Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1130/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vlado Rebić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Daniel Brkan, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-3093/2020-50 od 22. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika AĆ kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 3093/2020-50 od 22. prosinca 2023. u dijelu u kojem je tuženiku EĆ naloženo isplatiti tužiteljici OĆ iznos od 7.796,37 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 7.000,00 EUR od 6. ožujka 2020. pa do isplate, te na iznos od 796,37 EUR od 22. prosinca 2023. pa do isplate, te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.716,33 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-3093/2020-50 od 22. prosinca 2023. u dijelu u kojem je tuženiku EĆ naloženo isplatiti tužiteljici OĆ daljnji iznos od 4.015,96 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2020. pa do isplate, te joj naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 679,05 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice OĆ u dijelu u kojem ista od tuženika AĆ potražuje isplatu daljnjeg iznosa od 4.015,96 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2020. pa do isplate kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice OĆ za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 679,05 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-3093/2020-50 od 22. prosinca 2023. tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 11.812,33 EUR/89.000,00 kuna[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 11.015,99 EUR/83.000,00 kuna od 6. ožujka 2020. pa do isplate, te na iznos od 796,37 EUR od 22. prosinca 2023. pa do isplate, te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.395,38 EUR/18.048,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 29. studenog 2022., radi naknade neimovinske štete te imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu od 89.000,00 kuna/11.812,33 EUR , koju štetu je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju od 24. travnja 2018. kada ju je napao pas tuženika te joj nanio tjelesne ozljede.

5. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP - a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica 24. travnja 2018. u [adresa], oko 21,15 sati šetala svog psa bostonskog terijera na povodcu i mimoišla se s DĆ, sestrom ovdje tuženika, koja je na povodcu šetala tuženikovog psa – križanca labradora i pitbulla,

- da se u jednom trenutku tuženikov pas približio tužiteljičinom koja je svog psa odmaknula u lijevo, dok DĆ nije uspjela svladati tuženikovog psa koji je zagrizao tužiteljičinu desnu potkoljenicu, kojom prilikom je tužiteljica pala na pod, a tuženikov pas je nastavio gristi tužiteljicu, te joj je nanio tjelesne ozljede,

- da je tuženikov pas opasan pas u smislu čl. 2. st. 1.b Pravilnika o opasnim psima („Narodne novine“, broj: 117/08., dalje: Pravilnik) i da je kao takav morao imati brnjicu (čl. 5. st. 6. Pravilnika), koju tuženikov pas nije imao,

- da se, sukladno čl. 14. st. 1. i 2. Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 22-pročišćeni tekst i broj 6., dalje: Odluka), opasnog psa smije izvoditi na javne površine gdje je to Odlukom dopušteno, ako je označen mikročipom, ima brnjicu, na povodcu je i pod nadzorom vlasnika,

- da je u putovnici tuženikovog psa navedeno da je on križanac labradora, dok nije navedeno i koje još druge pasmine, ali da je sam tuženik u svom iskazu naveo da je njegov pas križanac labradora i pitbulla, slijedom čega je isti morao imati brnjicu,

- da tužiteljičin pas ne predstavlja opasnog psa u smislu odredaba Pravilnika,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prof. dr. sc. Živka Gnjidića, neurokirurga, proizlazi da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila sljedeće ozljede: ugrizne rane desne potkoljenice, defekt kože i potkožnog tkiva desne potkoljenice i oguljotine desne potkoljenice, da je tužiteljica bolove jakog intenziteta trpjela kumulativno 7 dana, srednjeg intenziteta 15 dana, a kontinuirane bolove blagog intenziteta do kraja liječenja, da su nakon završenog liječenja zaostali grubi vidljivi ožiljci koji ne ometaju motilitet potkoljenice, ali koji duboki ožiljci smanjuju opću životnu i radnu aktivnost tužiteljice 5%, da se ožiljci nalaze na vidljivom mjestu i da predstavljaju naruženost srednjeg stupnja, te da je tuđa pomoć i njega tužiteljici bila potrebna 4 sata dnevno tijekom mjesec dana, te 3 sata dnevno tijekom naredna 2 mjeseca,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dr. med. Snježane Soldo, psihijatrice, proizlazi da je tužiteljica trpjela primarni strah jakog intenziteta koji je trajao kratkotrajno za vrijeme zadobivanja ozljede, te sekundarni strah srednjeg intenziteta uvjetovan vitalnom ugroženosti i ishodom samog liječenja koji je trajao do kraja završetka medicinske obrade, odnosno do 13. srpnja 2018., da se kod tužiteljice nije razvio psihički poremećaj zbog predmetnog štetnog događaja, niti je došlo do narušavanja duševnog zdravlja, da je tužiteljica od strane obiteljskog liječnika dva puta bila upućena na pregled psihijatra pod dijagnozom Miješana anksioznost i depresivni poremećaj (F41.2), ali da tužiteljica preglede nije obavila navodeći da za odlazak psihijatru nije imala snage,

- da je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje dr. med. Snježane Soldo u pogledu pretrpljenog sekundarnog straha uvjetovanog vitalnom ugroženosti, iz razloga što je iz medicinske dokumentacije vidljivo da je riječ o ozljedama zbog kojih život tužiteljice nije bio ugrožen,

- da je vještakinja dr. med. Snježana Soldo u svom usmenom, dopunskom očitovanju danom na ročištu održanom 14. studenog 2023. ostala u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja, ističući da je tužiteljica štetni događaj doživjela opasnim za život, što proizlazi iz strukture ličnosti koja se procjenjuje pojedinačno od slučaja do slučaja, a tužiteljica je na pregledu navela da ju je strah da će ostati bez noge, te da se bojala da će se nešto dogoditi s tom nogom nakon izlaska iz bolnice,

- da je vještakinja dr. med. Snježana Soldo u dopunskom očitovanju pojasnila i da struktura ličnosti proizlazi iz bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja je kroz odrastanje bila zaštićenija, i da se u podlozi nalazi neurotska struktura ličnosti, što znači da ne podnose svi isto štetne situacije i nemaju svi jednak prag boli, da se iz liječničkih isprava vidi da je tužiteljica prvi put poslana psihijatru zbog PTSP-a, a drugi put zbog anksiozno depresivnog poremećaja, te da je tužiteljica bila na dva operativna zahvata, i da je postoperativni tijek trajao gotovo dva mjeseca, a što sve utječe na ocjenu straha kako je dana u nalazu i mišljenju vještakinje psihijatrice,

- da se tužiteljica u mirnom postupku obratila tuženiku 5. ožujka 2020., no da se tuženik oglušio na odštetni zahtjev tužiteljice.

7. Prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja sukladno odredbama iz čl. 1064. i čl. 1066. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO), jer kao vlasnik opasnog psa nije poduzeo sve potrebne mjere da takav pas ne ugrize čovjeka, konkretno nije stavio brnjicu svom psu, te ga je povjerio svojoj sestri DĆ, koja očigledno nije mogla upravljati psom na način da ga u svakom trenutku zadrži na povodcu dovoljno daleko od tužiteljice da je pas ne može napasti. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1067. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, jer iako su suprotni iskazi tužiteljice i svjedokinje DĆ te svjedoka ĐĆ o tome je li tužiteljica u trenutku ugriza psa stajala na nogama ili je već bila pala na tlo, navedeno nije odlučno za odgovornost tuženika u smislu čl. 1064. i čl. 1066. st. 4. ZOO-a, jer je njegov opasni pas trebao imati brnjicu i njime se moralo upravljati na način da cijelo vrijeme bude na povodcu i pod nadzorom osobe kojoj je povjeren, a što je tuženik u konkretnom slučaju propustio učiniti, budući da je njegov pas ugrizom nanio tjelesne ozljede tužiteljici.

8. Pritom je prvostupanjski sud zaključio da činjenica da je u potvrdi II. policijske postaje Zagreb navedeno da nisu utvrđeni elementi prekršaja ni kaznenog djela, nije odlučna za predmetni postupak jer je građansko pravna odgovornost šira od kaznene. Također, prvostupanjski sud je zaključio da izjava veterinara da tuženikov pas nije agresivan i da je redovito cijepljen nije odlučna za utvrđivanje odgovornosti tuženika u konkretnom slučaju jer je u predmetnom štetnom događaju tuženikov pas napao tužiteljicu koja ni ne tvrdi da je pas bio bijesan i da joj je mogao prenijeti tu bolest.

9. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljici u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime da joj je nastala neimovinska šteta, te da, uzimajući u obzir stručni i objektivni nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. Živka Gnjidića, neurokirurga, i dr. med. Snježane Soldo, spec. psihijatra, koja je otklonila sve iznesene prigovore tuženika, tužiteljici pripada pravična novčana naknada u iznosu od 11.015,99 EUR/83.000,00 kuna (pri čemu prvostupanjski sud određuje pojedinačne iznose za strah, fizičke bolove, trajne posljedice, naruženost, dob i spol). Također, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljici na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu pripada iznos od 796,37 EUR/6.000,00 kuna (300 sati x 20,00 kuna/2,65 EUR).

10. U odnosu na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je istu dopustio s obrazloženjem da bi u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenog odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori-18/97-1/06). Naime, u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava , tj. dolazi li do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja glavne rasprave ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon provedenog vještačenja, koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi , ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove, te se izlaže prigovoru presuđene stvari ili možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenje tužiteljeva prava, i to je za njega prekomjeran teret.

11. Tuženik u žalbi ustraje u navodima da nije odgovoran za nastalu štetu tužiteljici, smatra da je visina neimovinske štete previsoko odmjerena, pri čemu osporava nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrice dr. med. Snježane Soldo, te ističe da je prvostupanjski sud dopuštanjem preinake tužbe počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 190. ZPP-a.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud postupio nezakonito kada je pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe valja reći da je za svoju odluku o dozvoli objektivne preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenih vještačenja, a koju je smatrao svrsishodnom za konačno rješenje spora među strankama, imajući pritom u vidu i mijenjanje Orijentacijskih kriterija na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2010., koji se primjenjuju na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006., pa tako i u ovom konkretnom slučaju, a po kojim su povećani orijentacijski kriteriji iz 2002. za 50%, prvostupanjski sud dao logične i uvjerljive razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Tuženik u žalbi ističe da je tužiteljica, u situaciji kada je liječenje tužiteljice dovršeno prije podnošenja tužbe, imala sve potrebne podatke - medicinsku dokumentaciju temeljem koje je mogla postaviti konačni tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tužiteljica prije nego što su provedena vještačenja u predmetnom postupku nije imala stručna znanja za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, nego je tek po provedenim vještačenjima saznala sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, te je odmah nakon provedenih vještačenja, zasnovanih na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, podneskom od 29. studenog 2022. konačno postavila tužbeni zahtjev. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja žalbe tuženika jer predstavljaju samo drugačije, i to pogrešno, viđenje primjene odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a. Prema tome, tuženik neosnovano ističe da je prvostupanjski sud dopuštanjem preinake tužbe počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 190. ZPP-a.

14. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da nije odgovoran za nastalu štetu jer je njegov pas cijelo vrijeme bio na povodcu i pod nadzorom svjedokinje DĆ, da je njegov pas u putovnici naveden kao „križanac labradora“, a ne križanac labradora i pit bulla, da je tužiteljica kriva što je došlo do štetnog događaja jer nije bila u stanju kontrolirati svog psa koji ju je srušio te se našla u prostoru tuženikovog psa, da njegov pas nije agresivan što je potvrdio i veterinar pa da se ne može smatrati opasnim psom, da policija nije utvrdila postojanje elemenata prekršaja niti kaznenog djela, a u konačnici ističe da u najgorem slučaju postoji podijeljena odgovornost između stranaka za nastanak štetnog događaja jer je tužiteljica u smislu čl. 1067. st. 3. ZOO-a svojim postupanjem pridonijela nastanku štete.

15. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovane sve istaknute prigovore tuženika. Naime, tuženik je vlasnik opasnog psa u smislu čl. 2. st. 1.b Pravilnika, i to križanca labradora i pit bulla (po vlastitom iskazu tuženika), slijedom čega je neodlučno za predmetni postupak što je u putovnici tuženika navedeno da je tuženikov pas „križanac labradora“, kao što je neodlučna i potvrda veterinara da tuženikov pas nije agresivan, jer je u predmetnom štetnom događaju očigledno napao tužiteljicu i nanio joj tjelesne ozljede. Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da činjenica da je u potvrdi II. policijske postaje Zagreb navedeno da nisu utvrđeni elementi prekršaja ni kaznenog djela, nije odlučna za predmetni postupak jer je građansko pravna odgovornost šira od kaznene.

16. Sukladno čl. 5. st. 6. Pravilnika izvođenje opasnog psa na javne površine dopušteno je jedino s brnjicom i na povodcu, od strane vlasnika i u skladu s komunalnim odredbama o uvjetima i načinu držanja pasa , a navedeno propisuju i odredbe čl. 14. st. 1. i 2. Odluke.

17. U predmetnom štetnom događaju tuženik nije postupio sukladno odredbama čl. 5. st. 6. Pravilnika i čl. 14. st. 1. i 2. Odluke, budući da nije stavio brnjicu svom psu, te ga je povjerio sestri DĆ, koja nije uspjela zadržati psa na povodcu u trenutku kada je ugrizao tužiteljicu za nogu, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da njegov pas cijelo vrijeme bio pod nadzorom svjedokinje DĆ.

18. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u kojima ističe da je tužiteljica kriva što je došlo do štetnog događaja jer nije bila u stanju kontrolirati svog psa koji ju je srušio te se našla u prostoru tuženikovog psa, valja reći da su isti neosnovani, s obzirom da iz životno uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da je, čim je od svjedokinje DĆ čula da je tuženikov pas mužjak, rekla istoj da je bolje da se ne približava tužiteljičinom psu jer se dva mužjaka ne slažu, dakle, tužiteljica se nije približavala tuženikovom psu, koji je u jednom trenutku krenuo prema njoj i njenom psu, pa je tužiteljica svog psa premještala da ga ne napadne tuženikov pas, no tuženikov pas je u tom trenutku ugrizao tužiteljicu. No, sve i da je tužiteljica vlastitom krivnjom pala na tlo, do ugriza ne bi došlo da je tuženikov pas imao brnjicu (koju je sukladno Pravilniku i Odluci morao imati), te da je svjedokinja DĆ u svakom trenutku imala pod nadzorom tuženikovog psa, a ista ga očigledno nije mogla svladati u trenutku kad je ugrizao tužiteljicu. Prema tome, ne postoji doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja u smislu čl. 1067. st. 3. ZOO-a, te su takvi žalbeni navodi tuženika u cijelosti neosnovani.

19. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja sukladno odredbama iz čl. 1064. i čl. 1066. st. 4. ZOO-a, jer kao vlasnik opasnog psa konkretnog dana nije stavio brnjicu svom psu, te ga je povjerio svojoj sestri DĆ, koja ga nije imala pod nadzorom u trenutku kada je tuženikov pas krenuo prema tužiteljici te joj ugrizom nanio tjelesne ozljede.

20. Nadalje, u odnosu na tuženikove prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrice dr. med. Snježane Soldo, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je vještakinja u dopunskom usmenom očitovanju otklonila sve prigovore tuženika, s obzirom da je jasno i detaljno obrazložila da struktura ličnosti proizlazi iz bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, a da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja je kroz odrastanje bila zaštićenija, da se iz liječničkih isprava vidi da je tuž iteljica prvi put poslana psihijatru zbog PTSP-a, a drugi put zbog anksiozno depresivnog poremećaja, te da je tužiteljica bila na dva operativna zahvata, i da je postoperativni tijek trajao gotovo dva mjeseca, a što sve utječe na ocjenu straha kako je dana u nalazu i mišljenju vještakinje psihijatrice. Tuženik neosnovano ističe da tužiteljica u razgovoru s vještakinjom nije izjavila da je zabrinuta za život, s obzirom da je vještakinja istaknula da joj je upravo tužiteljica na pregledu rekla da ju je strah da će ostati bez noge, te da se bojala da će se nešto dogoditi s tom nogom nakon izlaska iz bolnice. Iako tužiteljica prema vlastitim riječima „nije imala snage“ otići psihijatru po preporuci liječnika obiteljske medicine, navedeno nije od utjecaja na stručnost i objektivnost nalaza i mišljenja vještakinje psihijatrice dr. med. Snježane Soldo, koja je detaljnim i jasnim dopunskim očitovanjem otklonila sve prigovore tuženika, slijedom čega je tuženikov prijedlog za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja pravilno odbijen kao neosnovan.

21. Međutim, za povredu prava na zdravlje, kao dio prava osobnosti iz čl. 19. st. 2. ZOO-a, sud treba odmjeriti jedan iznos pravične novčane naknade, a ne pojedinačne iznose za strah, fizičke boli i trajne posljedice.

22. Uzimajući u obzir težinu tjelesnih ozljeda tužiteljice, pretrpljene bolove i strah, zatim trajne posljedice koje smanjuju opću životnu sposobnost tužiteljice za 5% zbog zaostalih grubih vidljivih ožiljaka koji ne ometaju motilitet potkoljenice, naruženost srednjeg stupnja, dob tužiteljice (rođena 1986.), činjenicu da su obavljena dva operativna zahvata, neugodnosti prilikom liječenja, kao i cilj kojem pravična novčana naknada služi i da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, te imajući pritom u vidu i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020. prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu povećani za 50%, a koje se primjenjuje od dana njegovog prihvaćanja (15. lipnja 2020.), valja reći da, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, konkretno prava na tjelesno i duševno zdravlje, pripada pravična novčana naknada u iznosu od 7.000,00 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2020. pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 19. st. 1. i 2., čl. 29. st. 1. i 2., čl. 1046., čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 1103. ZOO-a.

23. Što se tiče naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, prvostupanjski sud je pravilno tužiteljici po toj osnovi dosudio iznos od 796,37 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate, sve u smislu odredaba iz čl. 1095. st. 1. i čl. 1089. st. 2. u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, te čl. 223. st. 1. ZPP-a.

24. Prema tome, kako tužiteljica ima pravo na naknadu neimovinske štete u iznosu od 7.000,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2020. pa do isplate, te na naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 796,37 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate, tako je valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 7.796,37 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 7.000,00 EUR od 6. ožujka 2020. pa do isplate, te na iznos od 796,37 EUR od 22. prosinca 2023. pa do isplate (stavak I. izreke ove odluke), a pobijanu presudu preinačiti u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 4.015,96 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2020. pa do isplate, i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan (stavak II. toč. 1. izreke ove odluke).

25. Odluka o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 3., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16 ., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23. i 114/23), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19) i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 2. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

26. No, kako je tužiteljica u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti, odnosno u omjeru od 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva u konačnom iznosu od 7.796,37 EUR u odnosu na ukupno zatraženi iznos od 11.812,33 EUR, odnosno u omjeru od 66%, vidljivo je da je tužiteljica u sporu uspjela u omjeru od 83% (100%+66%=166%, 166%÷2=83%), dok je tuženik u sporu uspio u omjeru od 17%.

27. Kada se uspjeh tužiteljice u sporu umanji za uspjeh tuženika u sporu (83%-17%), proizlazi da je tužiteljica uspjela u sporu u konačnom omjeru od 66%, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a.

28. Stoga tužiteljica ima pravo na naknadu troška parničnog postupka prema konačnom omjeru od 66%, sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, u iznosu od 1.318,16 EUR/9.931,68 kuna (66% od 1.997,21 EUR/15.048,00 kuna), čemu valja pribrojiti trošak provedenih vještačenja u cijelosti, u ukupnom iznosu od 398,17 EUR/3.000,00 kuna, jer je konkretni trošak bio neophodan kako bi se utvrdila osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice, pa prema tome tužiteljica ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u konačnom iznosu od 1.716,33 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u svezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

29. Tuženik u konačnici nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a.

30. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.716,33 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate (stavak I. izreke ove odluke), a pobijanu presudu preinačiti u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 679,05 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2023. pa do isplate i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan (stavak II. toč. 2. izreke ove odluke).

31. Stoga je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod stavkom I. izreke ove odluke, a primjenom odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić