REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7819/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7.svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika Josipe Šarlije Ćorić, odvjetnice, dana 3. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 220392 od 7.10.2008. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja u čl. 6. 1. glasi:
“Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:
Jednokratno 1,25% (slovima: jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217 naknaditi tužitelju UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 954,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 7.10.2008. između prednika tuženoga i tužitelja sklopljen Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 24.410,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl.6.1. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno u iznosu od 1,25% od ukupnog iznosa kredita. Temeljem navedenoga, tužitelju je dana 9.10.2006. naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.401,17 kn (185,97 EUR).
2. Tužitelj ističe da o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
3. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže informativni otplatni plan po kreditu, prometnu karticu po kreditu i presliku Ugovora o kreditu broj 220393.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno propituje status tužitelja kao potrošača. Ističe da je neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je kako je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba. Međutim, nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao.
5. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naglašava kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 96. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njoj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene.
6. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Dodatno, tužitelj je potpisom predmetnog ugovora o kreditu u odredbi članka 11.3. Ugovora jasno potvrdio da mu je banka uručila otplatnu tablicu u kojoj je, između ostalog, jasno bila iskazana naknada na koju je tužitelj svjesno pristao. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu.
7. Također, tuženik ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik je navedenu zakonsku odredbu upravo člankom 6. Ugovora o kreditu i ispoštovao. Stoga, iz svega navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom.
8. Sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako i pristao na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju priliko obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu, a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena.
9. Tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade. Povrh navedenog, sve da je i dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom.
10. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu. U konkretnom slučaju radi se dakle o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i nije tražio da se mijenjaju. Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 1,25 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju. Ističe i prigovor zastare. Slijedom svega naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate. Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaze prilaže pravno mišljenje prof. dr.sc. EČ od 19.11.2024. i Opće uvjete za poslovanje s građanima prednika tuženika.
11. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava naprijed opisane navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne i neosnovane. Posebno ističe da se transparentnost sporne odredbe o ulaznoj naknadi ne može se ograničiti samo na njezinu razumljivost na vizualnoj i gramatičkoj razini. Tužitelju niti danas nije poznato koje konkretno troškove obrade mu je tuženik naplatio. Jasno, razlog je taj što ekonomskog opravdanja nema. Naime, obrada kredita spada u cijenu koju tužitelj plaća na ime korištenja kredita. Ta cijena je izračena u obliku kamatne stope. Ovakvim načinom poslovanja tužitelj dvostruko naplaćuje svoje usluge- jednom kroz trošak „obrade kredita“, a drugi puta putem naplate kamate na odobreni iznos kredita, umjesto da je svoje poslovanje i ekonomsku računicu organizirao na način da u okviru kamatne stope naplati i sve eventualne popratne troškove poput sporne obrade. Uostalom, tuženik je financijska institucija koja se bavi kreditiranjem, u tu svrhu ima zaposlenike koji za svoj rad, između ostaloga i obradu kreditnog zahtjeva, primaju plaću. Dakle, ne radi se ni o kakvim izvanrednim troškovima radi kojih bi tuženi morao angažirati vanjske suradnike i imati vanredne troškove, već o redovnom poslovanju koje izvršavaju njegovi zaposlenici. Prebaciti trošak obrade kredita na tužitelja, a koju obradu rade zaposlenici tuženoga u okviru svojih radnih zadataka, znači da tužitelj ne plaća samo cijenu kredita u vidu kamatne stope, već i participira u troškovima plaće zaposlenika tuženika koji „obrađuju“ zahtjev. Ne samo da tužitelju nije priopćeno dovoljno elemenata iz kojih bi isti mogao razabrati što plaća pod pojmom „troška obrade kredita“, nego mu u tom pogledu nije pojašnjeno apsolutno ništa, a još manje pregovarano o strukturi i visini navodnih „troškova“.
12. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 220392 koji je tužitelj dana 7.10.2008. sklopio sa pravnim prednikom tuženika, sadržane u čl. 6.1. koji glasi: “ Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,25 % (slovima:jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Sporno je je li citirana ugovorna odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati ili ga je tuženik kao jača ugovorna strana, profesionalna financijska institucija, davanjem na potpis unaprijed pripremljenog ugovora doveo u neravnopravan položaj, sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prave, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužitelj status potrošača te osnovanost prigovora zastare.
13. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu te saslušanjem tužitelja UČ. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
14. Tužitelj UČ svom iskazu navodi da je kod prednika tuženika podigao namjenski kredit radi kupnje automobila za osobne potrebe, to mu je bio prvi auto. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama sa službenikom u banci, potpisao je ugovor kakav mu je ponuđen. Prije potpisivanja je ugovor pročitao, ali mislio je da nikada nitko nije u poziciji da sa bankom raspravlja o odredbama ugovora. Ne zna na što se odnosi naknada niti kako je određena njena visina. Nije mu predočen nikakav popis izvršenih radnji niti troškovnik za obradu kredita. Koliko se sjeća, naplaćena mu je na način da je od ukupnog iznosa kredita ustegnut iznos naknade. U trenutku sklapanja ugovora niti kasnije nisam imao u vlasništvu obrt, OPG niti trgovačko društvo.
15. Povezujući opisani iskaz tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv, sa naprijed citiranim spornom ugovornom odredbom čl. 6.,, ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 220392 od dana 7.10.2008. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.
16. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
17. U članku 81. st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U članku 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U članku 87. st.1 ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
18. Sud je u ovom postupku, osim što u konkretnom odnosu ugovornih stanaka vrijedi naprijed citirana zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP-a jer je tužitelj potpisao od strane tuženika unaprijed formulirani, tipski ugovor o kreditu, sa sigurnošću utvrdio i da tuženik tužitelju nije predočio strukturu troškova niti mu objasnio kako je određena njihova visina. Tuženik ne navodi niti prilaže dokaze na temelju kojih bi opravdao tvrdnju da činjenica da je sporna odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo i da ista uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba čl. 6 Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, kao i da je je za iznos te naknade tužitelju dana 9.10.2008. naplaćen iznos od 1.401,17 kn (185,97 EUR) sud zaključuje da se u konkretnom slučaju u ugovornom odnosu tuženika i tužiteljice radi o znatnijoj neravnoteži na štetu tužitelja kao "slabije" ugovorne strane u odnosu na tuženika kao jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o naknadama i istu naplatio i koji u ovom postupku, uz sve navedeno, nije dokazao da ta naplata ima konkretnu protučinidbu. Pri tome je za napomenuti da se utvrđivanje postojanja znatnije neravnoteže ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita, već na ukupan, naprijed opisan odnos ugovornih stranaka u kojem se nisu vodili pojedinačni pregovori niti se omogućilo tužitelju da intervenira u ugovor čime je narušeno i načelo savjesnosti i poštenja ugovornih stranaka koje znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
19. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
20. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao.
21. U čl. 187. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2. je propisano da se tužba iz st. 1. može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost takve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U čl. 288. st. 2. ZPP-a propisano je da sud donosi rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje. Tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe jer je riječ o pravnom pitanju o kojem ovisi njegov eventualni daljnji kondemnatorni zahtjev, tj. bez prethodnog pravomoćnog utvrđenja valjanosti sporne odredbe, tužitelj od tuženika ne može dalje ostvariti pravo na isplatu. Neosnovan je i prigovor zastare budući se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Slijedom navedenog, primjenjujući naprijed citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje odlučeno je kako je opisano u točci I. izreke ove presude.
22. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 14.1.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištu 7.5.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Nije priznat zatraženi trošak podneska kojim tužitelj obavještava sud da je platio sudsku pristojbu jer isti nije nužan za vođenje postupka, a navedeno sud provjerava i sam. Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 875,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 954,64 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 3.6.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
U Zagrebu 3. lipnja 2026.
Sutkinja
Ivana Markotić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Pun. tužitelja uz rj o pristojbi na presudu (53,09 EUR)
2. Pun. tuženika
