Poslovni broj: Usž-1014/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja F, džavljanina Palestine, smještenog u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo, Dugo Selo, Antuna Mihanovića 2, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-11/2026-8 od 10. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-11/2026-8 od 10. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo, KLASA: UP/I- 216-01/25-03/7, URBROJ: 511-19-38-25-86 od 30. prosinca 2025. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora . Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

2. Osporenim rješenjem tuženika, donesenim po službenoj dužnosti, tužitelj, rođen **.**.1996. u mjestu Gaza, Palestina – Okupirani palestinski teritorij, državljaninu Palestine, nositelju putne isprave (laissez-passer) serijskog broja D026235, ograničena je sloboda kretanja (točka 1. izreke), određen je smještaj u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (točka 2. izreke), smještaj je određen na najkraće moguće vrijeme, a najduže do dva mjeseca (točka 3. izreke) te je određeno da se smještaj računa od dana donošenja rješenja (točka 4. izreke).

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS). Navodi da je osporeno rješenje tuženika doneseno u vrijeme dok mu je već bila ograničena sloboda kretanja prema rješenju Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso od 24. studenoga 2025. i radi izvršenja rješenja o protjerivanju od 30. prosinca 2025. Ističe da mu je ograničenje kretanja smještajem u isti centar određeno na temelju dva različita zakona (Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakona o strancima) i na razdoblje koje se većim dijelom preklapa, dok po njegovom mišljenju ne mogu egzistirati kao zakonita dva istodobna rješenja o ograničenju slobode kretanja. S obzirom na to da ne postoji posebni propis koji bi razriješio predmetnu situaciju, poziva se na članak 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP), kao opći propis, prema kojem ranije izvršno rješenje od 24. studenoga 2025. proizvodi pravne učinke sve dok ne protekne rok na koje je smještaj određen ili dok ne bude ukinuto, poništeno ili izmijenjeno. Pogrešnim smatra zaključak suda da mu je u trenutku donošenja osporenog rješenja prestao status tražitelja međunarodne zaštite jer donošenje rješenja o naknadnom zahtjevu nije ni od kakvog utjecaja na rješenje o ograničenju kretanja niti je sud utvrdio kada je rješenje o naknadnom zahtjevu doneseno. Radi opsežnosti prigovora i njihova ponavljanja, poziva se na navode iz tužbe, na zapisnike od 4. veljače 2026. i 9. veljače 2026. i podnesak od 4. veljače 2026., za koje navodi da se imaju smatrati sastavnim dijelom teksta ove žalbe. Ističe da u trenutku donošenja osporenog rješenja nisu ispunjeni uvjeti iz članka 212. i članka 214. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25. – dalje: Zakon) i da je izrečena mjera nesvrhovita i nezakonita, a osobito zbog postojanja razloga iz članka 182., članka 191. i članka 207. stavka 1. Zakona. Smatra da nije nastupio niti jedan od razloga prestanka njegova prava na boravak u Republici Hrvatskoj kao tražitelja međunarodne zaštite i da zbog toga ima pravo na boravak u skladu s člankom 53. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25. – dalje: ZMPZ). Također smatra da se postojanje ozbiljne, stvarne i konkretne opasnosti za javni poredak ne može utvrđivati samo na temelju kratkog navoda u osporenom rješenju o ranijoj kaznenoj osuđivanosti (prije tri godine), koju kaznu je u cijelosti izdržao, i jednog prekršajnog postupka, koji je u tijeku radi korištenja marihuane u privatnom prostoru. Ističe da je potrebno utvrditi sve okolnosti konkretnog slučaja i u tu ga svrhu saslušati na one okolnosti o kojima ne postoje drugi dokazi niti materijalna dokumentaci ja u spisu. Ističe da su mu povrijeđena prava iz članka 5., članka 6., članka 8. i članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17. - dalje: EKLJP) jer su postojale druge blaže mjere koje uopće nisu razmotrene. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i osporeno rješenje tuženika, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na iste pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona. Navodi da je u upravnom postupku utvrđeno da tužitelj na teritoriju Republike Hrvatske boravi bez valjane osnove boravka, kao i da postoje okolnosti koje upućuju na rizik od izbjegavanja obveze napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP). S obzirom na utvrđeno činjenično stanje smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja u smislu članka 214. Zakona. Smatra da žalbeni navodi koji se odnose na okolnosti nastale nakon donošenja osporenog rješenja nisu odlučni za ocjenu njegove zakonitosti jer se zakonitost upravnog akta ocjenjuje prema činjeničnom i pravnom stanju koje je postojalo u trenutku njegova donošenja. Navodi da je sud pravilno zaključio da se svrha ograničenja slobode kretanja nije mogla osigurati blažim mjerama. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje o ograničenja slobode kretanja na zakonu osnovano. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, ispitavši pri tome sve činjenice konkretnog slučaja uz navođenje odredaba materijalnog prava koje je primijenio (članak 119. stavak 5. ZUS-a).

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj ranije podnosio zahtjev za međunarodnu zaštitu, nakon što je preuzet iz zatvora u Požegi gdje se nalazio na odsluženju kazne zatvora zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona (protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj i drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma), koji zahtjev je odbijen, da je Policijska postaja Dugo Selo izdala rješenje o privremenoj odgodi prisilnog udaljenja te da se tužitelj bio dužan javljati jednom mjesečno policijskoj postaji, što nije poštivao, već je napustio Republiku Hrvatsku i otišao u Saveznu Republiku Njemačku. Nadalje, iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj otišao u Saveznu Republiku Njemačku radi zaposlenja te da je vraćen u Republiku Hrvatsku u skladu s dublinskim postupkom nakon što je zaustavljen na granici Češke Republike i Savezne Republike Njemačke te da je podnio naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu jer se ne želi vratiti u Palestinu. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu od 15. prosinca 2025. odbačen je naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu.

9. Tuženik je donio ovdje osporeno rješenje na temelju članka 216. stavka 1. u vezi s člankom 213. i člankom 214. Zakona, odnosno odredio je ograničenje kretanja tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance na najkraće moguće vrijeme, a najduže do dva mjeseca, što jasno proizlazi iz izreke osporenog rješenja.

10. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i članka 213. i članka 214. Zakona, prvostupanjski sud je zaključio da je ograničenje slobode kretanja tužitelja, na način kako je to određeno osporenim rješenjem, potrebno radi osiguranja da će tužitelj napustiti EGP po rješenju od 30. prosinca 2025. Na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja opravdano je zaključeno da postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja EGP-a, a na koju okolnost upućuje činjenica da je tužitelj pravomoćno osuđen za kazneno djelo u Republici Hrvatskoj (članak 214. stavak 2. točka 5. Zakona) i da se nije pridržavao obveza iz članka 213. stavka 1. Zakona (članak 214. stavak 3. točka 6. Zakona), pri čemu ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju zakonitost osporenog rješenja tuženika.

11. S obzirom na to da Zakon daje nadležnom javnopravnom tijelu (tuženiku) mogućnost određivanja mjere ograničenja kretanja ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama, proizlazi da je prema svim okolnostima konkretnog slučaja izrečena mjera najprikladnija za postizanje cilja koji se želi postići, a imajući na umu razloge na kojima se temelji mjera ograničenja kretanja tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance do dva mjeseca od dana uručenja rješenja, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

12. Imajući na umu da je naknadni zahtjev tužitelja za odobrenje međunarodne zaštite odbačen rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu od 15. prosinca 2025., pravilno je utvrđeno da od njegova donošenja tužitelj nema status tražitelja međunarodne zaštite, odnosno da mu je prestala zakonita osnova boravka u Republici Hrvatskoj po toj osnovi. Kako je rješenje od 24. studenoga 2025. doneseno na temelju članka 54. stavka 2. točke 1. i točke 3. ZMPZ-a radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske i postojanja opravdanog rizika od bijega do donošenja odluke o naknadnom zahjtevu za međunarodnu zaštitu, to je donošenjem rješenja od 15. prosinca 2025. smještaj prestao po toj osnovi, posebno uzimajući u obzir da je isti određen na najkraće moguće vrijeme (točka 2. izreke rješenja), te je bilo potrebno donijeti osporeno rješenje o ograničenju smještaja imajući na umu nove okolnosti slučaja koje su nastupile. S obzirom na navedeno i činjenicu da se radilo o strancu koji nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj, osnovano je tuženik osporeno rješenje donio primjenom mjerodavnih odredaba Zakona o strancima.

13. Prvostupanjski sud je dostatno obrazložio neprihvaćanje prigovora tužitelja u vezi sa zakonskom osnovom za donošenje osporenog rješenja, činjenice da je tužitelju prestao zakoniti boravak, razloge za ocjenu postojanja opasnosti za javni poredak te zašto nije saslušao tužitelja na okolnost da ne postoji opasnost za javni poredak i opasnost od bijega, a koje razloge ovaj Sud prihvaća u cijelosti.

14. Ovaj Sud, stoga, žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačiju odluku Suda. Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, koje žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju, prvostupanjski sud je zaključio da je osporeno rješenje doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za smještaj tužitelja u prihvatni centar za strance. Pri tome ovaj Sud nije našao povrede konvencijskih prava tužitelja na koje se u žalbi samo paušalno poziva.

15. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

16. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, to je u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

17. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

18. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS - a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan