REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-589/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja ZS, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Perić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1473/2025 od 17. prosinca 2025., 8. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1473/2025 od 17. prosinca 2025. u točkama I. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1473/2025 od 17. prosinca 2025. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 69,75 eura sa zateznim kamatama od 11. ožujka 2024. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima, kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 151,54 eura sa zateznim kamatama od 17. prosinca 2025. po istoj stopi sve u roku petnaest dana (točke I. i III. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na zatezne kamata na glavni dug od 69,75 eura od 11. ožujka 2024. do isplate i na troškove postupka od 151,54 eura od 17. prosinca 2025. do isplate preko stope propisane u ostalim odnosima (točke II. i IV. izreke).
2. Tuženik je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbe jasno je da žalitelj presudu pobija u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i njemu naloženo da tužitelju nadoknadi parnične troškove. U žalbi navodi da su učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. Zakona o parničnom postupku zbog proturječnosti u presudi i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama i zato što sud nije proveo dokaze koje je tuženik predložio. U žalbi u bitnom navodi da je ovdje riječ o zahtjevu za isplatu naknade iz ugovora o osiguranju na koji se primjenjuju Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila, kao sastavni dio ugovora, te da je tim uvjetima, između ostalog, propisano da postupak naknade štete podrazumijeva uspostavu stanja u kojem je vozilo bilo prije nastanka štete (naturalnu restituciju), odnosno isplatu odgovarajućeg iznosa novca na ime naknade štete i priznavanje ostalih opravdanih troškova povezanih s osiguranim slučajem, te da tuženik radi naturalne restitucije (popravka vozila) ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila, a u slučaju neslaganja osiguranika, tuženik može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene odredbi općih uvjeta. Smatra da je osiguranik imao pravo popraviti svoje vozilo gdje želi i kod koga žali, ali je time doprinio povećanju nastale štete upravo za iznos čije plaćanje neosnovano zahtijeva od tuženika, iako nije postupio po preporuci tuženika da popravi vozilo po jeftinijim cijenama u nekoliko preporučenih servisa. Tvrdi da je radi utvrđivanja tih činjenica predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, zatim da se zatraže podaci o cijenama rada u nekoliko servisa na koje je uputio oštećenika, te da se izvede dokaz prometnim vještačenjem radi utvrđivanja opravdane cijene popravka, a prvostupanjski sud je te dokaze odbio bez valjanog obrazloženja, čime je onemogućio tuženika u raspravljanju i dokazivanju svojih činjeničnih navoda. Zaključno tvrdi kako tužitelj nije cesijom preuzeo i tražbinu na ime kamata, te smatra da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate tek od donošenja presude. Odluku o troškovima postupka osporava zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove ili da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba je neosnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati odluka u sporu male vrijednosti (članak 467. ZPP-a).
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osiguratelj, plati iznos od 69,75 eura po računu broj 342/11562/3 izdanog na ime popravka vozila JS koji glasi na iznos od 2.039,46 eura i po kojem je tuženik platio iznos od 1.969,71 eura, a odbio je platiti preostali iznos s obrazloženjem da predstavlja cijenu rada koju on ne priznaje. Tražbinu po osnovi popravka vozila osiguranik tuženika je ustupio tužitelju.
7. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i nema nikakvih nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
8. Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Da bi ta povreda bila učinjena potrebno je da je nezakonitim postupanjem suda tužitelj onemogućen u raspravljanju pred sudom. Iz podataka u spisu razvidno je da je o svim poduzetim parničnim radnjama tužitelj bio uredno obaviješten i imao je mogućnost raspravljanja pred sudom, uključujući i predlaganje dokaza. Prema odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a prema odredbi članka 292. stavka 4. ZPP-a predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku, sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. U točki 8. obrazloženja prvostupanjski sud je jasno obrazložio razloge zbog kojih nije izveo dokaze koje je predložio tuženik u odgovoru na tužbu, pa su netočne tvrdnje žalitelja da su dokazni prijedlozi odbijeni bez navođenja razloga. Ovo posebno s obzirom na okolnost da bitne činjenice, osim cijene sata rada, nisu bile prijeporne ili su utvrđene na temelju isprava koje su stranke predložile.
9. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na primjenu tuženikovih Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila, kao sastavnog dijela ugovora o osiguranju, valja istaknuti da tuženik u ovom sporu male vrijednosti, nije uz odgovor na tužbu dostavio policu osiguranja iz koje bi to bilo vidljivo. Da je riječ o takvoj vrsti osiguranja nije naznačeno ni u izvidu štete, na temelju kojega je izvršen popravak vozila i izdan predmetni račun. Prema tome, prvostupanjski sud nije ni mogao ispitivati postoji li ugovorna obveza osiguranika iz ugovora o kasko osiguranju da popravak vozila obavi u servisima koje bi mu tuženik preporučio, kako to žalitelj opširno obrazlaže u žalbi. Neovisno o tome, jasno je da tuženik nije organizirao i izvršio popravak vozila (naturalnu restituciju) u postupku popravljanja štete da bi se mogao pozivati na odredbu E.1 svojih općih uvjeta.
10. Suprotno žalbenim navodima razlika u cijeni sata rada koju je tužitelj obračunao oštećeniku u odnosu na onu koju tuženik priznaje, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu članka 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), pa žalitelj neosnovano ukazuje na obvezu osiguranika da poduzme mjere koje su u njegovoj moći radi otklanjanja i smanjenja štete.
11. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi osiguranici imali pravo popravljati vozilo samo u najjeftinijem servisu odnosno da bi servisera kod kojega će izvršiti popravak vozila i cijenu sata rada imao pravo odrediti osiguratelj, jer takvo stajalište nema uporišta u pozitivnim propisima.
12. Neosnovani su i žalbeni navodi o tome da tužitelj nema pravo na zatezne kamate jer suprotno proizlazi iz članka 81. stavka 1. ZOO-a. Pravilno je određeno i dospijeće tuženikove obveze i time početak razdoblja u kojem teku zatezne kamate, budući da je sam tuženik u ponudi od 12. veljače 2024. utvrdio postojanje svoje obveze na isplatu naknade za štetu i obvezao se platiti najkasnije u roku od petnaest dana.
13. Žalitelj nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je odluka o troškovima postupka nepravilna i nezakonita, nego taj dio presude pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari. Stoga u ovom žalbenom postupku nije ispitivano je li ta odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.
14. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
Zagreb, 8. lipnja 2026.
Sudac
Lenka Ćorić
