REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-715/2026-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja mldb. GE (ranije G) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Leon Zrnić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Dječjeg vrtića Cvit Mediterana, u Splitu, Šime Ljubića 22, OIB 13766250458, radi upisa djeteta u dječji vrtić, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-789/2025-11, od 2. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-789/2025-11, od 2. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Povjerenstva za upise Dječjeg vrtića Cvit Mediterana KLASA: UP/I- 601-01/24-12/0002, URBROJ: 2181-172-01-23-0001 od 10. svibnja 2024, (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), odbijen je zahtjev mldb. tužitelja za njegov upis u šestosatni program dječjeg vrtića za pedagošku godinu 2024./2025.

1.1. Rješenjem Upravnog vijeća Dječjeg vrtića Cvit Mediterana, KLASA: UP/II-034- 01/24-01/0003, URBROJ: 2181-172-02-25-0160 od 7. ožujka 2025., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje tuženika kako se narav poteškoća kod djece koja se upisuju u vrtiće znatno razlikuju te da odgojitelj koji bi odjeljenju bio dodijeljen ne bi imao potrebna stručna znanja za adekvatnu brigu o mldb. tužitelju.

1.2 Pobijanom presudom poništeno je drugostupanjsko rješenje tuženika i predmet vraćen na ponovni postupak, uz obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda kako tuženik nije postupio po ranijim uputama suda sadržanima u presudi, poslovni broj Us I-1590/2024, niti je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje s obzirom na mogućnosti osiguravanja razumne prilagodbe za mldb. tužitelja. Sud je utvrdio da tuženik nije adekvatno razmotrio mogućnost zapošljavanja trećeg odgojitelja ili pomoćnog radnika za njegu, skrb i pratnju, unatoč ponudi svog osnivača (Grad Splita) za osiguravanje financijskih sredstava. Istom odlukom Sud je odbio prijedlog tužitelja za određenjem privremene mjere hitnog upisa te je naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove tog dijela upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga navodeći kako prvostupanjski upravni sud nije uvažio prijedlog za saslušanje pedijatrice dr. EE, čime je, prema mišljenju tuženika, onemogućeno potpuno razjašnjenje mjera posebne skrbi potrebnih za dijete. Tuženik naglašava da mldb. tužitelj zahtijeva specifičnu medicinsku skrb koju odgojitelji nisu educirani provoditi, a da ministar nadležan za obrazovanje još nije donio Pravilnik koji propisuje načine uključivanja i osposobljavanja pomoćnika za djecu s teškoćama, sukladno članku 24.a stavku 6. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju. Nadalje, tuženik ističe da je mldb. tužitelj u međuvremenu upisan u drugu ustanovu (DV Gr igor Vitez) za pedagošku godinu 2025./2026., što smatra relevantnom novom činjenicom. Poziva se na članak 3. Konvencije o pravima djeteta, tvrdeći da bez adekvatnog asistenta ne može pružiti sigurnu skrb djetetu. Predlaže da Sud usvoji njegovu žalbu te preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj u svom odgovoru osporava žalbene navode tuženika. Ističe da tuženik uporno ignorira institut "razumne prilagodbe" i da se administrativne praznine kao što su nedonošenje Pravilnika, ne smiju prelamati preko prava djeteta. Naglašava da pojam "osobni asistent" ne postoji u relevantnom zakonu, već se radi o pomoćnicima ili trećim odgojiteljima koje je tuženik bio dužan osigurati s obzirom na ponuđena sredstva Grada Splita. Predlaže da Sud odbaci, podredno odbije žalbu tužitelja uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga propisanih člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud ne nalazi postojanje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6. Razmatrajući stanje spisa Sud nalazi kako se spor u ovom predmetu formira oko mogućnosti ispunjenja obveze tuženika da, primjenom instituta razumne prilagodbe i kao javna ustanova u sustavu predškolskog odgoja, osigura upis mldb. tužitelja, djeteta s teškoćama u zdravstvenom stanju, a koju nemogućnost upisa tuženik pravda nedostatkom specifičnih podzakonskih akata i nemogućnošću pružanja djetetu prilagođene medicinske skrbi.

