Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-773/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Igoru Leskovaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12573/2019-23 od 14. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 03. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužiteljice, te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12573/2019-23 od 14. lipnja 2022., te se predmet vraća na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1.Tuženik REPUBLIKA HRVATSKA OIB-52634238587, dužna je tužitelju KA - OIB- [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, iznos 30.726,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. ZOO tj. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine. nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata teče:

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.09.2018.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.10.2018.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.11.2018.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.12.2018.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.01.2019.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.02.2019.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.03.2019.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.04.2019.

- na iznos od 3.414,00 kn od 16.05.2019.

do plateža;

2.Tuženik Republika Hrvatska OIB-52634238587, dužna je tužiteljici KA

- OIB- [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, naknaditi trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl.29 st.2 ZOO tj. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude do plateža.

II. Nalaže se tužiteljici KA naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremenim i dopuštenim žalbama pobija tužiteljica osobno i njen punomoćnik u odvojenim žalbama, u cijelosti iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11. pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP). Žaliteljica konkretizira žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, navodeći da pobijana presuda proturječi sama sebi (točka 16 i 17 obrazloženja proturječna s izrekom pobijane presude jer revizijska odluka na koju se prvostupanjski sud poziva trebala dovesti do usvajanja tužbenog zahtjeva), te da se ne zna na temelju koje je to razgledane sudske prakse prvostupanjski sud presudio (ne može se ispitati pobijana odluka). Također žaliteljica i konkretno ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz čl. 355. ZPP-a ( da je tužiteljica bila neaktivna i da je sama kriva što nije otkazala zaštićenom najmoprimcu, da to nije odlučna činjenica, da je tužiteljica znala za okolnosti koje se odnose na dobro imovno stanje zaštićenog najmoprimca, da iz izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Velikoj Gorici za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ne proizlazi vlasništvo zaštićenog najmoprimca, da je iskaz svjedokinje KAS istinit bez da ga je provjerio drugim dokazima iako je njen iskaz neistinit, da njen otac AA nije stekao stanarsko pravo 1949. niti da bi bilo izigrano njihovo pravo prvokupa, kako tvrdi njegova kćer već 1955. , da u postupanju tuženika nema protupravnosti). Također ukazuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 356. ZPP-a) kada je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom jer su već ranije bili ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o najmu pa da propust tužiteljice ne može ići na teret tuženice (točka 18 pobijane odluke), zatim da u postupanju tuženice nema protupravnosti unatoč odluci Vrhovnog suda RH broj: Rev- 2364/2016- 3 od 19. prosinca 2018. i presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, kao i u pogledu osnovanosti prigovora zastare samog prava primjenom pravila o teretu dokaza. Također osporava odluku o troškovima parničnog postupka i primjenu odvjetničke tarife za zastupanje tuženika po Općinskom državnom odvjetništvu Građansko – upravni odjel. Tužiteljica predlaže da sud prihvati njegovu žalbu i preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno predlaže da sud pobijanu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te zahtjeva da mu se naknade i troškovi sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog spora je tužba tužiteljice kao vlasnika i najmodavca stana koji se nalazi u najmu sa zaštićenom najamninom protiv tuženika Republike Hrvatske radi naknade štete nastale ograničavanjem prava vlasništava kojim se tužbenim zahtjevom potražuje razlika između zaštićene najamnine i „ekonomske najamnine“ u iznosu od 30.726.00 kn u periodu od rujna 2018. do svibnja 2019. s pripadajućom zateznom kamatom.

6. U prvostupanjskom postupku su utvrđene slijedeće činjenice:

- da je provedena nacionalizacija predmetne nekretnine od obitelji K sredinom 1940-tih,

- da je otac .... dobio stanarsko pravo na predmetnom stanu te u istome živio sa svojom obitelji,

- da je 1960-tih predmetni stan izuzet i vraćen vlasniku „gospodinu A“,

- da je ČA naslijedila taj stan iza gospodina Č i 1975. ga je prodala ocu tužiteljice ĐA,

- da je nakon smrti roditelja, AAS kao član obiteljskog domaćinstva stekla prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu te da je s tužiteljicom sklopila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, koji je zamijenjen presudom ovog suda poslovni broj Ps-2703/97 od 24. ožujka 1999. te je tom presudom utvrđena mjesečna najamnina u iznosu od 112,33 kuna, glede kojeg iznosa su vođeni daljnji sudski postupci (postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Ps-425/10 i Županijskim sudom u Zagrebu poslovni broj Gž-4206/12),

- da je otac tužiteljice kada je kupio predmetni stan 1975. bio svjestan da u istome živi obitelj AAS, i da je njen otac dobio stanarsko pravo na predmetnom stanu pa da su otac tužiteljice, kao i tužiteljica, kada je stekla vlasništvo predmetnog stana, bili svjesni da je riječ o stanu opterećenom stanarskim pravom te da je njihovo vlasništvo u tom smislu i ograničeno,

