Poslovni broj: Usž-3457/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2433/2023-10 od 19. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2433/2023-10 od 19. srpnja 2024.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-560-01/23-01/114, URBROJ: 512-2501- 23-2 od 26. travnja 2023.
2. Rješenjem tuženika od 26. travnja 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I 561-01/21-01/1273, URBROJ: 512M2-50-23 od 27. ožujka 2023. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti Narodnoj zaštiti.
3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj u bitnom prigovara što tuženik ni sud nisu uvažili izjave zapovjednog kadra njegove postrojbe. Ističe da je u razdoblju na koje se odnosi zahtjev bio zaposlen u GRO „Vladimir Gortan“, Zagreb, koji mu je isplaćivao plaću te uplaćivao doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Navodi da je svom poslodavcu svaki mjesec donosio potvrdu postrojbe iz Križevaca, kako bi opravdao „prisutnost u obrani Republike Hrvatske“. Uz žalbu dostavlja medicinsku dokumentaciju te izjave zapovjednika i pripadnika postrojbe u kojoj je bio.
4. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je osporena presuda zakonita, slijedom čega predlaže odbijanje žalbe.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Među strankama je sporno jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19. i 84/21.; u daljnjem tekstu: ZHBDR) za utvrđivanje tužitelju statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 14. kolovoza 1991. do 4. veljače 1992.
8. U postupku je utvrđeno da tužitelj ima utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 5. veljače 1992. do 10. srpnja 1992. na temelju pripadnosti 117. brigadi HV-a Koprivnica; da nije na popisu pripadnika Narodne zaštite MZ Križevci; da je u razdoblju koje je obuhvaćeno zahtjevom bio zaposlen u GRO „Vladimir Gortan“ Zagreb; da u postrojbi nije primao novčanu naknadu; da je od 14. kolovoza 1991. obavljao dužnosti vozača, stražara, mehaničara za osposobljavanje vozila napuštenih u vojarni, prijevoz borbenih sredstava, oružja, streljiva i MTS-a, hrane za punktove za Kalnik; da je imao očevu pušku, a nakon oslobođenja vojarne zadužili su puške M-48, bez reversa. Ni iz izjave tužitelja, a ni svjedoka, saslušanih u postupku, ne proizlazi da je tužitelj, kao pripadnik Narodne zaštite, sudjelovao u borbenim aktivnostima u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, kao pripadnik Narodne zaštite MZ Križevci, u svojstvu vozača obavljao logističke poslove te dao veliki doprinos u obrani naselja, ali se te aktivnosti ne mogu smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom, u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR -a. Stoga je sud ocijenio da tužitelj ne ispunjava kumulativne zakonske uvjete za utvrđenje statusa hrvatskog branitelja za traženo razdoblje.
10. Ocjenjujući osnovanost žalbe, ovaj Sud polazi od mjerodavnih odredaba ZHBDR-a. Člankom 3. stavkom 1. ZHBDR-a, među ostalim je propisano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana.
11. Stavkom 2. članka 3. ZHBDR-a propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. toga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
12. S obzirom na navedene zakonske odredbe, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, koje tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju, u konkretnom slučaju nema zakonske mogućnosti za utvrđivanje tužitelju statusa hrvatskog branitelja za razdoblje na koje se odnosi zahtjev. U konkretnom je slučaju odlučna okolnost da se aktivnosti tužitelja koje je, prema vlastitoj izjavi (a koja se podudara s izjavama svjedoka saslušanih u postupku), obavljao u predmetnom razdoblju, ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru odnosno djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZHBDR-a. U takvoj situaciji žalbeni navodi ne mogu dovesti u sumnju zakonitost osporavane presude.
13. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na odlučne tužbene navode.
14. Slijedom iznesenog, smatrajući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost osporavane presude ni po kojoj osnovi, valjalo je, na temelju članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 3. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Radmila Bolanča Vuković