7. U odnosu na činjenično stanje, iz spisa predmeta i sukladno navodima tuženika, Sud nalazi kako je točno da mldb. tužitelj ima zdravstvene poteškoće iz kojeg razloga mu treba osoba koja će mu u tom smislu pružati pomoć. Usprkos ovoj okolnosti Sud nalazi kako sva relevantna medicinska dokumentacija i mišljenja stručnjaka (KBC Split, Centar "Slava Raškaj", psiholozi i edukacijski rehabilitatori) preporučuju da se dijete uključi u redovni program dječjeg vrtića, radi socijalizacije i psihofizičkog razvoja.

8. Člankom 20. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju (Narodne novine, broj 10/97., 107/07., 94/13., 98/19., 57/22. i 101/23. - u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da djeca s teškoćama u razvoju imaju prednost pri upisu u dječje vrtiće kojima je osnivač jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

9. Ova norma za svoj cilj ima namjeru zakonodavca da se djeci s poteškoćama pruži svaka mogućnost i pomoć te počiva na ustavnoj kategoriji zaštite najranjivijih društvenih skupina. Stoga se stav tuženika kojim svoje djelovanje pravda nemogućnošću angažiranja "osobnog asistenta" zbog nedonošenja Pravilnika od strane nadležnog ministarstva ocjenjuje pravno neodrživim.

10. Naime, sudska praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, primjerice u predmetu Uss-56/2015, od 22. srpnja 2015., jasno stoji na stajalištu da administrativni propusti države ili kašnjenje u donošenju podzakonskih akata ne smiju ići na štetu krajnjih korisnika prava, posebice kada se radi o ranjivim skupinama poput djece s teškoćama u razvoju. Pravo djeteta na inkluz ivno obrazovanje i skrb, zajamčeno zakonom i međunarodnim konvencijama, ne može biti suspendirano zbog "tehničkih" nedostataka u normativnom okviru.

11. Nadalje, Sud navodi kako je za ocjenu zakonitosti postupanja tuženika u ovom predmetu ključno tumačenje koncepta "razumne prilagodbe". Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), primjerice u predmetu G. L. protiv Italije, br. 59751/15, država ima pozitivnu obvezu osigurati stručnu pomoć i prilagodbu djetetu s teškoćama kako bi mu se omogućio pristup obrazovanju pod jednakim uvjetima. ESLJP je u navedenom predmetu izričito naglasio da se proračunska ograničenja ili administrativni nedostaci ne mogu koristiti kao opravdanje za uskraćivanje podrške. U konkretnom slučaju, tuženik je imao na raspolaganju ponudu Grada Splita za osiguravanje sredstava za zapošljavanje trećeg odgojitelja te nije ni pokušao ispitati mogućnost koje mu je ova opcija otvarala, već je jednostavno zaključio kako takva alternativa nije zadovoljavajuća.

12. U odnosu na navode tuženika, a koji se odnose na terminološke razlike između termina "trećeg odgojitelja", "pomoćnika" i "osobnog asistenta", Sud smatra da su te distinkcije irelevantne za meritum spora. Bitno je da je tuženik, sukladno članku 20. stavku 7. Zakona, bio dužan donijeti prosudbu o uključivanju djeteta uz osiguravanje potrebne podrške, bez obzira na to kako se to radno mjesto formalno naziva u internim aktima, pogotovo jer su sredstva bila osigurana. Uskraćivanje prava djetetu zbog semantičkih nesuglasica ili nepostojanja specifičnog naziva radnog mjesta u Kolektivnom ugovoru pristup je koji automatizmom isključuje svaku mogućnost „razumne prilagodbe“.

13. Vezano uz navode tuženika o nemogućnosti pružanja djetetu prilagođene medicinske skrbi, Sud ukazuje kako tuženik nije životno ocijenio mogućnost suradnje s majkom djeteta, koja je izrazila spremnost dolaziti u vrtić radi pomoći svom sinu, niti je istražio druge oblike organizacijske prilagodbe. Iz ovakvog postupanja slijedi da tvrdnja tuženika da bi upis djeteta bez asistenta ugrozio njegovu sigurnost (članak 3. Konvencije o pravima djeteta) predstavlja stoga potpunu zamjenu teza. Najbolji interes djeteta, kako ga tumači i Ustavni sud Republike Hrvatske u predmetu U-III-1971/2016, nalaže aktivno djelovanje ustanove na uklanjanju prepreka, a ne korištenje tih prepreka kao razloga za isključenje djeteta iz sustava.

14. U odnosu na žalbeni prigovor da sud nije saslušao pedijatricu dr. EE, ovaj Sud nalazi da navedeno ne predstavlja bitnu povredu postupka. Činjenično stanje glede zdravstvenog stanja djeteta i potrebnih mjera skrbi dovoljno je razjašnjeno brojnim drugim materijalnim dokazima i stručnim mišljenjima u spisu. Sud nije dužan izvoditi sve predložene dokaze ako ocijeni da oni nisu odlučni za rješavanje upravne stvari, a u ovom sporu ključno pitanje nije medicinska dijagnoza (koja je nesporna), već pravna obveza tuženika na osiguravanje razumne prilagodbe.

15. Tuženik ističe kao novu činjenicu da je mldb. tužitelj upisan u drugi vrtić (DV Grigor Vitez). Međutim, to ne utječe na postojanje pravnog interesa tužitelja u ovom sporu. Tužitelj ima pravo na rješavanje o upisu u ustanovu koja mu je bliža mjestu prebivališta i koja je bila predmetom inicijalnog zahtjeva. Štoviše, činjenica da je drugi gradski vrtić, na temelju iste dokumentacije, očito uspio osigurati uvjete za upis, dodatno kompromitira tvrdnju tuženika o objektivnoj nemogućnosti prihvata djeteta te ukazuje na nejednako postupanje unutar istog sustava predškolskog odgoja Grada Splita.

16. Ovaj Sud posebno naglašava da je tuženik u ponovljenom postupku bio dužan postupiti po uputama suda iz prethodne presude. Ignoriranje sudskih uputa i ponavljanje istih, ranije otklonjenih razloga za odbijanje zahtjeva, predstavlja tešku povredu načela zakonitosti i prava na pravično suđenje, posebno imajući na umu kako su sva tijela s javnim ili s prenesenim javnim, ovlastima dužna, temeljem članka 81. ZUS-a, doslovno slijediti pravna shvaćanja i primjedbe suda.

17. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski upravni sud je pravilno zaključio da je drugostupanjsko rješenje tuženika nezakonito. Tuženik u ponovnom postupku mora donijeti novo, na zakonu utemeljeno rješenje, pritom uvažavajući sve dostupne mehanizme podrške (treći odgojitelj, pomoćni radnik, suradnja s rod iteljima), kao i iskustva vrtića u koje je mldb. tužitelj već upisan, a kako bi se djetetu s poteškoćama omogućilo ostvarivanje prava na predškolski odgoj u skladu s njegovim najboljim interesom.

18. Odluka o troškovima spora sadržana u presudi prvostupanjskog upravnog suda pravilno je utemeljena na članku 79. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu u odnosu na poništenje rješenja.

19. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu jer isti, iako jasno obrazložen, nije bitno doprinio rješavanju stvari u ovoj žalbenoj fazi, s obzirom na to da su svi relevantni argumenti već bili sadržani u spisu i pravilno ocijenjeni od strane prvostupanjskog suda.

20. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić