,45 % = 9,45 %). Tuženik, međutim, tužiteljici priznaje samo hrvatski i njemački staž, pozivajući se na europske propise. Tužiteljica je staž u Bosni i Hercegovini ostvarila u zajedničkoj državi, a staž u Njemačkoj stekla je u razdoblju u kojem Hrvatska uopće nije bila članica Europske unije. Moli da Sud sagleda širi kontekst njezina radnog staža i potrebu dodatka od 9,45%, a u protivnom najavljuje odlazak na Europski sud. Iz tužbenih navoda Sud zaključuje da tužiteljica predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika.

4.                 Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporavanog rješenja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5.                 Tužiteljica osporava samo primjenu prava, nisu sporne činjenice odlučne za rješavanje ovog spora (mirovinski staž ostvaren u spomenutim trima državama), a stranke u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave. Sud je, stoga, vodeći se načelom učinkovitosti (čl. 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), presudu donio bez provedbe rasprave (čl. 36. t. 4. ZUS-a). Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.                 Prema članku 85. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, u nastavku teksta: ZOMO), polazni faktor za određivanje starosne mirovine osiguranika, koji prvi put stječe mirovinu nakon navršene starosne dobi propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu prema tome Zakonu i ima 35 godina mirovinskog staža, utvrđuje se tako da se polazni faktor iz stavka 1. ovoga članka povećava za 0,45% po mjesecu za svaki mjesec nakon navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, a najviše za pet godina.

7.                 U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i ostale mjerodavne odredbe Uredbe (EZ) broj 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (Osnovne uredbe), odredbe Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 3/01), te odredbe ZOMO-a. Te su odredbe tužiteljici, stoga, poznate. Dio tih odredaba citiran je i u točki 2. ovog obrazloženja.

8.                 Među strankama je sporno pravno pitanje ispunjava li tužiteljica pretpostavke za tzv. bonifikaciju pri izračunu svote mirovine, uređenu člankom 85. stavkom 3. ZOMO-a.

9.                 Pritom su za primjenu mjerodavnih propisa odlučni stanje stvari i sadržaj propisa u vrijeme odlučivanja o konkretnom zahtjevu tužiteljice, a ne i okolnost da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina do 1991. bile u zajedničkoj državi, niti okolnost da je Hrvatska članica Europske unije od 2013. godine. 

10.             Javnopravna tijela pravilno su utvrdila da pri utvrđivanju samostalne hrvatske starosne mirovine tužiteljici nije trebalo uvrstiti i mirovinski staž navršen u Bosni i Hercegovini. Istodobno, nesporno je da bez tog staža tužiteljica ne ispunjava kumulativnu pretpostavku za bonifikaciju koja se odnosi na navršenje 35 godina mirovinskog staža, propisanu člankom 85. stavkom 3. ZOMO-a. U tom pogledu Sud je suglasan s razlozima iznesenima u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika, koji razlozi su pravno utemeljeni, a tužiteljici su poznati. Usto, navedeno obrazloženje udovoljava standardima relevantnosti i dostatnosti. Naposljetku, tumačenjem prava primijenjenim u predmetnom slučaju tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji. Uzgredno, tužiteljica ne osporava tuženikov navod prema kojem je tužiteljici po osnovi staža ostvarenog u Bosni i Hercegovini u toj državi priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine.

11.             Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. 

12.             Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 12. veljače 2024.

 

                                                                                                                                  S u d a c

 

  dr. sc. Alen Rajko    

 

 

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.