- da tužiteljica u postupku (podnesak od 28. listopada 2021.) navodi da je obitelj AAS imala u stanu podstanarku iz Kostrene,

- da je AAS naslijedila kuću od 120 m² iza pok. majke, kuću u [adresa] iza pok. oca i da su u potonjoj živjele dvije obitelji od kojih su pok. otac AAS, a kasnije i AAS uzimali ekonomsku stanarinu,

- da je radi toga tužiteljica bila svjesna da AAS i njen otac ne ispunjavaju pretpostavke za zaštićene najmoprimce,

- da je AAS vlasnica odnosno suvlasnica nekretnina u Velikoj Gorici i Dujmićima,

- da iz odluke ovog Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ps-425/10-96 proizlazi da nekretnina AAS u [adresa], nije podobna za stanovanje, dok je njezina nekretnina u [adresa] , useljiva,

- da je u postupku utvrđeno da je AAS iznadprosječnih godišnjih primanja u razdoblju od 2016. do 2018. (samo oporeziv dohodak 2016. iznosi 111.667,03 kuna, 2017. iznosi 108.416,38 kuna i 2018. iznosi 113.423,97 kuna) pa da je tako razvidno da platne mogućnosti AAS nadilaze kriterije za status zaštićenog najmoprimca te da su već ranije bili stečeni uvjeti za otkaz tog ugovora,

- da je tužiteljica propustila otkazati ugovor o najmu a da njezin propust ne može ići na teret tuženice, zbog čega je tužbeni zahtjev „utvrđen neosnovanim“,

- da je tužiteljica prije pokretanja ove parnice podnijela zahtjev za mirno rješavanje spora te je dopisom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Građansko -upravni odjel dopisom broj: XVI-N-DO-605/19 od 20. kolovoza 2019. obaviještena da se nisu ispunili uvjeti za mirno rješenje spora.

7. Prvostupanjski sud je odbijajuću pobijanu presudu temeljio na činjenici koju je utvrdio, da je tužiteljica propustila otkazati ugovor o najmu, a da njen propust ne može ići na teret tuženice Republike Hrvatske zbog čega je smatrao da je tužbeni zahtjev neosnovan. Također je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o povremenim tražbinama, te da je na tužiteljici teret dokaza (čl. 221 .a ZPP-a) povodom istaknutog prigovora zastare samog prava (čl. 227 ZOO) radi utvrđenja je li od najstarije dospjele, a neispunjene povremene tražbine proteklo manje od pet godina, pa da bi taj prigovor zastare tuženika bio osnovan u slučaju da bi tužbeni zahtjev tužiteljice bio osnovan te da bi se i radi toga imao odbiti tužbeni zahtjev. S obzirom na uspjeh spora temeljem čl. 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a dosudio je tuženici i troškove parničnog postupka primjenom odvjetničke tarife za zastupanje tuženika od strane Općinskog državnog odvjetništva – Građansko – upravnog odjela.

8. Ispitujući pobijanu presudu temeljem čl. 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da bi bile izvršene bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točke 2., 4.,8., 9. 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim ovaj sud nalazi da bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, da pobijana presuda proturječi sama sebi (točka 16 i 17 obrazloženja proturječna s izrekom pobijane presude i s revizijskom odlukom na koju se prvostupanjski sud poziva). Također ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a) kada je zaključio da je tužiteljica bila neaktivana i da je sama kriva što nije otkazala zaštićenom najmoprimcu, a na koje povrede ukazuje tužiteljica. Također ovaj sud smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 356. ZPP-a) kada je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom iz razloga jer su, (navodno; opaska suca) već ranije bili ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o najmu, pa da propust tužiteljice ne može ići na teret tuženice (točka 18 obrazloženja pobijane odluke), kao i u pogledu osnovanosti prigovora zastare samog prava primjenom pravila o teretu dokaza.

O bitnim žalbenim navodima:

9. Pobijana presuda proturječi sama sebi jer se u točki 9. obrazloženja poziva na čl. 3. Ustava Republike Hrvatske o „nepovredivosti vlasništva“, na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. kojom je prihvaćeno stajalište da „odredbama Zakona o najmu stanova (91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018, 105/2020) nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu – vlasnika stanova koja sama snosi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca“, te na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske broj: 12021/10 od 10. srpnja 2014., koja je izravno primijenjena u prethodno navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojom je odlukom ESLJP utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, broj: 18/97 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) zbog nerazmjernog miješanja u pravo na mirno uživanje vlasnika stanova na kojima treće osobe ostvaruju stanarsko pravo, a podnositelj tog zahtjeva je upravo bio nasljednik ranijeg vlasnika stana na kome je postojalo stanarsko pravo. I sam prvostupanjski sud na temelju toga zaključuje da kod tužene Republike Hrvatske ima protupravnosti u odnosu na „reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu“. Međutim, unatoč tome i protivno gore navedenim odlukama proturječno i pogrešno zaključuje da „sama činjenica što tužiteljica nije imala mogućnost izbora glede visine zaštićene najamnine ne daje odmah i pravo na naknadu štete u vidu razlike do visine odgovarajuće najamnine“, iako je upravo gore navedenim odlukama usvojen zahtjev tužitelja za naknadom materijalne štete (odluka ESLJP) i priznato mu je to pravo (ukidna revizijska odluka), bez bilo kakvih ograničenja. Upravo je zaštićeni najmoprimac osoba koja koristi blagodati zaštićenog najma i on je taj koji je bio dužan obavijestiti vlasnika stana – najmodavca o promjeni svih okolnosti bitnih za egzistiranje zaštićenog najma na predmetnom stanu, te ako to ne učini postaje nesavjestan – nepošten, kao što je to i bilo propisano čl. 28.L Zakona o najmu stanova (91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018) u vrijeme za koje se zahtjeva naknada štete, a neovisno o toj odredbi (koja je kasnije ukinuta kao neustavna) proizlazi i iz općih odredbi obveznog prava čl. 4. („u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja“) i čl. 5. ( „sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjena obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima“), te čl. 6. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO („zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno“). Stoga nije dužnost tužiteljice u ovoj parnici prikupljati takve podatke o zaštićenom najmoprimcu niti ih ona sve može prikupiti budući neki od njih podliježu zaštiti po Zakonu o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine, broj: Narodne novine br. 103/2003, 118/2006, 41/2008, 130/2011, 42/2018), primjerice podaci o njenim primanjima. Također je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a) u pogledu zaključka da je tužiteljica propustila otkazati ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom najmoprimcu, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza , već proizlazi upravo suprotno, da je ona pokretala sudske sporove kako bi prestao status zaštićenog najmoprimca što je i vidljivo iz priloženih presuda u postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem Ps-425/10-96 (Gž-4206/12-2; l.s. 60 i 72) čiji sadržaj potvrđuje navode tužiteljice o vođenju tih sporova. Stoga je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 356. ZPP-a) kada je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan „jer je tužiteljica propustila otkazati ugovor o najmu smatrajući da njen propust ne može ići na teret tuženice“, iako materijalno pravo sadržano u Ustavu Republike Hrvatske o „nepovredivosti vlasništva“, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., te u presudi Europskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske broj: 12021/10 od 10. srpnja 2014., ukazuje da tužiteljica ima pravo na naknadu štete.

10. Osnovan je i žalbeni navod vezano za pogrešno ustanovljenu zastaru samog prava (očito temeljem čl. 227. ZOO jer se prvostupanjski sud ne poziva na određenu zakonsku odredbu) budući se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu imovinske štete, koji je zahtjev takvim smatrao i ESLJP u presudi Statileo protiv Hrvatske, Vrhovni sud u odluci broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. na koju se poziva i sam prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke , pa i u odluci broj:

Rev-7/2025-4 od 26. studenog 2025., ali i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj: U-III/3219/2019 od 13. prosinca 2023. (gdje je detaljno izloženo kako se računa zastara u ovakvom predmetu i da ne obuhvaća samo posljednje tri godine od podnošenja tužbe). Stoga zastaru utužene naknade štete treba razmatrati kroz odredbu čl. 230. ZOO koja propisuje zastaru naknade štete za koju ispravno prvostupanjski sud u točki 19. obrazloženja pobijane presude nalazi da nije nastupila. Ako se radi o naknadi štete, onda se ne može raditi o zastari povremene tražbine (čl. 226. ZOO), a niti o zastari prava iz kojeg potječu povremene tražbine (čl. 227. ZOO) jer jedno isključuje drugo (dakle ili je naknada štete ili povremeno potraživanje), pa je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 356. ZPP-a), pa to onda nije pravni osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva (ni uvjetno - kada bi on bio osnovan), kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj odluci , tim prije što teret dokaza o nastupanju „zastare samog prava (čl. 227) nije na tužiteljici, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, već na tuženiku koji ističe u parnici prigovor zastare (čl. 219. stavak 1 ZPP-a).

11. Stoga je ovaj sud temeljem čl. 369. stavak 1. ZPP-a ukinuo pobijanu prvostupanjsku presudu zajedno s odlukom o troškovima postupka i predmet vratio na ponovno suđenje, jer nije bilo uvjeta da se ona preinači budući je potrebno utvrditi tržišnu najamninu i razliku između tržišne i zaštićene najamnine u utuženom periodu, za predmetni stan, što zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđeno. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

12. S obzirom da je pobijana prvostupanjska presuda ukinuta to je ovaj sud temeljem čl. 166. stavak 3. ZPP-a odlučio da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Dubrovnik, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Josita Begović