Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-824/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Travaš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-632/2023-21 od 23. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-632/2023-21 od 23. siječnja 2026. u pobijanom dijelu, u točkama I. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti po osnovi razlike u tečaju iznos 2.163,31 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate,

- u točki II. izreke odbijen je kao neosnovani tužbeni zahtjev za iznos od 161,69 eura s pripadajućom zateznom kamatom,

- u točki III. izreke utvrđen je neosnovanim prigovor radi prebijanja te da potraživanje tužene prema tužitelju ne postoji,

- u točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.019,30 eura za zateznom kamatom od 23. siječnja 2026. do isplate.

2. Protiv dijela ove presude kojom je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.163,31 euro i parnične troškove (točka I. i IV. izreke) žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, podredno predlaže istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 382,20 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.325,00 eura na ime preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banak d.d. sklopili 25. kolovoza 2006. ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli nije pregovaralo te se radilo o gotovom obrascu ugovora koji je tužitelju prezentiran kao najpovoljniji kredit.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6621/2017 od 14. lipnja 2018., ocijenio da se o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora informirao tužitelja o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, slijedom čega su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, te je pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1111. ZOO te čl. 1115. ZOO kao i odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), prihvatio tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke.

5.1. Obzirom na to da je tužitelj u podnesku od 8. listopada 2025. djelomično povukao tužbu, usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, a na koje djelomično povlačenje tuženik nije pristao, sud je odlučio kao u točki II. izreke.

5.2. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja, sud je isti ocijenio neosnovanim, jer je sud na temelju provedenog vještačenja utvdio da u zadanom periodu tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita, pa je u skladu s odredbama čl. 338. st. 3. ZPP u vezi čl. 333. st. 3. ZPP odlučio kao u točki III. izreke.

5.3. Sud je u točki IV. izreke odlučio o troškovima postupka na temelju odredbi čl.154. st. 5. ZPP u vezi čl. 151. ZPP te čl. 155. ZPP i čl. 164. st. 1 -4 ZPP.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru razloga navedenih u žalbi, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden pravično, u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među stranaka, nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

10.1. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a nastavno navedenim razlozima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

11. U odnosu na sadržaj žalbe tuženika, valja reći da je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavno:

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena kao neosnovana revizija 1. -8. tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

12.1. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12.2. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula, sadržajno, izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

14. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.1. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

15. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

15.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

15.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

16. U odnosu na žalbene navode u vezi od luke o troškovima postupka kojima tuženik osporava dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude, valja reći da je odredbom čl. 335. ZPP propisano da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e -Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

16.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu, jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela je u parnici, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno priznao i dosudio tužitelju trošak za pristup njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude.

17. Neosnovani su žalbeni razlozi kojima tuženik osporava primjenu čl. 154. st. 5. ZPP, jer je prvostupanjski sud pravilno, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja

- da je tužitelj djelomično povukao tužbu nakon provedenog vještačenje, a na koje povlačenje tuženik nije pristao, kao i imajući u vidu da je tužitelj u pogledu osnove u cijelosti uspio, ocijenio da je tužitelj uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

19. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić