Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-5298/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Ksenije Grgić predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, OIB: 38922958547, Zagreb, Martićeva 71 kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1165/2023-23 od 26. srpnja 2024., na sjednici održanoj dana 9. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1165/2023-23 od 26. srpnja 2024. u dijelu pod točkom I. i II. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. odbio zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 70.009,32 kn / 9.291,83 eur[1] / sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 21. veljače 2022. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.011,49 eur sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26. srpnja 2024. pa do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 435, 49 eur.
2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu tužitelja uz naknadu troška za sastav žalbe.
4. Žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza (čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tužitelj u svojoj žalbi.
7. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
8. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa koje je u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2021., na ime invalidske mirovine isplaćivao svom osiguraniku RL koji je krivnjom osiguranika tuženika ŠL stradao u prometnoj nezgodi 11. ožujka 2005.
9. Sporno je, u ovom predmetu ima li tužitelj na temelju odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 - dalje: ZOMO) pravo zahtijevati od tuženika, kao osiguratelja vozila osobe odgovorne za nastanak navedenog štetnog događaja, isplatu ovog regresnog duga - isplatu onoga što je u utuženom razdoblju na ime invalidske mirovine isplatio svom osiguraniku u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2021.
10. Sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza kao neosnovan odbio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da taj zahtjev treba prosuđivati prema odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP), a ne odredbama ZOMO i da je posljedično tome sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Međutim, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa invalidske mirovine koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, pa posljedično tome, kako tužitelj nije dokazao (nije ni predlagao dokaze na te okolnosti) da postoji i koliko iznosi ta razlika, to prema pravilima o teretu dokaza (čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP) valja zaključiti da je zahtjev tužitelja neosnovan.
11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja na navedeno nesporno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja.
11.1. U ovom postupu, obzirom na žalbene navode žalitelja, prije svega, valja istaknuti da je na konkretni pravni odnos - za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kao tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime isplaćene invalidske mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate navedene mirovine, a ne odredbe ZOMO, sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnje obzirom da je takvo pravno shvaćanje izraženo i mnogim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako npr. i poslovnom broju: Rev -1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022., radi čega je i žalbu tužitelja u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.
12. Na temelju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (stavak 5.).
12.1. Dakle, cijeneći sadržaj navedene zakonske odredbe proizlazi da jasnim izričajem odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).
12.2. Međutim, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime isplata mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika u visini invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
12.3. Međutim, kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje takve razlike, ni bilo kakve razlike, ( to zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ni pokušao dokazati), na isplatu koje bi u konkretnom slučaju, eventualno, imao pravo uz primjenu navedene odredbe čl. 27. ZOOP, to je sud prvog stupnja temeljem odredbe čl.219. st. 1 ZPP-a njegov zahtjev pravilno odbio kao neosnovan, radi čega je i žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.
13. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.
14. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer ova parnična radnja nije bila nužna za konačni ishod postupka sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu, 9. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Grgić
