REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2049/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Željko Šimić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jӓgera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 2.739,19 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-356/2023-19 od 11. ožujka 2026., 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-356/2023-19 od 11. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-356/2023-19 od 11. ožujka 2026. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.739,19 EUR / 20.638,40 kn sa zateznim kamatama na više pojedinačno određenih iznosa od dana dospijeća svakog iznosa do dana plaćanje koje se obračunavaju prema stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.607,01 EUR sa zateznim kamatama od 11. ožujka 2026. do dana plaćanja koje se obračunavaju prema stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima (točka II. izreke).

2. U obrazloženju presude sud je u bitnome naveo da je nakon provedenog postupka ocjenom izvedenih dokaza utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim , a kojeg je tužitelj postavio kao osoba kojoj je ustupljena tražbina koju je prema tuženiku imao korisnik kredita JA s osnove nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak (CHF). Zahtjev se odnosi na preplaćene iznose, a visina zahtjeva među strankama nije sporna. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije, navodeći da ustupanje predmetne novčane tražbine nije zabranjeno zakonom niti ugovorom. Isto tako, sud je naveo da nije odlučno što tužitelj nije potrošač, budući da ustupom tražbine tražbina nije promijenila svoj identitet, odnosno riječ je o istoj tražbini u skladu s odredbom članka 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Sud je također ocijenio neosnovanim i prigovor zastare potraživanja pozivanjem na odredbu članka 241. ZOO -a i petogodišnji rok zastarijevanja. Prekid zastare nastupio je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012., a zastara je ponovno počela teći 14. lipnja 2018., odnosno s danom pravomoćnosti odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužba je podnesena 15. veljače 2023. pa nije protekao rok zastarijevanja od pet godina. Odbijen je i prigovor da je pravna zaštita povodom kolektivne tužbe pružena na općenitoj razini i nije primjenjiva na konkretan odnos, pri čemu se sud pozvao na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). U odnosu na osnovu zahtjeva vraćanje stečenoga bez osnove, sud je primijenio odredbu članaka 1111. ZOO-a. Sud je obvezao tuženika i na plaćanje zateznih kamata na temelju odredbe članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO-a ocjenjujući da je tuženik dužan platiti zatezne kamate kao nesavjesni stjecatelj. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa), Zakonom o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) te Tarifom sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21 i 37/23).

3. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a. U bitnome je istaknuo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost zbog toga što je sud njegove navode zanemario u potpunosti. Pozvao se na pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske u određenim odlukama. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a obrazlaže tvrdnjom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koju su navedeni međusobno su proturječni i u protivnosti s ispravama u spisu i drugim izvedenim dokazima. Naveo je da odredba članka 502.c ZPP-a nije primjenjiva u ovom slučaju budući da je posebnim zakonom (Zakonom o zaštiti potrošača) propisan postupak za zaštitu kolektivnih interesa. Na temelju odredbe članka 138.a tog Zakona postupak može pokrenuti samo potrošač. Riječ je o strogo osobnoj tražbini pa je pogrešno ocijenjen prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije. U odnosu na nepoštenost odredaba o valutnoj klauzuli istaknu je da su u vrijeme sklapanja ugovora bile razumljive, o njima se pojedinačno pregovaralo, te nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Potrošač je imao mogućnost izbora između kredita vezanog za valutu EUR ili CHF, a što proizlazi iz njegovih navoda i priloženih isprava, a o čemu se prvostupanjski sud nije očitovao. Pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u pogrešnoj primjeni odredbe članka 80. ZOO -a i odredbi članka 96. stavka 1., članaka 99., 118. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/07; dalje: ZZP). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. jer podnošenjem kolektivne tužbe nije prekinuta zastara. Također, je istaknuo da se radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a i da prvostupanjski sud nije dao razloge o tome zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a te dosuđuje zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno zašto se njegovo nepoštenje predmnijeva uzimajući u obzir da se do podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valutna klauzula ugovorena u švicarskim francima nije smatrala nepoštenom. Odluku o troškovima postupka smatra pogrešnom zbog pogrešnog odlučivanja o glavnoj stvari. Predložio je da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu uz naknadu troškova parničnog postupka, odnosno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presuda na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te je zaključio da je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u predmetnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovog Zakona. Stoga ovaj sud nije ocjenjivao razloge koji se tiču bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Žalbeni navodi glede pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja da sud nije utvrdio radi li se o potrošačkom kreditu i da prilikom odluke o visini tužbenog zahtjeva nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznosi nedopušteni su.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.739,19 EUR kao preplaćenog iznosa na temelju ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

9. Pobijana presuda je obrazložena i sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u ovom postupku, njome nije povrijeđeno pravo stranaka na obrazloženu sudsku odluku, a i može se ispitati s obzirom na to da su razlozi jasni i obrazloženi, nema proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Odnosno, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju upire žalitelj.

10. Nadalje, na utvrđene činjenice prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na postojanje aktivne legitimacije tužitelja kao posljedice ustupa tražbine korisnika kredita, kao i u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o kreditu koji se tiču valutne klauzule u CHF.

11. U ovom postupku riječ je o tražbini iz ugovora o kreditu kojega je korisnik kredita JA sklopio s tuženikom 19. prosinca 2006., a iz kojeg je tražbinu koja se odnosi na povrat isplaćenog po osnovi nepoštenih i ništavih odredbi tog ugovora ustupio tužitelju ugovorom o ustupu tražbine od 28. listopada 2019. Radi se o tražbini čiji prijenos nije zabranjen, niti je strogo osobne naravi pa prenošenje na drugoga nije nedopušteno u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO -a. U vezi s navedenim, pravilno je prvostupanjski sud odlučio o postojanju tužiteljev aktivne legitimacije. Tuženik pogrešno zaključuje da isključivo potrošač može biti tužitelj zato što su njegova prava povrijeđena, ali zanemaruje da potrošač i takvu tražbinu može ustupiti trećoj osobi.

12. U odnosu na ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF prvostupanjski sud se pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je navedeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorenih stranaka protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP-a u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., odnosno suprotno odredbama članaka 96. i 67. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09). Konkretni ugovorni odnos prvostupanjski sud utvrdio je na temelju izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka korisnika kredita te je ocijenio da on nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o predmetnoj odredbi ugovora o kredita, a nije imao ni posebne informacije o takvoj odredbi ugovora, kao ni obavijesti o rizicima sklapanja ugovora.

13. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud uzeo u obzir konkretni odnos između korisnika kredita i tuženika, odnosno je li se u ovom konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama te je i u tom dijelu dao jasne i neproturječne razloge u pobijanoj presudi.

14. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o prigovoru zastare potraživanja polazeći od činjenice da je do prekida zastare došlo podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, koja je ponovno počela teći pravomoćnošću presude u tom postupku, odnosno 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba podnesena 15. veljače 2023., odnosno unutar općeg roka zastarijevanja iz odredbe članka 225. ZOO-a pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna tražbina nije u zastari.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, konkretna povreda prava potrošača koja dovodi do neravnoteže između ugovornih strana nije povreda manjeg značenja u smislu odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a koja propisuje da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen ništetnost se ne može isticati.

16. S obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kao i okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud u odnosu na konkretan ugovorni odnos proizlazi da je tuženik bio nepošten stjecatelj, stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio da tuženik treba platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je propisano za nepoštenog stjecatelja odredbom članka 1115. ZOO-a.

17. Tuženik navodi da pobija odluku o troškovima postupka zato što je pogrešno odlučeno o tužbenom zahtjevu, stoga je odluka o trošku potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.

18. Navodima žalbe tuženik nije osnovano doveo u sumnju pravilnost razloga sadržanih u obrazloženju presude, kao ni zakonitost i pravilnost odluke sadržane u izreci. Zbog toga je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi presudu, a sve kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 8. lipnja 2026.

Sudac

Željko Šimić