Poslovni broj: Usž-1878/2026-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Marine Kosović Marković, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ROŠKI SLAP d.o.o. iz Drniša, Roški slap 1, OIB: 10386734616, kojeg zastupa opunomoćenik Ringo Špaleta, odvjetnik u Drnišu, Kralja Zvonimira 29, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije u Zagrebu, Radnička cesta 80, OIB 59951999361, radi izdavanja koncesijskog odobrenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2576/2025-7 od 24. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2576/2025-7 od 24. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Republike Hrvatske, Javne ustanove „Nacionalni park Krka“, KLASA: UP/I-034-01/25-03/11, URBROJ: 2182-1-49-06-01/1-25-2 od 18. travnja 2025. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), tužitelju se odobrava obavljanje ugostiteljske djelatnosti pripreme i usluživanja hrane i pića na lokaciji Hotel „Roški slap“ te se s tim odobrenjem u vezi određuju obveze i način izvršenja tog dijela odluke. Točkom 3. izreke Prvostupanjskog rješenja odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje koncesijskog odobrenja za pružanje usluga smještaja u istom objektu.

1.1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Samostalnog sektora za upravne poslove, KLASA: UP/II-352-01/25-16/13, URBROJ: 517-09-2-25-3 od 17. rujna 2025., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje tuženika kako obavljanje tražene djelatnosti nije predviđeno Pravilnikom o koncesijskim odobrenjima na zaštićenom području, odnosno i Odlukom o mjerama zaštite i prostornim planom tog područja.

1.2. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2576/2025-7 od 24. veljače 2026., odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja pri čemu se prvostupanjski upravni sud u cijelosti priklonio sadržaju obrazloženja tog rješenja, uz jasno izražen pravni stav da postupanje tuženika usklađeno s Zakonom o zaštiti prirode i pratećim podzakonskim aktima, dok da pravo vlasništva nad nekretninom unutar nacionalnog parka ne podrazumijeva automatsko stjecanje prava na obavljanje gospodarske djelatnosti, bez usklađenosti te djelatnosti s planovima upravljanja zaštićenim područjem.

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu ZUS), navodeći kako se u objektu za kojeg koncesijsko odobrenje traži usluga smještaja pruža desetljećima, što predstavlja kontinuitet koji je postojao davno prije osnivanja [adresa]. Mišljenja je kako je tuženik djelovao protivno članku 49. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske, odnosno da nije u obzir uzeo okolnost da mu se, kao investitoru koji je stekao imovinu u stečajnom postupku 2003. godine, ne smiju umanjiti prava koja je stekao ulogom kapitala. Ukazuje kako je za svoj objekt ishodio pravomoćnu uporabnu dozvolu i rješenje o kategorizaciji tog objekta. Smatra da je odlukom tuženika diskriminiran, jer Javna ustanova „Nacionalni park Krka“, u neposrednoj blizini upravlja „Hostelom Titius“ u kojem pruža uslugu smještaja, dok se njemu to isto pravo uskraćuje. Predlaže da ovaj Sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev ili istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak drugom sucu prvostupanjskog upravnog suda.

3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu u kojem u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u osporenom rješenju i tijekom prvostupanjskog postupka. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i potpuno utvrdio činjenično stanje. Ističe da su žalbeni navodi tužitelja usmjereni na odugovlačenje postupka te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog: bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, iz razloga s kojima je suglasan i ovaj Sud.

7. Razmatrajući naprijed navedene suprotstavljene stavove sud nalazi kako se u ovom predmetu spor formira oko dopustivosti obavljanja gospodarske djelatnosti pružanja usluga smještaja u čvrstom objektu unutar granica nacionalnog parka, u situaciji kada takva djelatnost nije predviđena godišnjim planom koncesijskih odobrenja.

8. Člankom 113. stavkom 4. Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine, broj 80/13., 15/18., 14/19., 127/19. i 155/23. – u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da je u nacionalnom parku zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara.

8.1. Člankom 113. stavkom 5. Zakona, određeno je da se iznimno od stavka 4. ovoga članka, može dopustiti obavljanje ugostiteljsko-turističkih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjećivanja te obavljanje drugih djelatnosti sukladno pravilniku iz članka 142. ovoga Zakona.

8.2. Člankom 188. stavcima 1. i 8. Zakona propisano je da Javne ustanove mogu dati koncesijsko odobrenje pravnim ili fizičkim osobama na vrijeme do pet godina za gospodarsko korištenje prirodnih dobara i/ili obavljanje drugih dopuštenih djelatnosti na zaštićenom području i speleološkom objektu kojima upravljaju te da se djelatnosti za koje se može dati koncesijsko odobrenje, način izdavanja i naknada , propisuju pravilnikom koji donosi ministar.

9. Prilogom Pravilnika o koncesijskim odobrenjima na zaštićenom području (Narodne novine, broj 9/21.), a koji Pravilnik je provedbeni propis utemeljen na naprijed citiranim odredbama Zakona, uspostavljen je katalog djelatnosti koje su dopuštene unutar zaštićenog područja te se istim isključivo predviđa „smještaj na otvorenom – izvan čvrstog objekta“. Stoga je navedena okolnost, kao i činjenica da Godišnji plan koncesijskih odobrenja Javne ustanove „Nacionalni park Krka“, za 2025. godinu ne predviđa obavljanje djelatnosti smještaja u čvrstom objektu na lokaciji Roški slap, pravna zapreka izdavanju traženog odobrenja. Iz ovog razloga odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

10. U odnosu na žalbene prigovore, a koji se odnose na utjecaj legalnosti objekta i kontinuiteta obavljanja djelatnosti na stjecanje prava za izdavanjem koncesijskog odobrenja, Sud zauzima stav da vlasništvo i posjedovanje uporabne dozvole za nekretninu koja se nalazi u nacionalnom parku, automatizmom ne kreiraju pravo na obavljanje hotelske djelatnosti u toj nekretnini.

11. U tom smislu, ovaj Sud ukazuje na stav Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržan u odluci tog suda, poslovni broj U-III-5490/2020, a sukladno kojem pravo vlasništva ne kreira dopuštenost postupanja u suprotnosti s važećim prostornim planovima i planovima upravljanja područjem posebnih obilježja. Činjenica da je objekt izgrađen i prije uspostave Nacionalnog parka, kao i da je tužitelj u njega ulagao kapital, istog ne oslobađa obveze da poslovanje koje u tom objektu planira provoditi ili ga provodi, uskladi s važećim pravnim režimom zaštite prirode. Iz svega navedenog proizlazi da se gospodarske djelatnosti u zaštićenim područjima ne mogu obavljati bez izričitog usklađenja s planovima upravljanja, bez obzira na dugogodišnji kontinuitet rada te da su planovi upravljanja i godišnji programi zaštite provedbeni akti kojima se operacionalizira zaštita prirode kao interes od osobitog značaja za Republiku Hrvatsku.

12. Stoga Sud zaključuje kako je ograničenje prava na pružanje usluga smještaja u čvrstom objektu unutar nacionalnog parka legitimna mjera kontrole korištenja imovine u svrhu očuvanja bioraznolikosti i izvornosti prirode, a što je u skladu s ustavnim jamstvom iz članka 52. Ustava Republike Hrvatske, koji prirodu i njene zaštićene dijelove, definira kao dobra od osobitog interesa.

13. U odnosu na žalbeni navod vezan uz diskriminaciju u odnosu na „Hostel Titius“ kojim upravlja Javna ustanova „Nacionalni park Krka“, Sud navodi kako nema saznanja o konkretnom predmetu, niti je o istom nadležan donositi odluku u ovom sporu. Bez obzira na navedenu nemogućnost Sud dodaje kako temeljem članka 179. stavka 5. Zakona, nadležna javna ustanova ne mora imati koncesiju za korištenje prirodnih dobara na zaštićenom području kojim upravlja, budući da položaj privatnog gospodarskog subjekta koji traži koncesijsko odobrenje pravno nije identičan položaju javne ustanove koja provodi zakonom povjerenu zadaću upravljanja zaštićenim područjem.

14. Konačno i vezano uz žalbene navode, Sud ukazuje kako okolnost da tužitelj posjeduje uporabnu dozvolu izdanu od strane tijela nadležnog za graditeljstvo ne obvezuje tijela nadležna za zaštitu prirode da mu izdaju koncesijsko odobrenje za traženu djelatnost. Akti iz područja gradnje potvrđuju tehničku ispravnost i namjenu građevine, ali ne mijenjaju koncesijsko odobrenje nužno za obavljanje gospodarske djelatnosti u nacionalnom parku sukladno naprijed citiranom članku 188. Zakona.

15. Posljedično sadržaju obrazloženja ove presude, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS -a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa tada i troškove vlastitog zastupanja. Iz istih razloga, jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

16. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner