Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

,Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1827/2026-2

U I M E R E P U B I I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-700/2019-53 od 5. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-700/2019-53 od 5. veljače 2026., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u istoj prvostupanjskoj presudi u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.827,85 EUR.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u istoj prvostupanjskoj presudi u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu, broj 236 -260/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključen između tužitelja i tuženika 2. listopada 2006. o da isti ne proizvodi pravni učinak, te zahtjev da se slijedom toga naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 84.751,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. izreke. Usvojen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. i čl. 6. Ugovora o [broj kredita] koji je zaključen između tužitelja i tuženika 2. listopada 2006. godine i da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, te da je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF (toč. II./1.), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 21.372,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom pobliže razvrstanim u toč. II./2. Izreke. Rješenjem sadržanim u istoj prvostupanjskoj presudi naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.827,85 EUR, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

2. Protiv točke I. izreke prvostupanjske presude i dijela rješenja sadržanog u istoj presudi kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda i rješenje preinače u tim pobijanim dijelovima u skladu s navodima žalbe, ili da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu žalbom pobija tuženik pod toč. II. izreke i u dijelu rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška iz svih žalbenih razloga, uz prijedlog da se presuda i rješenje u tom dijelu preinače u skladu s navodima žalbe ili ukinu i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je zaključen između stranaka 2. listopada 2006. i povrat svih isplaćenih iznosa po tome kreditu, te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz istoga potrošačkog Ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem stečenog bez osnove

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbama ukazuju žalitelji. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno određeni članak. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranka nije sporno da je tužitelj sa prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. zaključio Ugovor o [broj kredita] od 2. listopada 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužitelju odobren kredit za izgradnju obiteljske kuće u iznosu od 142.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna ugovorena kamatna stopa na dan isplate kredita iznosila 4,60% godišnje. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 731,54 CHF po srednjem tečaju tečajne liste kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita. Sporna je osnovanost glavnog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja; da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u čl. 3. i 6. ugovorile promjenjivu kamatnu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i valutnu klauzulu prema kojoj je kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju; da je početa kamata stopa na dan isplate kredita iznosila 4,60% i da se ona tijekom otplate kredita povećavala bez jasno definiranih kriterija, da tužitelju nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti promjene kamatne stope, da je tijekom otplate kredita rastao i tečaj CHF, da tužitelju kao potrošaču nisu na objašnjene značajke valutne klauzule i mogući rizici tečaja švicarskog franka, niti su mu dane potpune informacije o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

10. Nadalje je provedenim financijskim vještačenjem u postupku utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1.12.2006. Radim 1.9.2020. uplatio ukupni iznos od 97.338,34 EUR, nakon čega je tužitelj 1.9.2020. na iznos isplaćene glavnice utvrđena preplata od 9.346,16 EUR, a da je na pojedinačni iznos izvršena uplate izvršen obračun zakonske zatezne kamate od dana pojedinačne uplate do 22.11.2024. i da ukupna zakonska zatežna kamata iznosi 84.751,11 EUR. Nadalje je utvrđeno da preplata za razdoblje od početka otplate kredita do 31.8.2020. uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,60% i uslijed promjene tečaja više obračunatog anuiteta iznosi ukupno 21.487,45 EUR.

11. U ocjeni ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud pozvao se na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima u kojima su koris tili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se tijekom postojanja obveze mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke i da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

12. Nadalje se u ocjeni ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. Ja 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. I 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

13. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su ugovorene odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i da ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu (o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih ugovornih odredbi, koje nisu bitan sastojak toga ugovora. Stoga je odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te je temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat preplaćenih iznosa anuiteta u iznosu od 21.487,45 EUR koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF po pravilima stečenog bez osnove.

14. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

15. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga proizlazi i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

16. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03).

17. U postupku tuženik nije dokazao da je tužitelj kao potrošač dobio od banke potpune obavijesti o povećanom riziku od primjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja CHF, niti razumljive i precizne informacije temeljem kojih je mogao procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja. Pritom valja navesti da je tuženik prvo predložio saslušanje svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovaranja i upoznavanja tužitelja o rizicima fluktuacije tečaja CHF, a zatim je od tih dokaznih prijedloga odustao.

18. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je sporni kredit tužitelju odobren za izgradnju obiteljske kuće, što u svom iskazu iznosi i sam tužitelj, navodeći da su sredstva kredita utrošena upravo za izgradnju kuće za njega, suprugu i djecu. Kako sporni kredit nije bio namijenjen tužiteljevu zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već radi izgradnje obiteljske kuće za stanovanje njega i njegovu obitelji, nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 ZZP/03. Bespredmetni su stoga žalbeni navodi tuženika da je na tužitelju bio teret dokazivanja da je predmetni kredit koristio samo za osobne potrebe, kraj činjenice da je tuženik upravo u tu svrhu i odobrio kredit tužitelju.

19. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplate kredita, kao i preplaćene iznose uslijed promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početni tečaj za valutu CHF na dan isplate kredita, sud prvog stupnja je pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovoru i povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti tih ugovornih odredbi.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je u postupku pred prvostupanjskim sudom bilo onemogućeno raspravljanje zbog neprovođenja dopunskog financijskog vještačenja izračunom koji bi se izvršio po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženika na kunske kredite u spornom razdoblju, a ne izračunom po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, jer predmet spora nije kunski kredit, već kredit u CHF. Financijsko vještačenje izrađeno je u cijelosti u skladu sa zadatkom koji je vještaku odredio sud, pa budući da izračun primjenom promjenjive kamatne stope tuženika na kunske kredite nije predmet raspravljanja, osnovano dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog vještačenja nije prihvaćen. Valja istaći da neprovođenjem dopunskog vještačenja na prednje navedene okolnosti i ne pozivanjem vještaka radi usmenog saslušanja vještaka na te okolnosti, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik.

21. Nadalje tuženik neutemeljeno ponavlja u žalbi da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Pritom tuženik u postupku nije istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće, jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

22. Osim toga, sporne ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli diktirao je sam tuženik koji ih je i unio u ugovor, te je stavljanjem tih odredbi u ugovor bez pregovaranja ugrozio visoku zaštitu od nepoštenih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Stoga je na tuženiku je da snosi posljedice uključivo i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju, tim više što prisilni propisi o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi moraju imati preventivni i odvraćajući učinak prema trgovcu. Konačno, uračunavanje koje predlaže tuženik imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, koja bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa.

23. O prigovoru zastare pravilno je odlučeno u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Rev 2245/2017 -2 od 20. ožujka 2018., prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na valutnu klauzulu od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj tužbu podnio 25. ožujka 2019., ona je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, te prigovor zastare nije osnovan.

24. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." Stoga suprotna žalbena izlaganja tuženika i tvrdnje da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doci do prekida zastare nisu osnovani.

25. S obzirom da je u postupku utvrđeno da su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je pravilno odbijen glavni tužbeni zahjtev, a prihvaćen eventualno kumulirani, te je tuženiku naloženo da isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno u toč. II. pobijane presude.

26. Kako tuženik u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda bila dovedena u sumnju, to njegova žalba nije osnovana.

27. Isto tako, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer nije riječ o bitnim sastojcima ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO, te on može opstati i bez tih ništetnih odredbi.

28. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da predmetni ugovor o kreditu može opstati unatoč ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, navodeći u bitnome da su ništetni upravo bitni sastojci ugovora o kreditu i to predmet, odnosno valuta te djelomično cijena, odnosno kamata i da bez tih sastojaka ugovor ne može opstati. Tvrdi da je valutna klauzula neminovno obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" i da predstavlja bitni sastojak ugovora o kreditu, uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća. Pritom ukazuje na stavove izražene u presudama Suda EU broj C - 118/17 i C-260/18.

29. Neosnovani tužitelj smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bitan sastojak ugovora bez kojih ugovor ne može opstati i da njihova ništetnost povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora.

30. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

31. Prema odredbi čl. 1021. ZOO ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

32. Ništetnost odredbi čl. 3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. St. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjet i davanja, korištenja i vraćanja kredita. Činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, no ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi može opstati sukladno odredbama čl. 86. st. 2. ZZP/03 i čl. 324. st. 2. ZOO, zbog čega je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu neosnovan, kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

33. Prednje navedeno tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju niti pravnom domašaju odredbe članka 6. Stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (SR protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Navedenom presudom je jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, a prema ocjeni ovog suda to se proteže i na druge nepoštene odredbe, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućuje ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, dakle, ništetnosti odredbe koja je vezana uz bitne sastojke ugovora, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti takve odredbe (u tom se slučaju radilo o ništetnosti odredbe o tečajnom riziku) kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

34. Dakle, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe vezane uz bitne sastojke ugovora, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Stoga je, suprotno tvrdnjama tužitelja i nakon utvrđivanja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu moguća uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

35. Naime, takvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (toč. 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 75,). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., t. 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

36. Stoga je u konkretnom slučaju udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenom ugovornom odredbom.

37. Stoga, je glavni tužbeni zahtjev uz valjane razloge i pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen kao neosnovan.

38. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i toj odluci stranke u svojim žalbama neutemeljeno prigovaraju. Žalbeni navodi tuženika da je o uspjehu stranaka u sporu trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP nisu osnovani. Naime tužitelj je u ovoj parnici sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP postavio glavni tužbeni zahtjev (za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i isplate) i podredni zahtjev (za utvrđenje djelomične ništetnosti istog ugovora o kreditu i isplate) koji zahtjevi se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovni. Tužitelj je u cijelosti uspio sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom (za utvrđenje djelomične ništetnosti i isplate), a odbijen je sa glavnim tužbenim zahtjevom (za utvrđenje ništetnost i cijeloga ugovora i isplatu) u odnosu na koji nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno da je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, te mu je pravilno dosuđen parnični trošak prema vrijednosti predmeta spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

39. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), jer Tbr. 52. određuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga toj odluci tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.

40. Neosnovano tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka navodeći da mu je trebalo priznati trošak financijskog vještačenja i sudskih pristojbi, jer iz točke 21. obrazloženja pobijane presude proizlazi da mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 177,85 EUR.

41. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. ZPP žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanim dijelovima.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš