Poslovni broj: Usž-1242/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja NJIVICE MIRAMARE d.o.o., sa sjedištem u Njivicama, Ribarska obala 4, OIB: 00149673900, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik iz Rijeke, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Krk, Krk, Ulica kralja Tomislava 10, OIB: 36162371878, radi šutnje uprave u postupku izdavanja dozvole za boravak i rad, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1876/2025-9 od 3. veljače 2026., ispravljenog rješenjem istog suda, poslovni broj: Us I-1876/2025-10 od 6. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Poništava se točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1876/2025-9 od 3. veljače 2026., ispravljenog rješenjem istog suda, poslovni broj: Us I-1876/2025-10 od 6. veljače 2026.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 (tisuću dvjestopedeset) eura u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ovog rješenja, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 eura (tisućupetstošezdeset i dva eura i pedeset centi) u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ovog rješenja.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda, i ispravkom istog, obustavljen je upravni spor (točka I. izreke); tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 250,00 eura u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima, dok je zahtjev u preostalom dijelu odbijen (točka II. izreke). Točkom III. izreke odlučeno je da ako tuženik u ostavljenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju zatezne kamate, koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate.

2. Tužitelj pobija točku II. rješenja o troškovima spora u dijelu kojim mu nije priznat puni trošak zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Ističe da je sud pravilno utvrdio da je tužitelj uspio u sporu i da nije bilo zlouporabe prava, ali da je bez zakonske osnove proizvoljno umanjio trošak sastava tužbe. Smatra da je Tarifa jedino pozitivnopravno mjerilo za određivanje odvjetničke nagrade te da sud može ocjenjivati samo potrebnost pojedine radnje, ali ne i samovoljno određivati visinu nagrade mimo Tarife. Žalitelj osporava stajalište prvostupanjskog suda da je riječ o jednostavnoj i tipiziranoj radnji. Navodi da tužba zbog šutnje uprave ima propisane procesne pretpostavke čije nepoštivanje može dovesti do odbacivanja tužbe. Tužitelj smatra da se sud pogrešno pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava i pravo Europske unije o tržišnom natjecanju, jer predmet spora nije dopuštenost odvjetničke tarife nego naknada troškova postupka sukladno Zakonu o upravnim sporovima i Tarifi.

2.1. Tužitelj ističe da je sud neosnovano odbio priznati mu trošak podneska od 12. prosinca 2025., kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i koji je uložen radi zaštite njegovih procesnih interesa. U žalbi se dodatno prigovara načinu obrazlaganja prvostupanjskog suda, osobito dijelu u kojem se navodi da je „apsurdno“ da Tarifa za ovakve sporove predviđa isti iznos nagrade kao i za druge upravne sporove, kao i tvrdnji da takvu tužbu može sastaviti „neuka stranka“. Time se omalovažava odvjetnička profesija i dovodi u pitanje pravna sigurnost i predvidljivost sudskih odluka.

2.2. Tužitelj predlaže ovom Sudu da preinači pobijano rješenje u pobijanom dijelu i prizna mu puni trošak upravnog spora te trošak sastava žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući rješenje prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. u vezi s člankom 128. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se pobija točka II. izreke rješenja u vezi s troškovima spora.

6. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužitelj 22. kolovoza 2025. tuženiku podnio za radnicu BT zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad. Sukladno Zakonu o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) o zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad rok tuženiku za odluku je 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

7. Među strankama je nesporno da tuženik o zahtjevu tužitelja nije odlučio o propisanom mu roku. Nakon što je tužitelj 1. listopada 2025. podnio tužbu radi šutnje uprave tuženik je pokrenuto postupak provjere osnovanosti uvjeta te je 12. studenoga 2025. donio rješenje da se postupak obustavlja jer je tužitelj odustao od zahtjeva.

8. Sud je utvrdio da je tuženik tek nakon podnošenja tužbe donio odluku kojom je prekinuta šutnja uprave, pa je ocijenio da je tužitelj uspio u sporu. Tuženiku je zato naloženo naknaditi tužitelju troškove spora, prvotno 200,00 eura, a naknadnim rješenjem taj je iznos ispravljen na 250,00 eura s uključenim PDV-om, dok je ostatak zahtjeva za naknadu troškova odbijen. Sud je smatrao da je tužba zbog šutnje uprave jednostavna i tipizirana procesna radnja, usporediva s požurnicom, zbog čega nije prihvatio primjenu punog iznosa nagrade prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

9. Budući da je tuženik naknadno postupio po zahtjevu tužitelja, sud je spor obustavio. Time je tužitelj u potpunosti uspio u upravnom sporu i pripada mu zatraženi trošak koji je imao za sastav tužbe.

10. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak zastupanja u iznosu manjem od propisanog Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 38/23. i 107/25.; dalje: Tarifa) . Prema Tbr. 23. Tarife, za sastav tužbe u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova, dok iz odredaba Tarife ne proizlazi ovlaštenje suda da, prema vlastitoj ocjeni složenosti predmeta ili „stereotipnosti“ podneska, paušalno umanjuje propisanu nagradu. Prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

11. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima upravnog spora. Naime, nakon što je utvrdio da je tužitelj uspio u sporu te da nije bilo zlouporabe procesnih prava, sud je bio dužan priznati opravdane troškove zastupanja sukladno Tarifi. Sud može ocjenjivati jesu li pojedine radnje bile potrebne za vođenje spora, ali nema zakonske osnove da, mimo Tarife, samostalno određuje visinu odvjetničke nagrade prema vlastitoj ocjeni složenosti predmeta. Okolnost da je riječ o sporu zbog šutnje uprave ne isključuje pravo stranke na stručnu pravnu pomoć niti opravdava arbitrarno smanjivanje Tarifom predviđenih troškova.

12. Razmatranja prvostupanjskog suda o pravu tržišnog natjecanja Europske unije i mogućoj neusklađenosti Tarife s člankom 101. UFEU-a nisu od odlučnog značaja za odluku o troškovima konkretnog upravnog spora, niti predstavljaju dostatnu pravnu osnovu za neprimjenu važeće Tarife u postupku naknade troškova. Osnovano žalitelj ističe da obrazloženje prvostupanjskog suda u pojedinim dijelovima prelazi granice potrebnog pravnog obrazlaganja, osobito kada ocjenjuje da bi takvu tužbu mogla sastaviti „neuka stranka“ te kada važeće tarifno uređenje kvalificira kao „apsurdno“. Kako je tužitelj uspio u sporu, a trošak sastava tužbe predstavlja opravdan i potreban izdatak učinjen radi zaštite prava tužitelja, trebalo mu je priznati trošak prema važećoj Tarifi. Zato je valjalo usvojiti žalbu, preinačiti pobijano rješenje u odluci o troškovima i priznati tužitelju trošak upravnog spora u cijelosti, zajedno s troškom sastava žalbe.

13. Tužba zbog šutnje uprave predstavlja zakonom propisano sredstvo sudske zaštite, čije podnošenje pretpostavlja ocjenu ispunjenosti procesnih pretpostavki i pravilnu primjenu mjerodavnih odredaba ZUS-a i Zakona o strancima. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj uspio u sporu te mu, sukladno člancima 144. i 147. Zakona o upravnim sporovima, pripada pravo na naknadu opravdanih troškova spora tj. troška sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku.

14. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud nije imao osnove odstupiti od Tarife i samostalno umanjiti priznati trošak pozivajući se na razmjernost i jednostavnost predmeta. Činjenica da je riječ o sporu zbog šutnje uprave ne predstavlja sama po sebi razlog za umanjenje troška koji je izričito propisan Tarifom, osobito imajući u vidu da je upravo nepostupanje tuženika u zakonskom roku uzrokovalo potrebu pokretanja upravnog spora. Slijedom navedenog, budući da je upravni spor obustavljen, to sukladno članku 147. stavku 6. ZUS-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora sukladno odredbama važeće Tarife.

15. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 12. prosinca 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu tuženika. Navedeni podnesak nije bio od utjecaja na uspjeh tužitelja u sporu te je isti odbijen za zahtjevom za naknadu troška za isti jer se ne radi o izdatku iz članka 144. stavka 1. ZUS-a.

16. Stoga je opravdan zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora i to trošak za sastav tužbe i trošak za sastav žalbe, sve sukladno člancima 144. i 147. stavku 1. ZUS-a.

17. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 2. u vezi s člankom 128. stavkom 4. te članaka 144. stavka 1. i 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić