Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2122/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, ČA, izvjestiteljice i članice, FA, članice, u pravnoj stvari tužitelja JA /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Dario Čehić, odvjetnik iz Poreča, protiv tuženice Addiko bank d.d. /OIB 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-243/2025-21 od 11. ožujka 2026., u sjednici održanoj 9. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-243/2025-21 od 11. ožujka 2026. pod stavcima I., II., III. i V. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj [broj kredita] solemniziranog 24. studenog 2006. po Snježani Nazarević, javnom bilježniku u Bujama pod brojem OU-873/06, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jeda cijelih dvadeset pet posto) iznosa kredita." (stavak I. izreke), naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.163,78 eura sa zateznim kamatama od 29. studenog 2006. do isplate (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 657,41 eura (stavak III. izreke).
Pod stavkom IV. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška, a pod stavkom IV. izreke zahtjev tuženika za naknadu troška u cijelosti.
2. Protiv presude pod stavcima I., II., III. i V. izreke žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Tuženica predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zaht ijeva trošak žalbe (234,38 eura + sudska pristojba na žalbu).
3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je žalba tuženice neosnovana i poziva se na odluku drugog županijskog suda.
4. Žalba je neosnovana.
5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju se poziva tuženica, niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP -a). Odlučeno je o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku drugi postupak, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska, niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja koju je moguće ispitati.
6. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi nema značaj žalbenog razloga nepravilno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP -a), niti pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), već njezino osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.
7. Nije sporno da je između pravnog prednika tuženice (Hypo Alpe-Adria bank d.d.) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u studenom 2006. realiziran stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 152.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu navedeno – "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.", da je u stavku 3. istog članka navedeno da će korisnik kredita snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezano za sklapanje Ugovora i naplatu tražbine iz istog, da je ugovoreno plaćanje redovne, interkalarne i zatezne kamate i da je tuženica od iznosa plasiranog kredita tužitelju 29. studenog 2006. odbila (zadržala) iznos od
1.163,78 eura na ime jednokratne nagrade
8. Tuženica u žalbenom stadiju ustrajava na stavu da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena (ništetna) i da je prigovor zastare osnovan.
9. Izbor i primjena materijalnog prava po prvostupanjskom sudu je pravilna i s tim u vezi su utvrđene odlučne činjenice.
1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)
10. Naime, prema ZZP-a/2003 (u kontinuitetu i propisima o zaštiti potrošača koji su kasnije doneseni, uz neznatna odstupanja koja nisu relevantna u predmetnom postupku), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2.), da je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati (članak 81. stavak 4.) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1.).
11. S navedenim posebnim pravilima korespondiraju i opći propisi obveznog prava o bitnim elementima ugovora o kreditu (članak 1021. ZOO-a[2] ) prema kojima su kamate "accessorno ili nuzgredno" pravo, o ništetnosti (i djelomičnoj ništetnosti) ugovora (članak 322., članak 342. ZOO-a) prema kojima je ništetan ugovor (dio ugovora) kojom strana koja ima jaču poziciju istu koristi za postupanje koje nije u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja (dobre vjere), a nastavno i pravila o vraćanju stečenog bez osnove (članak 1115. u vezi s člankom 1111. ZOO-a).
12. Primjena i tumačenje pravila o ništetnosti odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu, u okolnostima konkretnog slučaja, u skladu je i sa pravnom stečevinom Europske unije, prema kojoj "…potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju, uz široko tumačenje pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača" i ispitivanju znatnije neravnoteže (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG).
13. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tuženica, da tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnila je li, kako i kada inače prezentirala korisnicima kredita zašto i na temelju kojih kriterija su naknade za obradu kredita određivane, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju (između jednokratnih naknada i naknada koje su navedene te između tih naknada i ugovorenih kamata), kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da je predmetna ugovorna odredbe o naknadi za obradu kredita (članak 5. stavak 2. Ugovora) nepoštene (ništetne), a u prilog čemu naravno treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, odnosno da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je i na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava
2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)
koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.
14. Stoga, nije u pravu tuženica kad tvrdi da je za odluku o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu jedino od značaja to što su odredbe jasne, lako uočljiva i razumljive, a što da je tužitelj potvrdio potpisom Ugovora koji ima snagu javne isprave dok se ne dokaže suprotno, da nisu kumulativno ostvareni uvjeti za ispitivanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe iz članka 3. Direktive 93/13/EEZ (da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača koja bi bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja /dobroj vjeri/), a potom da je neravnoteža među strankama neznatna u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj.
15. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 1111. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).
16. Prema tome, kako je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer se u potrošačkom Ugovoru o kreditu, pored ugovorenih kamatna (redovna, interkalarna, zatezna) i navedenih naknada (javnobilježnički troškovi, sudski troškovi i pristojbe), koristila nepoštenim ugovornim odredbama kojima je za sebe ugovorila ne pripadajuće naknadu za obradu kredita o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je ta odredba nepoštene i ništetne, odnosno kako je otpala osnova po kojoj je tuženica od tužitelja nesporno naplatila iznos od 1.163,78 eura (29. studenog 2006.), to je tuženica dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO -a) sa zateznim kamatama od stečenog iznosa (29. studenog 2006.) do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženica i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznos, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja, kako je to zaključio i prvostupanjski sud (točka 11. - 22. obrazloženja prvostupanjske presude).
17. Neosnovano je i ustrajavanje tuženice na prigovoru zastare novčanog potraživanja koji veže uz stav da je odluka u tom dijelu neobrazložena i arbitrarna. Naprotiv, za ocjenu neosnovanosti prigovora zastare u obrazloženju su navedeni razlozi i odluka prvostupanjskog suda nije arbitrarna (točka 24. – 24.3.), koji su u skladu sa načelom ekvivalentnosti i djelotvornosti kao temeljnim principima pravnog sustava Republike Hrvatske, pravima koja proizlaze iz članka 47. Povelje[3] i ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ[4] , a prema kojima sud u tumačenju i primjeni propisa mora voditi računa o podređenom položaju potrošača u odnosu na trgovca, ne samo u pogledu pregovaračke moći, nego i u pogledu informiranosti, i da se potrošaču koji nije znao niti mogao znati kako ocijeniti opseg svojih prava (što je u konkretnom slučaju tužitelj)
3 Povelja Europske unije o temeljnim pravima (SL C 326, 26. 10. 2012., str. 391.)
4 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. 4. 1993. (SL L 95, 21. 4. 1993., str. 29. - 34.)
ne može uskratiti pravo na pravnu zaštitu u subjektivno materijalnom smislu računanjem roka zastare za restitucijski zahtjev od dana kad je nepošteni trgovac neosnovano stekao određene iznose, kako to tvrdi tuženica.
18. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio pravne posljedice predložene tužbenim zahtjevima na utvrđenje i isplatu (stavak I. i II. izreke) i nije dao važniju prednost tužitelju niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica.
19. Kako tuženice nije navela konkretne povrede i propuste koje je po njoj prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima pod stavkom III. izreke, već se samo pozvala na zakonsku formulaciju razlogu zbog kojih se i ta odluka može pobijati i odluku troškovima pod stavkom III. i V. izreke pobija podredno pobijanju odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, te kao drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod stavkom III. i V. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.
20. Tuženici nije priznat zahtijevani trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).
21. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-243/2025-21 od 11. ožujka 2026. pod stavcima I., II., III. i V. izreke nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).
U Zagrebu 9. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Nika Grospić Ivasović
