Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1733/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CM, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Darko Varnica, odvjetnik u Kaštel Kambelovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6562/2024-14 od 30. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6562/2024-14 od 30. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 12. st. 3. „Završne odredbe,“ Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14. veljače 2007., zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kredita u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 383,84 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2007. do isplate (toč. II. izreke), te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 401,54 EUR za zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2026. do isplate (toč. III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačenje presude i odbacivanje tužbe, ili odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška ili ukidanje presude i vraćanje predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita iz ugovora o potrošačkom kreditu koji zaključen između stranka, i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi određeno ukazuje tuženik. Izreka presude je razumljiva te ne proturječi sama sebi niti razložim presude, a obrazloženje presude sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

7. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da su stranke 14. veljače 2007. zaključile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 126.200,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je čl. 12. st. 3. „Završne odredbe“, ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kn, koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita, te da te da je tuženik 6. ožujka 2007. naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 383,84 EUR. Sporno je da li je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna i da li je tom odredbom narušena pravična ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te je li potraživanje u zastari.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda je je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora koji je sastavio tuženik, te tužiteljica na sadržaj sporne ugovorne odredbe nije imala nikakav utjecaj, da tuženik u postupku nije dokazao da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je pojasnio tužiteljici strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita; da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, i da tuženik na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, te je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO/05) obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da tužiteljici vrati plaćeni iznos naknade za obradu kredita u po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Tuženik žalbom osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da se o spornoj odredbi potrošačkog ugovora koja je odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da je ona protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Također osporava i mogućnost provođenja testa poštenosti, uz tvrdnju da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Okolnost da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, no transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe potrebno je u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

13. U smislu odredbe čl. 81. st. 2. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je ponuđen unaprijed formirani ugovor o čijim odredbama nije mogla pregovarati, pa tako niti o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovor sadrži odredbu o naknadi za obradu kredita ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarala, pri čemu tuženik niti tvrdi, niti dokazuje da je ona mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

15. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

16. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije sporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pruža ju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita nisu notorni, niti se mogu podrazumijevati.

17. Prema shvaćanju ovog suda neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelj icu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 12.3. tog ugovora tužiteljica preuzela i obvezu snošenja drugih troškova veznih uz izradu Ugovora, npr. troškove solemnizacije (navedeno u čl. 11.12. Ugovora). Očito je dakle da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužiteljice, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

18. Tuženik nije tužiteljicu informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba nepoštena, a time i ništetna.

19. Neutemeljeno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) iz razloga što je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (presuda Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (presuda Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

20. Tvrdnje tuženika ponovljene u žalbi da sporni Ugovor o kreditu nema potrošačko svojstvo nisu osnovane, jer je prvostupanjski sud provedenim dokazima utvrdio da je predmetni kredit odobren za opremanje stana u kojem tužiteljica živi, dakle u njezine osobne, a ne u poslovne svrhe, zbog čega tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, te suprotna žalbena izlaganja žalitelja u tom pravcu nemaju uporište u činjeničnoj građi koja se nalazi u spisu.

21. Na pravnu poziciju tužiteljice nije od utjecaja činjenica da je predmetni kredit konvertiran, jer je intencija zakonodavca prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. („Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) bila rješavanje problema kredita vezanih u CHF na kvalitetan i zakonit način, a da pri tome težina i teret svih nastalih obveza ne padne na potrošače, odnosno na korisnike kredita. Ulazna naknada koja je predmetom ovoga postupka ne navodi se u ZID ZPK/15, već je naprotiv u čl. 41. Zakona o zaštiti propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava, niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava u odnosu na vjerovnika.

22. Kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna , to je posljedično tome pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

23. Na u žalbi ponovljeni prigovor zastare valja ukazati tuženiku da se p ravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020, koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

24. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

25. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš