REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2141/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja CWS-boco d.o.o., OIB 51026536351, Zagreb, Kovinska 4a, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Dumančić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dumančić, Rajković & Martić u Zagrebu, protiv tuženika KA, vlasnika obrta za proizvodnju [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Koprivnjak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 3.113,25 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1121/2024 od 25. ožujka 2026., 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1121/2024 od 25. ožujka 2026. u točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-1085/2021 kojeg je 3. veljače 2021. donio javni bilježnik Kristian Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva ulica 6, i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 331,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2018. do isplate, po stopi propisanoj čl. 12/a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi odnosno po referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena te za nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 27,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. veljače 2021. do isplate po odgovarajućoj kamatnoj stopi. U točki II. izreke djelomično je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Kristiana Hukelja iz Zagreba, Mrazovićeva ulica 6, poslovni broj Ovrv-1085/2021 od 3. veljače 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.782,02 EUR sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teku od dospijeća do isplate. U točki III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.180,80 EUR, u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud djelomično održao na snazi platni nalog i prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 331,22 EUR temeljem odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), a djelomično ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.037,60 EUR jer je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor zastare na temelju odredbe čl. 228. st. 1. ZOO-a, a o preostalom zahtjevu za isplatu iznosa od 1.744,42 EUR odlučio je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP). Odluka o platnom nalogu i troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 451. st. 3. i čl. 154. st. 2. ZPP-a.

3. Protiv pobijane presude u točkama II i III. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi navodi da se bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a očituje u činjenici da je dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan, a da su pritom nejasni i proturječni razlozi kojima se prvostupanjski sud vodio pri odbijanju dijela tužbenog zahtjeva. Sud u obrazloženju predmetne presude prihvaća činjenicu da je među strankama postojao dugogodišnji ugovorni odnos, zbog čega je zaključio kako je dio tražbine osnovan i to dio tražbine koji se odnosi na utužene račune za koje je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza, te da je riječ o jedinstvenom ugovornom odnosu i istoj vrsti obveze, ali istodobno izvodi zaključak kako tužitelj nije dokazao postojanje preostale obveze. Takav zaključak suda je proturječan s obzirom na to da spisu prileži ugovor iz kojeg jasno proizlaze obveze stranaka u slučaju raskida predmetnog ugovora, također, iz stanja spisa proizlazi kontinuitet uredne isporuke predmetne robe kao i djelomično priznanje obveze tuženika. U odnosu na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje sud pogrešno i suviše restriktivno tumači odredbu čl. 7. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće koji je sastavni dio Ugovora o najmu odjeće broj 1021494. Iz same odredbe jasno proizlazi kako je tuženik dužan otkupiti svu odjeću koja se nalazi kod njega, zatim odjeću koja se nalazi kod tužitelja na skladištu i odjeću u narudžbi. Međutim, sud je predmetnu odredbu sveo isključivo na rabljenu odjeću koja se nalazi kod tuženika, a takvo tumačenje suprotno nedvosmislenoj odredbi ugovora, kao i samoj svrsi predmetnog ugovora. Tužitelj ističe kako je svrha takve odredbe zaštita tužitelja od nastanka eventualne štete uslijed raskida ugovora, što sud uopće nije uzeo u obzir, jer je odjeću nabavio isključivo radi ispunjenja ugovornih obveza iz Ugovora o najmu odjeće broj 1021494 s tuženikom te istu ne može upotrijebiti u druge svrhe. Naglašava kako je odredbom čl. 8. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće, koji su sastavni dio Ugovora o najmu odjeće broj 1021494, propisano da svaka primljena isporuka vrijedi kao priznanje da su svi primjerci na broju i stanju bez zamjerke te da je kupac, o pritužbama i reklamacijama, dužan u roku od 24 sata od dostave robe dopisno obavijestiti prodavatelja. Ističe kako nikada nije primio obavijest tuženika sukladno citiranoj odredbi, niti je tuženik dostavio bilo kakav dokaz kojim bi se dokazivala ova činjenica. Ističe kako se i odluka o trošku iz točke III. izreke pobijane presude temelji na pogrešnoj odluci o glavnoj stvari te ju je stoga nužno preinačiti sukladno uspjehu u sporu. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 390,08 EUR.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prethodno je potrebno ukazati da je odlukom prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-868/2021 od 25. travnja 2023. ukinut u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-1085/2021 (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.244,30 EUR (točka II. izreke), odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 77,64 EUR (točka III. izreke) te je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka (točka IV. izreke). Ovaj sud je odlučujući o tužiteljevoj žalbi rješenjem poslovni broj Pž-2518/2023-2 od 18. listopada 2024. ukinuo presudu te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Prvostupanjska presuda ispitana je u pobijanom dijelu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.113,25 EUR prema računima broj 1705-1700005279, 1707-1700007555, 1798-1700008648, 1709- 1700009901 i 1710-170001132 (str. 7. spisa), broj 1218-1-1 (str. 33. spisa), 1246-1-1 (str. 34.-35. spisa), 1243-1-1 (str. 36. spisa), 1242-1-1 (str. 37. spisa), 1244-1-1 (str. 38. spisa), 1240-1-1 (str. 39. spisa), 1245-1-1 (str. 40.-41. spisa) i 4189-1-1 (str. 42. spisa), za ugovorene usluge najma radne odjeće sukladno odredbi čl. 7. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće (str. 30. -31. spisa).

9. Među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o najmu odjeće broj 1021494 od 24. srpnja 2006. i da je tuženik predmetni Ugovor otkazao u svibnju 2017. godine.

10. U ovom žalbenom postupku sporna je li je utuženo potraživanje u zastari te osnova i visina duga.

11. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog suda da je utvrdio sve okolnosti potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

12. Žalbeni navod da su nejasni i proturječni razlozi kojima se prvostupanjski sud vodio pri odbijanju dijela tužbenog zahtjeva, nije osnovan.

13. U odnosu na odbijeni dio zahtjeva u iznosu od 1.037,60 EUR vezano za istaknuti prigovor zastare u konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok iz odredbe čl. 228. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) prema kojem međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za 3 godine. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO-a). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne (čl. 223. ZOO-a).

14. Sud je uvidom u Otvorene stavke tužitelja (str. 7. spisa) iz kojih proizlazi da su računi broj 1705-1700005279, 1707-17000075555, 1708-1700008648, 1709- 1700009901 i 1710-1700011132 dospjeli na naplatu 7. lipnja 2017., 1. kolovoza 2017., 5. rujna 2017., 29. rujna 2017. i 27. listopada 2017., a s obzirom na to da je postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 3. veljače 2021. pravilno utvrdio da je za navedene račune istekao trogodišnji zastarni rok, te je pravilno u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 1.037,60 EUR s pripadajućom kamatom pravilno ukinuo platni nalog i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.

15. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je riječ o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP -a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalitelj navodi u bitnom da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice je li tuženik bio dužan otkupiti svu odjeću koja se nalazi kod njega, zatim odjeću koja se nalazi kod njega na skladištu i odjeću u narudžbi.

16. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje ovaj žalbeni sud nije ovlašten ispitivati (sukladno čl. 370. u vezi s čl. 467. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju koje je opravdao logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ono ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a).

17. Sud je uvidom u isprave u spisu i iskaze saslušanih stranaka i svjedoka utvrdio da tužitelj nije dokazao koja vrsta odjeće i u kojoj količini se nalazila kod tuženika i koju bi tuženik sukladno Ugovoru bio u obvezi otkupiti, odnosno nije dokazao da se radna odjeća specificirana po broju i količinama u računima broj 1218-1-1, 1246-1-1, 1243-1-1, 1244-1-1, 1240-1-1 i 4189-1-1 i nakon otkaza Ugovora o najmu odjeće nalazila kod tuženika u najmu, niti je tijekom postupka dokazao da bi se radilo o posebno izrađenoj robi prema potrebama tuženika. Žalitelj se poziva na odredbu čl. 8. Ugovora prema kojoj svaka primljena isporuka vrijedi kao priznanje da su svi primjerci na broju i stanju što nije ni sporno među strankama, međutim nije dokazao da s i nakon otkaza Ugovora o najmu odjeće nalazila kod tuženika u najmu. Suprotno žalbenim navodima sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odrede čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a u svezi s odredbom čl. 590. ZOO-a odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 1.744,42 EUR sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče od dospijeća do isplate (ukinuo platni nalog). Pritom se ukazuje da drugostupanjski sud u sporu male vrijednosti nije ovlašten intervenirati u utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, odnosno ne može donijeti odluku na temelju činjeničnog stanja koje je različito od onog utvrđenog prvostupanjskom presudom (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni brojevi: Rev-178/2021-2 od 19. srpnja 2022., Rev-532/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev-635/2026-2 od 28. travnja 2026.).

18. Tužitelj osim što navodi da pobija i odluku o trošku ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud i dosudio tuženiku bio nepravilan, a ovaj sud na temelju ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima.

19. Slijedom navedenog kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu protiv pobijane presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti i potvrditi odluku u pobijenom dijelu.

Zagreb, 8. lipnja 2026.

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak